Državni odvjetnik ponudio ostavku

Aim, Zagreb, 30.6.2001.

Hrvatska opet nema državnoga odvjetnika, jer je Radovan Ortynski svoj mandat u četvrtak stavio na raspolaganje parlamentarnom Odboru za pravosuđe, koji će početkom idućega tjedna razmotriti ostavku čelnog tužitelja. Priča o stavljanju mandata na raspolaganje počinje u ponedjeljak, 25. lipnja: u kasno poslijepodne tog dana kroz prorez faks-aparata u riječkom Županijskom sudu iscurila je obavijest iz Vrhovnoga suda da se ukida pritvor Bogdanu Rodiću, bivšem policajcu, i Željku Juriću, zagrebačkom odvjetniku, protiv kojih se vodi predistražni postupak zbog sumnje da su sudjelovali u lancu podmićivanja pravosudnih službenika i koji su zbog te sumnje mjesec dana proveli iza rešetaka. Rečeni je tandem u pritvor smješten u sklopu pompozno najavljene kampanje Glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog, koji je odlučio krenuti u žestoki boj protiv korupcije u pravosudnim institucijama, ali se zasad čini da kampanja ne rezultira željenim učincima.

"Vrhovni sud donio je nezakonitu odluku i ovo je dokaz da je pravosuđe korumpirano", izjavio je dan kasnije, u utorak, Radovan Ortynski očigledno iznerviran činjenicom što je njegov boj protiv korupcije - boj koji je sam po sebi apsolutno pozitivan, ali u slučaju Radovana Ortynskog sadrži i podosta elemenata privatnoga obračuna - na prvom koraku doživio krah. Ničim argumentirana izjava državnoga odvjetnika smjesta je, naravno, podigla veliku prašinu u pravosudnim krugovima. Prvi je reagirao predsjednik Vrhovnoga suda Ivica Crnić, koji je uputio otvoreno pismo premijeru Ivici Račanu.

"Kao predsjednik Vrhovnog suda ocjenjujem da je izjava Glavnog državnog odvjetnika nedopustiva, jer bez ikakvih argumenata baca tešku optužbu na suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su donijeli tu odluku, ali i na sudbenu vlast u cjelini", napisao je Crnić Račanu pozivajući ga da Vlada "hitno ocijeni ima li mjesta pokretanju stegovnog postupka protiv Glavnog državnog odvjetnika". Kako se Ivica Račan trenutačno nalazi na odmoru, ulogu pregovarača sa zaraćenim stranama preuzeo je njegov zamjenik Goran Granić, koji je konstatirao da će Vlada ostavku Radovana Ortynskog razmotriti na svojoj prvoj sljedećoj sjednici kojoj bi trebao biti prisutan i premijer. Radovan Ortynski je, nakon razgovora s Granićem i Crnićem, uvidio vlastitu pogrešku, te se ispričao.

"Ova moja izjava bila je neprimjerena, jer sam njome doveo u pitanje čast, ugled i poštenje hrvatskih sudaca koje, inače, posebno cijenim jer sam i sam potekao iz njihovih redova. Svjestan sam da moje razočaranje odlukom suda ne opravdava moju reakciju, te se nadam da će isprika biti prihvaćena, kako bi u ovom složenom trenutku borbe čitavog pravosuđa protiv zla koje se zove korupcija i organizirani kriminal nastupali zajednički i uspješno u okvirima svojih zakonskih i ustavnih ovlasti", napisao je Ortynski u svojoj isprici, koja će mu, najvjerojatnije, spasiti fotelju Glavnog državnog odvjetnika.

Da se razumijemo: ono što je rekao Radovan Ortynski - da je, naime, hrvatsko pravosuđe korumpirano - izvan svake je sumnje točno i o tome već godinama cvrkuću i vrapci na hrvatskim granama, ali je krajnje bahato i neodgovorno njegovo optuživanje Vrhovnoga suda bez ijednog konkretnog dokaza koji bi govorio u prilog toj tezi. Posao državnog odvjetnika jest da otkrije korumpirane suce i korumpirane državne odvjetnike, te da pravdi privede one koji ih podmićuju, ali njegov posao sasvim sigurno nije da napamet i u bijesu izriče ocjene koje se zasnivaju na osobnome dojmu o stanju pravosuđu, dojmu koji, uostalom, dijeli najveći dio hrvatskih građana. Uvjerenje o korumpiranosti pravosudnih djelatnika, međutim, hrvatski građani mogu objesiti mačku o rep, dok im upravo Ortynski i njegovi potčinjeni ne donesu konkretne dokaze, a kako se sad čini konkretnih dokaza nema ni na vidiku.

Umjesto da se hrvatski zatvori pune kriminalcima, u kojima ova zemlja ne oskudijeva, rezultati četveromjesečnog boravka Radovana Ortynskog u fotelji Glavnog državnog odvjetnika upravo su suprotni: Miroslav Kutle, najozloglašeniji hrvatski tajkun, pušten je na slobodu nakon petnaestak mjeseci uzništva, a pušten je zato što tužitelji nisu uspjeli pronaći čvrste dokaze o njegovim kriminalnim radnjama, kojih je - bez sumnje - bilo u izobilju; Ivan Herak, bivši ministar turizma, također je pušten na slobodu nakon petnaestomjesečnog boravka u pritvoru zbog pomanjkanja čvrstih dokaza o upletenosti u kriminal; pušteni su još Željko Miketić, Pavo Zubak, Vinko Grubišić, Ninoslav Pavić... Osim toga, mnogi slučajevi privatizacijskog kriminala i ratnih zločina još nisu došli ni u fazu istrage, pa se mirne duše može kazati da tužiteljska bilanca Radovana Ortynskog zasad sadrži tek jedan značajniji proces - onaj generalu Mirku Norcu i "gospićkoj skupini", s tim da je trenutačno vrlo neizvjestan ishod tog procesa.

Jednako je neizvjestan ishod i drugog velikog procesa što se vodi u Hrvatskoj, a to je proces tzv. zločinačkoj organizaciji: u tom je slučaju Radovan Ortynski funkcionirao kao istražni sudac i zapravo je na borbi protiv Bagarićeva mafijaškog ganga izgradio slavu i izborio poziciju čelnog tužitelja u državi. Rad na tom slučaju priskrbio mu je titulu "hrvatskog Eliotta Nessa", a osim toga je i učinio da se zaboravi kako je Ortynski od 1990. do konca 1999. godine (kad je počeo raditi na "zločinačkoj organizaciji"), uglavnom, ljenčario u odajama zagrebačkog Županijskog suda nezadovoljan time što Franjo Tuđman i pravosudni mu pobočnici nikako nisu prepoznavali njegove kvalitete i njegovu neumjerenu ambiciju. Pokušavao je na sebe skrenuti pozornost pisanjem prigodnih biografija u kojima se deklarirao većim katolikom od Pape i većim Hrvatom od Ante Starčevića, ali mu ni to nije pomoglo da se domogne pozicije predsjednika Županijskog suda. Kad se vlast promijenila, okrenuo je ploču, pa se čak počeo predstavljati žrtvom bivšega režima, a za potrebe napredovanja u karijeri sačinio je novu biografiju u kojoj više nije bilo prožetosti katoličanstvom i hrvatstvom, nego se na sve strane širio opojni zadah kozmopolitizma i tolerancije.

Slava priskrbljena uistinu marljivim i napornim radom na slučaju "zločinačke organizacije" u glavi Radovana Ortynskog rezultirala je enormnim povećanjem bahatosti, a i njegova je sklonost teatralnosti pritom došla do punog izražaja: gradom se kreće u društvu nekoliko izdresiranih policijskih gorila, u svojoj pratnji uvijek ima dva automobila, a na ulaz u zgradu Državnoga odvjetništva stavio je osiguranje koje se može usporediti jedino s osiguranjem u Predsjedničkim dvorima dok je tamo stolovao Franjo Tuđman. Pritom se svim silama bori za osnivanje specijaliziranoga tijela za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije (USKOK), koji bi imao ogromne parapolicijske i parapravosudne ovlasti. Osim svega pobrojanog, nedavno je - povodom svog pedesetog rođendana - u jednom luksuznom zagrebačkom restoranu priredio proslavu, koja je svakog tko ima imalo ukusa tjerala na blago povraćanje.

Naravno, Ortynski je čitavo vrijeme otkad je došao u središte javnoga zanimanja trpio i niske udarce od onih kojima se zamjerio savjesno radeći vlastiti posao: to su, ponajprije, dijelovi Bagarićeva ganga koji nisu u zatvoru, te mediji skloni tim personama, personama, naime, kojima bi se uskoro mogli pozabaviti pravosudni organi, a bio je izložen i žestokim napadima nekolicine lokalnih redikula zbog svoje, navodno, mračne uloge tokom "hrvatskoga proljeća" 1971. godine.

Bilo bi, na koncu, dobro kad bi posljednja skandalozna izjava Radovana Ortynskog i prašina koja se oko nje podigla rezultirala time da se državni odvjetnik malo prizemlji i konačno počne raditi svoj posao, umjesto da se - kao dosad - isključivo bavi izgradnjom vlastitoga mita putem sklonih mu medija.

Ivica Đikić