Olake optužbe za ratni zločin

Aim, Zagreb, 3.7.2001.

Početkom srpnja u Osijeku će biti nastavljeno suđenje šestorici baranjskih Srba, osumnjičenicima s dugog popisa od 112 osoba, takozvane "liste ratnih zločinaca", koja već godinama predstavlja jedan od najkontroverznijih papira proizvedenih u hrvatskom pravosuđu, nepresušnom izvoru kojekakvih skandala, dakako ne samo kad je o ratnim zločinima riječ. To je dio skupine od 18 Srba koji su krajem lipnja u osječkom istražnom zatvoru štrajkali glađu (zbog čega je intervenirao i predsjednik SR Jugoslavije, Vojislav Koštunica, tvrdeći kako se u Hrvatskoj krše ljudska prava), kako bi javnost upozorili na svoj nezavidan položaj, i, kako tvrde - odugovlačenje s početkom sudskog procesa.

• Ti su ljudi manekeni koje hrvatska vlast pokazuje javnosti, u nemogućnosti da se domogne stvarnih ratnih zločinaca - kaže Stevan Doboš, jedan od branitelja osumnjičenih Srba. Doboš je za vrijeme rata u Hrvatskoj bio sudac Vojnog suda, pa ne treba sumnjati u njegovu upućenost u događaje koji su se za proteklog rata događali upravo na prostorima istočne Slavonije i Baranje. S obzirom da je vojni sudac bio u jeku rata, kad se itekako vodilo računa o tome tko može doći na tako osjetljive funkcije, ne može mu se prigovoriti ni pristranost. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku još je 1995. sačinilo listu od 112 baranjskih Srba, osumnjičenih za ratni zločin, i naložilo provođenje istrage, a Županijski sud izdao je i nalog za njihovim uhićenjem. Riječ je o vrlo traljavo obavljenom poslu: na osnovu nejasnih i šturih iskaza svjedoka, hrvatskih prognanika koji su do pred rat ili tokom uspostavljene vlasti pobunjenih Srba, živjeli u Baranji, Županijsko državno odvjetništvo - očito s blagoslovom HDZ-ove politike - odlučilo se za kazneni progon velikog broja Srba, pod teškom optužbom da su počinili ratni zločin.

Baranjska lista sa 112 imena samo je jedan od "popisa ratnih zločinaca", koji su s raznih razina sudske vlasti proteklih godina izlazili u javnost. Kako su te liste sastavljene, tko se sve na njima nalazio i što se sve događalo kad je započelo i najpovršnije prikupljanje dokaza, možda je najbolje prokomentirao Jacques Paul Klein, svojedobno prijelazni upravitelj UNTAES područja, prostora koji je danas poznat kao hrvatsko Podunavlje. Vidjevši jednu od takvih lista, u čijem je zaglavlju bio memorandum jedne od instanci hrvatskog pravosuđa - čovjek koji je najzaslužniji što su istočna Slavonija i Baranja bez rata vraćeni Hrvatskoj, američki general Klein, ne bez cinizma, rekao je: "Čudi me da i ja nisam na toj listi!".

Zaista, Klein je bio u pravu. Pravosuđu jedne zemlje ne može služiti na čast kad, suočeno s posljedicama šlampavo obavljenog posla, isto županijsko odvjetništvo vlastiti popis "ratnih zločinaca" za koje je već raspisana tjeralica, reducira sa 112 na 58 osoba. Upravo to, uradilo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, kad je u dva navrata ove godine reduciralo broj osumnjičenika, gotovo ga prepolovivši, odustajanjem od daljnjeg progona.

Slučaj Steve Borjanića, baranjskog Srbina, jedne od osoba s popisa od 112 osumnjičenika za ratni zločin, koji je 9. veljače ove godine uhićen i držan u osječkom istražnom zatvoru punih 18 dana, možda najbolje svjedoči o nevjerojatnoj površnosti i neodgovornosti pravosudnih organa, ne samo kad je riječ o optužbama za ratni zločin, već i o skandaloznoj aljkavosti i olakom ispisivanju naloga za uhićenje i zatvaranje ljudi. Borjanić je uhapšen i 18 dana u pritvoru držan samo zbog toga što je imao isto ime i prezime kao i Stevo Borjanić, njegov sugrađanin iz Belog Manastira, kojeg je jedna svjedokinja prijavila hrvatskim istražnim organima, tvrdeći kako ga je vidjela da u belomanastirskoj policijskoj stanici, za krajinske vlasti, premlaćuje nekog Hrvata. Taj Stevo Borjanić, a ne onaj kojeg je u veljači ove godine uhitila policija i koji je na pravdi boga odležao 18 dana, već se odavno nalazi u SR Jugoslaviji. No, hrvatskom pravosuđu, bez obzira na tu činjenicu, bez obzira što dva Borjanića imaju drugačije datume rođenja, što im se očevi različito zovu i što imaju različite jedinstvene matične brojeve (obojica imaju hrvatske dokumente, što znači da u policijskim kartotekama postoje o njima osnovni podaci!), uopće nije smetalo da u nemogućnosti uhićenja jednog Borjanića, uhite i u pritvoru drže potpuno nevinu osobu, njegovog imenjaka i prezimenjaka!

Stevo Borjanić, sin Kranisalava, na slobodu je pušten tak nakon obavljenog prepoznavanja, kada svjedokinja, koja je policiji prijavila spomenuti slučaj premlaćivanja, među pet osoba nije prepoznala Stevu Borjanića, sina Milanovog.

• Ni jednom riječju ne želim tvrditi da je onaj Stevo Borjanić kriv za ono što mu se stavlja na teret, ali sam uporno govorio da ja nisam taj Borjanić. Nitko mi nije vjerovao i sve dok nije obavljen postupak prepoznavanja, nada mnom je visjela teška optužba za ratni zločin - kaže Stevo Borjanić. - Kad su me uhitili i zatvorili novine su objavile moje puno ime i prezime, navodeći zašto sam u pritvoru. Lokalni belomanastirski radio u više je navrata tog i sljedećeg dana objavljivao kako hrvatski povratnici u Baranju sada mogu odahnuti, jer se još jedan ratni zločinac našao iza rešetaka. Naravno, kad se ispostavilo da sam greškom uhićen i držan u pritvoru i kad sam napokon pušten kući, to nitko nije objavio - kaže Borjanić.

Srpski čelnici u Podunavlju - Miloš Vojnović, predsjednik srpskog Zajedničkog vijeća općina i dr. Vojislav Stanimirović, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke - suglasni su u ocjeni da nova hrvatska vlast, slično kako je to do izbora 3. siječnja prošle godine radila i HDZ-ovska, koristi problem srpskih ratnih zločinaca za dnevno političke svrhe.

• Kad su prošle godine uhićeni Tihomir Orešković i još neki Hrvati pod optužbom da su počinili ratni zločin nad srpskim civilima u Gospiću u jesen 1991., odmah je, pod istom optužbom, u Baranji uhapšeno nekoliko Srba. Kad je ove godine uhićen general Mirko Norac, ponovno su tih dana bili uhićeni i Srbi iz Baranje. Zar nije više nego znakovito da upravo na dan kad je u Rijeci počelo suđenje Norcu, u Osijeku započinje proces protiv šestorice baranjskih Srba pod optužbom da su počinili ratni zločin - kaže jedan od lokalnih srpskih vođa u Podunavlju.

Sad kad se u Haagu našao bivši srbijanski i jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević, glavni akter krvave balkanske drame (za kojeg će optužnica za ratni zločin biti proširena i na rat u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini), kad se najavljuje i skoro izručenje Milana Martića, vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj; te Šljivančanina, Mrkšića i Radića - vukovarske trojke odgovorne za brojne smrti i stradanja tog grada - došlo je vrijeme i da hrvatsko pravosuđe ozbiljnije priđe provođenju istraga i sumnjičenju ljudi za tako teška djela kao što je ratni zločini. Ako su se dosadašnji postupci i mogli objasniti - ali nikako i opravdati - pritiscima brojnih žrtava rata, naročito onih koji su u njemu izgubili svoje najbliže, pa su tražili zadovoljenje pravde, čemu je onda, eto, brzopletim potezima podleglo i pravosuđe - sada ni za jedno ni za drugo više nema nikakvog razloga.

Drago Hedl