Reportaža: Srebrenica, šesta godišnjica tragedije

Banjaluka, 12. Jul 2001. (AIM)

U četvrtak, 11.jula, duž desetak kilometara puta od istočno-bosanske varošice Bratunac pa do Srebrenice, bilo je više policajaca, vojnika i oružja nego ljudi i žena koji su taj dan banuli u industrijsku zonu Potočare da tradicionalnom molitvom i ponekom suzom obilježe dan stradanja svojih najbližih. Zapravo, u prisustvu oko 3.000 Bošnjaka, većinom rodbine poginulih i nestalih tokom srpske vojne operacije "oslobađanja Srebrenice" u julu 1995.godine, zatim brojnih visokih zvaničnika Fedaracije BiH, međunarodne zajednice i najmanje 500 novinara, fotoreportera i snimatelja, u Potočarima je održan komemorativni skup povodom, kako su je oraganizotori - "Žene iz Srebrenice", nazvali, "Šeste godišnjice tragedije u Srebrenici".

Istom prilikom, poglavar islamske verske zajednice u BiH, reis u-ulema efendija Mustafa Cerić položio je kamen temeljac za izgradnju Memorijalnog centra za ubijene i nestale Bošnjake iz Srebrenice. On je tom prilikom pozvao Boga i zamolio ga da se "više nikada nikome ne ponovi Srebrenica".

Iako je cijela ceremonija u Potočarima najavljivana kao skup visokog rizika, što je posredno najavio i ministar unutrašnjih poslova u vladi Federacije BiH, Muhamed Bešić, izjavivši dva dana uoči skupa da MUP BiH raspolaže informacijom da će pripadnici ravnogorskog pokreta u Republici Srpskoj napraviti incident tokom komemoracije, ipak se cijela priča u Potočarima završila bez i najmanjeg incidenta. Riječju, kako su to priznali i visoki predstavnici MUP-a Republike Srpske i međunarodne zajednice u BiH, u Potočarima se nije ponovila Banjaluka. Istina, kako se složio novinarski bataljon, incident se nije mogao ni dogoditi jer su i vrapci na zemlji i nebu iznad Bratunca, Potočara i Srebrenice bili na nišanima čuvara bosanskog reda i mira. Otuda se mogu smatrati i opravdanim mnogi novinski izvještaji u kojima je više pažnje posvećeno "obezbjeđenju" nego komemoraciji.

Negdje ispred podneva, penzioner Milisav Radojević iz Bratunca je sjedio na stepenicama ispred jedne prodavnice na centralnoj gradskoj raskrsnici u ovom gradu i, kao i par stotina mještana, i po nekoliko stotina uniformisanih lica i novinara, iščekivao da se pojave prvi autobusi sa učesnicima komemoracije. "Slušaj, jarane, Tito je često prolazio kroz Bratunac i bilo je dosta redara i milicajaca, ali ovo, danas, pa ovo je, brale, okupacija. Više je vojske i milicije nego prošle godine, kad je dolazio Alija. Ovo se skupila sila ko da će u Srebrenicu doći Slobo, Radovan i Ratko.", čudio se Milisav.

Gore, na krovovima robne kuće "Bratunac" i stambenog bloka u Ulici Gavrila Principa bili su snajperisti u uniformama na kojima su se videle američke zastave, a dole, na zemlji, oklopna borbena vozila, brojna policijska vozila i nervozni pripadnici MUP-a Republike Srpske, koji mnogim mještanima čak nisu dozvoljavali ni prelaz preko ulice. Čekajući kolonu vozila, i tu i tamo se "brižno" pitajući "Što ih nema, da im se šta nije desilo?", lokalni Srbi su istovremeno i tugovali zbog, po njima, izdajničke odluke lokalnih vlasti o zatvaranju svih ugostiteljskih objekata u vremenu od 07 do 17 časova. "Ovo je srpska tragedija: sjediš u kafani za stolom, temparatura je preko trideset stepeni Celzijusa, imaš u džepu para, zdrav si i prav, a ne možeš popiti pivu", žale se Nebojša Mićić i Božo Jovanović, koji su, zajedno sa desetak sugrađana sjedili na terasi ispred zaključanih vrata kafea "Olimp". Na pitanje imaju li saznanja da li će biti incidenata, rekoše da će sve proteći mirno i da nikome ne ide u prilog da se dogodi nešto nepredviđeno. "Oni koji su nas zavađali sad hoće da nas pomire i zavedu red. To je sve neiskreno i na neki način ponižavajuće. Istovremeno, pretjerane su priče o stradanju srebreničkih Muslimana. Evo, kad treba da glasaju svi su tu, a kad se broje žrtve oni su poginuli i nestali", kaže Nebojša.

A onda je "pukla" vijest da autubusi na putu prema Potočarima neće proći kroz centralnu raskrsnicu, nego će se sporednim putem uključiti na magistralu prema mjestu komemoracije. Tek, novinari, kamermani i fotoreporteri su se dali u trk prema kilometar udaljenoj, manjoj raskrsnici. Tamo je, pored par stotina međunarodnih vojnika i policajaca, i isto toliko pripadnika MUP-a Republike Srpske bila raspoređena i specijalna antiteroristička jedinica srpske policije, opremljena pancirnim prslucima, borbenim štitovima, oružjem...

Po ulazima obližnjih prodavnica i terasama kuća bilo je, sa druge strane, dvadesetak žena, staraca i nekoliko mališana koji su "kontali" kako je gužva kao da u Bratunac dolaze Partizan i Zvijezda.

Petnaest minuta iza podneva, prvi od ukupno 95 autobusa pojavili su se na raskrsnici. Novinari su računali: u prvih pet ostarjelih autobusa bilo je skoro troduplo manje putnika nego mjesta. Sljedeći autobusi bili su malo pupunjeniji, ali po opštim procjenama, u autobusima nije bilo više od 3.000 članova porodica žrtava srebreničke tragedije. Istovremeno, između svakog autobusa kretala su se po tri-četiri policijska i sanitetska vozila.

Malo kasnije, po izlasku iz autobusa u Potočarima, prvo pitanje, većinom žena i staraca, bilo je: "Gdje ima vode". A potom su uslijedila i druga pitanja: "Zašto ne uhapse zločince koji su pobili našu braću, muževe i očeve?" Zašto nam ne omoguće da se svi vratimo na naša ognjišta?" "Zašto se žene Srebrenice u Sarejevu i drugim gradovima Federacije BiH tretiraju kao građani drugog reda?". "Četnici su mi ubili sina, muža i brata. Vidjela sam svojim očima kad su mi streljali muža. Onda su ga negdje zakopali i ne znam gdje mu je grob", jecala je Mejra Avdić. Priče i mnogih drugih srebreničanki su posve slične. Kao i želje: da se vrate kući, "na svoje".

"Znademo, ne može biti kolektivne krivnje za genocid u Srebrenici, ali isto tako znademo da se ne smije ni dozvoliti skrivanje zločina i zločinaca iza naroda. Sve dok jedan narod ne bude imao snage da se suoči sa istinom o zločinima pojedinaca počinjenih u njegovo ime, koliko god da ih ima, rizikuje da nosi teret kolektivne krivnje", rekao je Mustafa Cerić i uz molitvene riječi prisutnih Bošnjaka, nastavio: "Genocid koji je ovde počinjen nije se mogao počiniti u ime Boga, niti u ime čovječnosti ili prava. Bože pravedni, naš je Bog danas veliki, ali naša vjera u tvoju pravdu daje nam nadu da će majke, babe, supruge i djeca Srebrenice naći utjehu u činu polaganja kamena za ovaj spomenik i mezarje njihovim najmilijim. Vjerujemo, Bože, da će kod onih koji su u ime čovječanstva bili zaduženi da štite živote nevinih ljudi progovoriti savjest kada uvide svoj grijeh i svoju obavezu da pomognu preživjelim Srebreničanima da se vrate u svoje domove i da njihova djeca žive život dostojan čovjeka. Ako su majke Srebrenice osuđene da pate od bola zbog gubitka sinova, zašto moraju patiti od nepravde koja im se danas čini, jer im se uskraćuje istina o njihovim najmilijim i jer im se osporava pravo na život, vjeru, imetak i čast u njihovoj Srebrenici", kazao je Cerić i pozvao Boga da nasilnicima oduzme mač, a slabima da podari moć vjere u istinu i pravdu. "Molimo te Bože da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva - da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica", pomolio se Cerić na bosanskom i engleskom jeziku, a potom, zajedno sa pet Srebreničanki, čiji su najbliži poginuli tokom srpske ofanzive na Srebrenicu, otkrio veliki mermerni kamen - temeljac budućeg Memorijalnog centra. Na kamenu, teškom tri tone, pisalo je: "Srebrenica, juli 1995" .

Cijeli prostor u Potočarima gdje je održana jednočasovna molitva bio je bukvalno opasan policijskim i vojnim snagama, a u više navrata tokom molitve, Potočare su nadlijetali helikopteri i avioni multinacionalnih snaga. Inače, organizacija skupa je bila neuporedivo bolja nego prethodne godine.

Srpske snage ušle su u Srebrenici 11.jula 1995.godine. Koliko je tačno stradalo Muslimana tokom cijele srpske vojne operacije - postoje najmanje tri odgovora. Po "procjenama" zvaničnog Sarajeva, u masovnim i pojedinačnim grobnicama sahranjeno je više od deset hiljada Srebreničana, a među njima hiljadu žena i 450 dece. Po osnovanim sumnjama istražilaca i tužitelja Haškog tribunala i podacima međunarodnog Crvenog krsta, tokom srpske ofanzive na Srebrenicu na razne načine likvidirano je 7.000 Bošnjaka. I, konačno, po dojučerašnjim srpskim tvrdnjama, u borbama sa pripadnicima Vojske Republike Srpske, u Srebrenici i okolini poginulo je "nekoliko stotina terorista Nasera Orića?" Srebreničke žrtve, uključujući i brojne srpske, samo je jedan od pasusa iz velike i "teške" priče o Srebrenici, priče koja će - kako neko reče - još dugo vremena proganjati bosansku istoriju i mnoge savjesti.

A kako, zapravo, danas izgleda Srebrenica - najbolje govori detalj da i posle 6 godina otkako su srpske snagle ušle u ovaj "slijepi bosanski sokak", oko 15.000 Srba i nekoliko Bošnjaka, povratnika, i dalje nemaju pijaću vodu. Istovremeno, na pitanje kako živite - mnogi današnji žitelji Srebrenice kažu da je život u ovoj varoši najgora od svih kazni. "Ovde žive Srbi koji nisu imali gdje da pobjegnu. Ovo je najveća srpska kaznionica na svetu",reče jedan od blizu tri hiljade srebreničkih penzionera. "Ovo je kraj svijeta. Ovaj grad treba ograditi bodljikavom žicom ili velikim zidom i pretvoriti ga u muzej ljudske gluposti ili ga izdati nekoj holivudskoj filmskoj kompaniji, specijalizovanoj za horor. Ej, ljeto je, a u ovoj jazbini nema ni rijeke, ni bazena, ni vode za piće, ni proplanka gdje bi se čovjek odmorio", kaže djevojka dvadesetih godina, priznajući da ima samo jednu želju u životu:"Otići što dalje od Srebrenice".

Zoran Tmušić (AIM)

Antrfile

Bez srpskih zvaničnika

Iako su u nekim medijima najavljeni, u Potočare nisu došli najviši predstavnici vlasti RS, niti srpski predstavnici u centralnoj vlasti BiH. Komemoraciji su prisustvovali najviši predstavnici međunarodne zajednice u BiH, Volgang Petrič, Žak Klajn, američki ambasador Tomas Miler, te diplomatski predstavnici još tridesetak zemalja svijeta, zatim članovi Predsjedništva BiH, Jozo Križanović i Beriz Belkić, predsednik Federacije BiH, Karlo Filipović i drugi.

Iako je najavio svoj dolazak, predsjednik SO Srebrenica Desnica Radivojević nije se pojavio u Potočarima. U Bratuncu se moglo čuti kako je Radivojević svojom izjavom da se "u Srebrenici desila najveća ljudska tragedija", žestoko zamjerio lokalnim Srbima.