Princ koji ne zeli krunu
Crna Gora:Crnogorska monarhistiicka porodica i politika
Dugo je princ Nikola, jedini potomak slavnog crnogorskog kralja, zivio daleko od zemlje svojih predaka. Kada joj se vratio prvi put kao turista niko mu nije vjerovao da njegovim venama tece "plava krv". Kada se, pocetkom devedesetih javno protivio suludom ratu u bivsoj Jugoslaviji, vecinska Crna Gora mu nije vjerovala. Tek u posljednje tri godine "izmirili" su se Crna Gora i njen nesudeni kralj.
"Nije mi zao sto cu umrijeti, vec sto ce svijet videti ko su Crnogorci". Legenda kaze da je ovim rijecima na samrtnom casu, posljednji crnogorski kralj Nikola Petrovic, dotulen egzilom i montiranim detroniziranjem, vjerovatno sebi olaksao dusu a svome narodu dao gorku opomenu. Na gorcinu izjave kralja Nikole uticali su dogadaji koji su se odvijali od 1916. godine, kada je pod pritiskom austrijskih trupa u prvom svjetskom ratu, morao napustiti zemlju. Ali i desavanja 1918. godine kada je na nelegalnoj i nelegitimnoj Podgorickoj skupstini detroniziran, i na odredeni nacin izlozen pokudi.
Tada su pristalice unitaristicke politike u Crnoj Gori, pretezno skolovane u Beogradu, pomognute srpskim premijerom Nikolom Pasicem i dinastijom Karadordevic, uspjele su da prilikom stvaranja jugoslovenske drzave (monarhije) Crnu Goru uvedu u taj drzavni projekat kao dio Srbije. Pokusaji kralja Nikole da iz egzila putem memoranduma i jos uvijek neprekinutih diplomatskih odnosa sa vodecim evropskim drzavama, povrati svoj uticaj I restaurira Crnu Goru nijesu uspjeli. Nakon skoro sezdesetogodisnje vladavine, njegovom smrcu 1921. godine nestace i posljednji obrisi crnogorske monarhije.
Njegov sin kralj Danilo nosice kraljevske znake vise formalno nego sustinski, pa ce zato i olako prenijeti "vlast" na svog maloljetnog sina Mihaila Prvog u cije ce ime odluke donositi namjesnica kraljica Milena, Nikolina supruga.
Od nestanka Crne Gore kao kraljevine pa do danas u crnogroskom drustvu su se javljale reakcije na takvo stanje, pa se koristila svaka prilika da se to pitanje nanovo aktuelizuje. Tokom II svjetskog rata, uz italijansku pomoc, separatisticki pokret je "restaurirao" Crnu Goru i ponudio krunu princu Mihailu. Gordi nasljednik kralja Nikole odbio je ponudu, smatrajuci to neautenticnim cinom uz patronat talijanske drzave.
Pobjedom komunisticke ideologije na juznoslovenskim prostorima nakon 1945. godine i stvaranjem Republike Jugoslavije, u kojoj je Crnoj Gori vracen dio drzavnog suvereniteta, monarhija se po prirodi stvari preselila u udzbenike istorije i to samo na nivou informacije. U takvom rezimu nije bilo prostora za pripadnike kraljevskih porodica pa je u dugogodisnji zaborav pao i jedini crnogorski princ Nikola II Petrovic, koji danas radi i zivi u Parizu.
Njegova iznenadna posjeta Crnoj Gori sedamdesetih godina bila je senzacionalna za vecinu radnika Drzavnog muzeja Crne Gore a i za Sluzbu unutrasnjih poslova kada su primijetili da se u knjigu utisaka potpisao sa - Nikola Petrovic. Dvor njegovog pradeda za njega je imao vise turisticki nego dinasticki znacaj. Crna Gora je za njega, kako je rekao u jednom intervjuu, tada bila samo daleka sjenka, porodicna bajka.
Princ Nikola II Petrovis - Njegos ce, nakon prenosa posmrtnih ostataka kraljevskog para iz San rema na Cetinje oktobra 1989. godine, prepoznati neku drugu Crnu Goru. Stotine, hiljade crnogorskih gradana ce prodefilovati tih dana Cetinjem da odaju posljednju (naknadnu) pocast svom suverenu, davno umrlom kralju Nikoli. Mora de je u ocima jednog "stranca", kakav je tada bio princ Nikola, to izazvalo paznju.
Mozda ce ga i taj detalj motivisati da vise nikada ne zaboravi Crnu Goru. U godinama koje su uslijedile princ Nikola ce na javnu scenu uci na najoriginalniji nacin, bez politickih aspiracija, ali sa viskom estetike. Princeva ideja o kulturnom prozimanju Istoka i Zapada i organizovanje Cetinjskog bijenala bile su - pokazace se uzaludan - pokusaj da se jugoslovenska predratna drama relativizuje. Moto Bijenala "Od kica do krvi je samo korak" nije imao vecinsku podrsku.
Tadasnju crnogorsku vlast su vise zanimale granice susjednih republika od medunarodne promocije. Jedinu pomoc princu Nikoli je mogla pruziti tada slabasna opoziciona intelektualna elita, i tek osnovani nezavisni mediji. Drzavna vlast je na sve to gledala indiferentno, i bez velike medijske paznje. Naravno, sve je to pretpostavljalo i neke ljudske, tehnicke probleme s kojima se Nikola morao boriti. O dodjeli stana ili povratku dijela bivse imovine njegovih prethodnika nije se smjelo ni pitati. Jedina satisfakcija mu je bila topao prijem Cetinjana koji jos uvijek pamte period "herojske Crne Gore" koji je personifikovao njegov praded.
Princevo povremeno prisustvo u Crnoj Gori pokusale su tada da iskoriste pojedine politicke partije (prosrpske i procrnogorske) i da ga politicki instrumentalizuju. Neke su od njih u svom programu zagovarale i povratak (Federalisticki pokret) monarhije, ali nijesu mogli stvoriti kriticnu masu za taj cin.
Politicka klima 90-ih godina u Crnoj Gori i okruzenju, nije isla na ruku demokratskim promjenama, pa bi i svaki politicki angazman princa Nikole bio uzaludan i podvrgnut kritici politickih stranaka. Veci znacaj su tih godina u Crnoj Gori imali Milosevicevi generali od "nepoznatog" nasljednika crnogorskog trona. Ipak, svoje mjesto u javnom zivotu Crne Gore princ Nikola je nastojao da nade tokom povremenih ljetnjih boravaka u Crnoj Gori i kroz organizovanje novih susreta umjetnika i kroz formiranje humanitarne nevladine organizacije. Njegovi antiratni stavovi su se kroz taj angazman najbolje culi - iako politicki bez direktnog angazmana princ Nikola ce tioh ratnih godina dstoko zastupati ideju mirnog razlaza i raspada Jugoslavije.
Ipak, povremeno prisustvo u Crnu Goru nije otvaralo vrata za nesto vise, a mozda ni sam Nikola Petrovic vise nije ni zelio. Uostalom, u intervjuu datom crnogorskom nezavisnom nedjeljniku "Monitor" rekao je jednom: "Ja, kao princ, sam u stvari - zakleti republikanac", odbacujuci tako brojne spekulacije o namjeri da se vrati na nekadasnji crnogorski presto.
Dobra procjena je kao i dobro obavljeni posao. Uostalom, od rascjepa u vladajucoj partiji Crne Gore 1997. (DPS) stvari krecu na bolje. Potreba za distanciranje od Miloseviceve politike pretpostavljala je i pruzanje sanse svima koji Crnu Goru vide kao dio Evrope. I za princa je bilo mjesta, cak i na dotada nedostupnim drzavnim medijima.
Danas se na Nikolu, barem sa drzavnog vrha, gleda kao na covjeka koji svojim autoritetom i znanjem moze pomoci reformama u Crnoj Gori, pa je zato i angazovan za crnogorskog predstavnika u Parizu.
Istorija zna ponekad da se cudno poigra poroicnim sudbinama: princ Nikola, koji je zivio u Parizu, kao potomak izgnanog deda, kralja Nikole, sedamdeset godina kasnije postace bas u Parizu - neformalni diplomatski predstavnik Crne Gore.
Radovan POPOVIC (AIM Podgorica)