(Ne)primanje BiH u Vijeće Evrope

Kako su optužbe prerasle u podrške

AIM, Sarajevo, 27.06.2001. Ko o čemu, mi o Izbornom zakonu. Ovaj, još uvijek neusvojeni dokument, najpredlaganiji je i isto toliko puta odbijan zakonski prijedlog u šetogodišnjoj povijesti daytonske države BiH. Krojili su ga i nudili svi redom - od, nazovimo ih, uvaženih eksperata međunarodne zajednice i domaćih pravnika, preko opozicijskih i vladajućih stranaka, do pojedinaca u Parlametu ili, pak, Vlade. Nijedan nije prošao. U međuvremenu, Zakon je postao najjači argument za (ne)primanje BiH u Vijeće Evrope i ultimatum koji je OSCE i OHR postavljao pred prošlu, ali i sadašnju garnitiru vlasti u BiH.

Posljednji prijedlog Izbornog zakona došao je od strane Vijeća ministara BiH (Alijansa za promjene), ali je prošlog tjedna odbijen u državnom Parlamentu i to upravo od zastupnika te iste Alijanse?! Predsjedavajući Vijeća ministara Božo Matić (SDP) dao je potom neopozivu ostavku. Predstavnici međunarodne zajednice vrisnuli su kako je i ova vlasti nedorasla i neodgovorna jer je uništila šansu za prijem BiH u evropske asocijacije (rok za usvajanje zakona bio 23.juni), a bivša nacionalistička vladajuća garnitura likovala je po sistemu - ovi su novi, kao što vidite, još gori od nas! Optužbe i protuoptužbe pljuštale su na sve strane. Onda se proteklog vikenda dogodio Strazburg i sjednica Političkog odbora skupštine Vjeća Evrope. Epilog: Alijansa, odnosno multitenične snage u BiH pohvaljene su zbog svog stava prema predloženom Izbornom zakonu?! Otvorena je rasprava o primitku BiH u Vijeće Evrope, a za sporni Izborni zakon dobijeno je vrijeme do septembra - prijem u Vijeće Evrope planiran je tek za kasnu jesen ove godine. Matićeva neopoziva ostavka prihvaćena je "kao moralni čin", ali Matić nastavlja raditi u Vjeću ministara, a mandat predsjedavajućeg ionako mu je ističe zbog još uvijek važeće osmomjesečne rotacije na tom mjestu. Gdje je onda bio problem?

Kako je počelo?

Da Bosna i Hercegovina, kao svaka država višestranačkog sistema, mora imati i stalni izborni zakon, nije sporno. To je, uostalom, predviđeno i Aneksom 3 Daytonskog mirovnog sporazuma, a u međuvremenu su se petogodišnji izborni procesi u BiH odvijali na osnovu Privremenih pravila i propisa propisanih od strane OSCE- ove, opet, Privremene izborne komisije. Početku izrade prvog ozbiljnog nacrta Izbornog zakona prethodila je 1998. godine Madridska deklaracija Vijeća za provedbu mira (članice bivše Kontakt grupe) koja je uz preporuku o izradi stalnog Izbornog zakona izričito naglasila da taj zakon treba zagovarati ideju multietničke, demokratske države BiH, te da buduća vlast bude kadra to sprovesti u djelo a za svoj rad imati odgovornost prema svim građanima BiH, a ne samo svojoj jednonacionalnoj ili uskostranačkoj izbornoj bazi.

Potom je OHR, odnosno tadašnji Visoki predstavnik Carlos Westendorp, i OSCE pod predsjedavanjem Roberta L. Barrya oformio tzv. Radnu grupu, sastavljenu od sedam domaćih pravnika i francuskog esperta Francois Froment-Meuricea, koji su godinu dana proučavali daytonski Ustav BiH i pisali prijedlog stalnog Izbornog zakona. Upravo će kontradiktorne ustavne odredbe staviti Radnu grupu pred odlučujuću dilemu: da li prvenstvo dati onom dijelu Ustava koji nacionalno i teritorijalno diskriminira prava građana BiH (otprilike, dobar Srbin je samo onaj koji živi u RS, a Hrvat ili Bošnjak iz Federacije BiH) ili pak onom, poput člana 2 Ustava BiH, koji neprikosnoveno nalaže zaštitu ljudskih prava i onemogućava bilo kakvu, naročito etničku diskriminaciju ljudi. ("Nikakav amandman ovog Ustava ne može eliminirati niti umanjiti prava i slobode navedene u Članu 2, niti izmjeniti ovaj paragraf", stav 4 Člana 2 Ustava BiH.)

Bosanci i Hercegovci - ljudi s "greškom"

Radna se grupa pod vodstvom Froment-Meuricea, međutim, odlučila dati preimućstvo ustavnim odrednicama koje limitiraju ljudska prava, te je prijedlog njihovog Izbornog zakona onemogućavao gotovo trećini državljana BiH osnovno pravo da budu birani za čelne pozicije u državi zbog svoje "pogrešne" nacionalne pripadnosti. Tu je problem startao. Tadašnja opozicija, predvođena socijaldemokratima, i nevladine organizacije otpočele su javnu kampanju protiv diskriminatorskog prijedloga Izbornog zakona. U medijima je u međuvremenu procurila izjava pomenutog Francuza, tvorca takvog Izbornog zakona, kako on ionako sumnja u opstanak BiH jer predviđa pripajanje RS Srbiji, a nepoštivanje preporuka Madridske deklaracije o zakonu koji će promovirati multietničnost BiH i ljudska prava Froment-Meurice je prokomentirao riječim da nije njegova krivica što u BiH ljudi određene nacionalosti "žive u pogrešnom enitetu"! Nakon ovakvih izjava, hajka protiv prijedloga segregacijskog Izbornog zakona dosegnula je vrhunac. Zakon je početkom prošle godine u državnom parlamentu doživio fijasko, a pomenuti Francuz je otišao iz BiH. Međutim, iza njega je i dalje ostao sporni dokument kao kamen spoticanja za naredne rasprave i, konačno, samoljubivi bivši šef OSCE-a u BiH, davno penzionisani američki diplomata Robert Barry.

Doživjevši odbijanje prijedloga zakona ne kao borbu za demokrasku BiH, nego kao svoj lični neuspjeh, Barry se, tvrde upućeniji, zainatio kako će u svoj diplomatski dosier navrat-nanos ubilježiti i donošenje stalnog Izbornog zakona u ovoj zemlji, te time krunisati konac svoje karijere. Na ruku su mu, pri tome, išli uvjeti koje BiH treba ispuniti za primitak u Vijeće Evrope gdje se ovaj zakon nalazio visoko na listi od 40 naloženih zadataka. Pod motom "to morate uraditi", Barry je prvo u prošlogodišnja Privremena izborna pravila ugradio dio odredaba odbijenog zakona (usitnjavanje izbornih jedinica) i time napravio još veću zbrku na novembarskim izborima, a potom nešto modificiran prijedlog Zakona ostavio u amanet sadašnjem Vijeću misistara BiH da ga unese u državni Parlament. Prije no što će Berry, prije par mjeseci, završtiti svoj mandat u OSCE-u i napustiti BiH, Ustavni sud države donio je ključnu odluku o konstitutivnosti sva tri naroda BiH na čitavom teritoriju, te je time de facto naloženo ne samo usaglašavanje entitetskih Ustava, nego i svakog drugog zakonskog akta - pogotovo najvišeg, poput Izbornog zakona - s tom odrednicom.

Uloga Mirka Banjca u čitavoj priči

Kako, dakle, ni posljedni predloženi Nacrt Stalnog izbornog zakona nije inkorporirao duh konstitutivnosti be-ha naroda na čitavoj teritoriji, jer ga je Vijeće ministara (Božo Matić) proslijedilo u Parlament u verziji u kojoj je zaprimljen iz OSCE-a, jedini put za njegovu doradu bio je donošenjem amandmana na najkritičnije tačke Zakona. Ovo se prvenstveno odnosi na način biranja članova Predsjedništva BiH, po kojem je član Predsjedništva srpske nacionalnosti i dalje odgovoran samo svojim, mahom jednonacionalnim, biračima i svom entitetu, a Bošnjak i Hrvat opet svom "taboru". Drugim riječima, dvije trećine građana BiH nemaju nikakvu mogućnost odlučivanja o druga dva kolektivna šefa države, niti ove, pak, uopće zanima da budu predsjednici i da odgovaraju za svoj rad i građanima drugih nacionalnosti. Kako je to, zapravo, krajnje kontradiktorno samoj ideji kolektivnog trojnog šefa države, Alijansa za promjene - tačnije SDP - pripremila je amandman o biranju čanova Predsjedništva koji predviđa dva kruga glasanja pri čemu bi u prvom krugu podršku kandidatu davali građani druga dva naroda, odnosno drugi enitet, a potom drugi krug u kojem bi se kandidati s najvećom podrškom borili za ulazak u Predsjedništvo kao i do sada.

Međutim, procedura rada sadašnjeg državnog parlamenta nalaže da zakonski prijedlog prije skupštinskog zasjedanja prvo ide u ruke skupštinske Zakonodavno-pravne komisije koja, opet, razmatra sve amandmane te ih po svojoj procjeni prihvata ili odbacuje. Amandmane koje prihvati ova Komisija direktno ugrađuje u tekst zakona, te takav prijedlog šalje pred zastupnike na glasanje. Sudbina amandmana Alijase za promjene glasila je - ne može! U prijedlog Zakona koji se nedavno našao pred zastupnicima Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH ugrađeno je, navodno, šesnaest drugih amandmana koji su, mahom, došli do strane bivših stranaka na vlasti, te su najveće zadovoljstvo prijedlogom Zakona iskazale SDS i HDZ. Zašto? Zato što većinom one i popunjavaju ovu devetočlanu skupštinsku Komisiju, a predsjedava joj - Mirko Banjac, najagilniji esdeesocav! Zastupnici Alijanse odbili su dići ruku za takav Zakon; SDP je na svojoj partijskoj sjednici odlučio da zarad dobrog izbornog zakona treba žrtvovati "prijateljstvo" s međunarodnim posrednicima u BiH; Božo Matić je, pritisnut obećanjima OHRu kako će ovaj put biti donesen Izborni zakon i nepristajanjem matične stranke da ga u tome podrži, uložio neopozivu ostavku. Mirko Banjac je pred TV kamerama izigravao čuđenje tipa - nije mi jasno kako to da oni prvo predlože, a poslije eto neće da glasaju za svoj vlastiti zakon! Jer, zaboga, opće je poznato da su ovdje samo SDS i HDZ istinski borci za demokrasku, cjelovitu i evropsku Bosni u Hercegovinu, a svi ostali su protiv(!?)

Posljednji pokušaj da na dan isteka roka za usvajanje Izbornog zakona Predsjedništvo BiH da svoj prjedlog parlamentu (Berryev zakon plus Alijansini amandmani) po sistemu glasanja "uzmi ili ostavi" nije također uspio. Živku Radišiću, srpskom članu Predsjedništva se, naime, ta ideja nije nikako svidjela.

I što sad?

Koliko god ovdašnjem puku sva ova zavrzlama bila strana i nepoznata, očito je da među onima koji odlučuju o primitku BiH u evropske asocijacije postoji dio njih koji raspolažu punom informacijom. Jer, jedino se tako može objasniti zadovoljstvo članova Političkog odbora Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope zbog istovjetnog stava multietničkih stranaka u BiH o neprihvaćenom prijedlogu Izbornog zakona, te ipak otvaranje rasprave o primitku BiH u ovu asocijaciju uz prolongirano vrijeme za donošenje Izbornog zakona. Drugim riječima, implementiranje odluke o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji kao i preporuke Madridske deklaracije, morat će se naći u novom prijedlogu Izbornog zakona, jer bi se u supotnom čitava priča ponovila.

Kako će se završiti stvar s predsjednikom Vijeća ministara u ostavci, zavisi od ponovno započetog lobiranja za ukidanje rotacije na čelu tog tjela. Naime, Alijansa bi, čak, mogla dodatno profitirati od kompletne zavrzlame oko Matićeve ostavke putem donošenja nove odredbe o stalnom predsjedniku Vijeća ministara, što bi po sadašnjim procjenama moglo biti ponuđeno upravo Božidaru Matiću. Kako se radi o novoj, sasvim drukčije formuliranoj funkciji, a opet istoj koju je i obnašao, na najlakši mi se način riješila sadašnja dilema - je li neopoziva ostavka moralni ili formalni predsjednikov čin?

Ivana DRAŽIĆ (AIM, Sarajevo)