Konkurs za Đinđića

RS i Miloševićev odlazak u Hag

Kada, koliko ovog mjeseca, na red dođe usvajanje >haškog zakona< u RS i pitanje izručenja Karadžica i Mladića, Banjaluka će se naći na pragu najdublje krize poslije Dejtona

Banjaluka, 2. Jul 2001. (AIM)

Kada Mladen Ivanić u srijedu ode u Hag, vjerovatno će prvi put u životu vidjeti ljude koji imaju krila. Tako bi valjda trebalo da izgledaju Karla del Ponte i ostali funkcioneri Haškog tribunala poslije dovođenja Miloševića u Ševeningen, sigurni da je Tribunal prošle nedjelje doživio svoj vrhunac. Najavljujući Ivanićevu posjetu, Florens Artman, portparol Karle del Ponte, saopštila je da Hag u prvom redu zanima izručenje Radovana Karadžice i Ratka Mladića, za koje su u Hagu ubijeđeni da se nalaze na teritoriji Republike Srpske. (Prema podacima kojima Hag raspolaže iz kooperativnog Beograda, Karadžić u Srbiju nije ušao od januara ove godine, dok je Mladić primijećen nekoliko puta.) Naravno, sa Miloševićem u Hagu, teško da će Del Ponte biti raspoložena i za kakve ozbiljne pregovore sa Ivanićem. To znači da priča, koju funkcioneri RS posljednjih nedjelja ponavljaju kao posljednje utočiste - da Karadžić i Mladić nisu u RS - neće piti vode i da ona Ivaniću neće mnogo pomoći. Neće mu pomoći ni njegova glavna teza koju je zastupao u susretima sa Del Ponte: pomozite nam da sarađujemo sa Tribunalom i optužite nekoga iz bošnjačkog vrha kako bi Srbi povjerovali da Ševeningen nije napravljen da bi bio punjen njima. Naime, sa sličnim idejama je do prije neku nedjelju nastupao i srpski ministar pravde Vladan Batić, da bi mu iz Haga bilo ironično odgovoreno da oni optužnice ne podižu po narudžbi. Na kraju je morao da u Hag pošalje Miloševića.

ZAINTERESOVANI I ODGOVORNI: Milošević u Hagu dodatno je oslabio RS: Ivanić neće moći da potegne ni takve razloge da će ga isporučivanje Karadžica i Mladića potopiti za sva vremena. U Hagu će mu mahnuti svojim najnovijim argumentom: kad je Zoran Đinđic mogao da pošalje Miloševića, nema nikakvog razloga da vi to ne učinite sa pomenutom dvojkom.

Naravno, Ivanić je svega toga potpuno svjestan. Zato će u Hagu pokušati da dobije minimum: podršku za zakon o saradnji RS sa Hagom. Hagu, međutim, taj zakon nije potreban, kao što mu nije bio potreban ni u Srbiji. On je potreban Ivaniću i Republici Srpskoj da bi izručenje Karadžića i Mladića bilo postignuto u nekoj vrsti konsenzusa političkih snaga i gdje njihov odlazak među nacionalistima ne bi bio kao u Srbiji tretiran kao privatni posao Haga i Đinđića.

Ivanićeva vlada tako će morati da plaća račune svih svojih prethodnika: poratne ekipe SDS-a, koja je Hag voljela da tretira kao nešto što s njima nema nikakve veze sve dok ne dođu tamo, ali i Dodikove vlade, koja je, radije nego na institucionalnu i javnu saradnju, pristajala na ponižavajuće kupljenje ljudi koje su onda nastojali da začepe uvrijeđenim saopštenjima, bajatim čim se boja na njima osuši.

Ivaniću je tako ostalo da pokuša da u parlamentu napravi neku vrstu konsenzusa i podjele odgovornosti, shvatajući da je to jedino što pred pitanjem Haga može spasiti RS. Hoće li u tome uspjeti? Naravno da neće. To mu je javio Ognjen Tadić, najglasniji među radikalima u RS, kada je optužio Đinđića da je za Miloševića uzeo pet miliona dolara sa potjernice. To bi Ivaniću trebalo da bude poruka da se ne usuđuje da on uzme deset za Karadžića i Mladića. Nešto slično, samo mnogo zavučenije, poručio mu je predsjednik RS Mirko Šarović, kada je rekao da Republici Srpskoj baš i nije potreban zakon o saradnji sa Tribunalom i da bi se ta saradnja mogla ostvariti i drugačije, recimo uz poštovanje haškog Statuta. To bi, naravno, moglo da znači da je Karadžića i Mladića najlakše izručiti, kao Miloševića u Srbiji, tako sto će iza svega da zalegne Vlada, a u Vladi RS, je li tako, nema nikoga iz SDS, za razliku od Skupštine, gde bi valjalo provući zakon i gdje se od esdeesovaca prolama.

NI KAMEN NA KAMENU: Sve je to, međutim, samo blaga najava da većem dijelu SDS-a i nije toliko važno hoće li Karadžić i Mladić ovog ljeta u Hag ili na more. Važno im je ko će za to biti odgovoran, a sudbinski im je važno da to ne budu oni. Naravno, Ivanića u cijeloj priči opterećuju još dvije stvari. Prvo, neće moći da se ponaša kao Dodik, i da kaže sforovcima da oni rade svoj posao, a on će biti iznenađen i uvrijeđen. Pošto su u oktobru prošle godine dvojica vojnika Sfora nastradali u Foči hapseći Janka Janjića Tutu, Sfor je do danas izveo samo još jednu akciju. Za Vaskrs su u okolini Zvornika uhapsili Dragana Obrenovića, za koga su znali svi, pa i SFOR, da neće pružati otpor i da je istražiocima Tribunala, koji su ga ranije saslušavali, obećao da će se sam predati ukoliko protiv njega bude podignuta optužnica. SFOR, dakle, neće da hapsi Karadžića i Mladića, koji sa svojim obezbjedenjem predstavljaju mnogo opasniju metu nego Janjić. Sa druge strane, politički razlozi većeg dijela stranih predstavnika u BiH kazuju da ovu dvojicu treba da uhapse sami Srbi, a ne da se okolo femkaju kako to nije lijepo dok jedan po jedan dio njihovog haškog tereta odlazi u Ševeningen.

Drugi Ivanićev problem biće da u Hagu objasni kako je Milošević za Srbiju sasvim druga priča od one o Karadžiću i Mladiću za RS. Zašto? Zato što je Milošević doživio da postane omražen u Srbiji da bi većini tamo za Vidovdan bilo sasvim normalno da razmijene taj teret za nešto para pred zimu. U RS su već pojeli i probavili svoj donatorski ručak, a, sa druge strane, imali su dvojicu ratnih vođa koji su se povukli u vrijeme kad još nisu uspjeli da se ogade svojim biračima.

Sve su to razlozi zbog koje bi RS u trenutku kada Hag zaista dođe na dnevni red mogla da uđe u svoju najdublju dosadašnju krizu. Naravno, nisu to samo prijetnje stranaca različitim sankcijama, već pitanje da li Vlada i manje-više svaka stranka ponaosob u RS mogu da prežive hašku priču. Centar udara, naravno, biće SDS, čiji će najdublji smisao - ne samo iz vremena rata nego i iz vremena kada su kao opozicionari pokušavali da izgledaju umivenije - biti toliko narušen da ta partija poslije Haškog zakona, bio usvojen ili ne, ili neće biti ista, ili neće biti u komadu, ili neće postojati. SDS će se, dakle, oštro sukobiti između sopstvene prirode i pragmatizma, tako da Ivaniću neće biti od velike pomoći.

Čitava ta priča, međutim, nije ni stranačka (SDS) ni Vladina (Ivanić). Bilo da se odluči da sarađuje i isporuči Karadžića i Mladića, što se za sada graniči sa nemogućim, ili da to ne učini, RS će sa svojim haškim teretom naći na najoštrijoj krivini do sada. Biće to sudbonosna krivina, na kojoj će ili ispasti teret ili cio kamion. Zato Ivanić putuje u Hag sa jednom osnovnom idejom: da smanji brzinu, kad već ne može da promijeni ništa drugo.

Željko Cvijanović (AIM)