Strah od javnosti

Aim, Zagreb, 26.6.2001.

U hrvatskim se medijima ovih dana postavlja pitanje muči li ekipu premijera Ivice Račana strah od javnosti. Pitanje je potaknuto nizom poteza koji se, u najmanju ruku, nisu očekivali od demokratske vlasti. Kap koja je prelila čašu bilo je Račanovo otkazivanje sudjelovanja u jednoj emisiji Hrvatske televizije, zapravo razlog zbog kojeg je čvrsto jezgro hrvatske Vlade odlučilo da se, unatoč obećanjima, u studiju ne pojavi. Ozlovoljila ih je, naime, činjenica da su u emisiju pozvani i novinari poznati kao Vladini kritičari.

Odbijajući se suočiti s vjerojatnim oštrim propitivanjem, vladajuća je ekipa pokazala nesigurnost i ogroman strah od kritike. Na koncu je svoju blamažu objasnila izjavom koja je postala vrhunac skandala: Račan je rekao da on i Vlada mogu birati svoje sugovornike. Nije, dakle, demantirao da je prosijavao novinare, nego je ustvrdio da na to ima pravo.

Premijeru, očito, mnogo više paše da u Saboru, pred TV kamerama, odgovara na dogovorena pitanja koja mu postavljaju njegovi stranački drugari. A oni su ga, primjerice, baš ovih dana pitali kako objašnjava činjenicu da njegova Vlada u svijetu pobire pohvale a kod kuće kritiku, što je Račan, naravno, iskoristio za debelu porciju samoreklamiranja. Premijer također preferira neku vrstu konspirativnih posijela s novinarima, za koje sam određuje spisak pozvanih i pritom pravi selekciju sličnu onoj kakvu je prakticirao bivši vladar s Pantovčaka.

Nedavno je, eto, sazvao sve glavne urednike novina, osim nekih, i tražio od njih da razgovor ostane u diskreciji. Tako ih je pokušao učiniti suučesnicima jedne mračne prakse. Zanimljivo, ponovo su nepodobni isti oni listovi i novinari koji su to bili i u Tuđmanovo vrijeme. Iza zatvorenih vrata premijer je razglabao o neophodnosti postizanja nacionalnog konsenzusa. O čemu, na kojim temama, na koji način - to ni pozvani nisu uspjeli shvatiti.

Čini se da Račan nacionalni konsenzus misli slagati onako kako je u Saboru progurana Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj se notorna neistina - tvrdnja da Hrvatska nije sudjelovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu - pokušava nametnuti kao službena istina. Opći konsenzus, sudeći po svemu, vladajući ne vide kao okupljanje nacije na nekom programu, nego kao mogućnost da se Hrvatska natjera na uniformirano mišljenje. Vlada koja je dosad pokazala veliku sposobnost rastjerivanja potencijalnih saveznika, nacionalno jedinstvo prije svega vidi kao izostanak svake disonantnosti. Nacionalni konsenzus drugo joj je ime za gašenje svake kritike.

Da premijer ne voli kritičare - to se već moglo primijetiti. Njegovo je uvjerenje da Vlada radi dobro, štoviše sjajno, ali da glasovi o tome u javnost ne dospijevaju. Račan drži da je njegov kabinet ljepši, bolji i uspješniji nego bi se to po njegovoj medijskoj slici moglo zaključiti, što će reći da se smatra žrtvom lošeg, iskrivljenog ogledala. Za svoju sve bljeđu reputaciju nije, dakle, odgovorna Vlada, nego novinari. Zbog toga se mnogo polaže na glasnogovorničke službe, ali uzalud. Istina je da je Vlada u cjelini silno nespretna u komuniciranju s javnošću. Pogotovo se to odnosi na neke Račanove najbliže suradnike, koji su majstori iritantnih izjava i zapravo su sami sebi najveći neprijatelji. Ali glavni je problem Vlade ipak u tome da nije uspjela osigurati ono što se od nje očekivalo - ekonomsko i socijalno konsolidiranje Hrvatske.

Vladina odluka da ne sudjeluje u emisiji gdje bi joj sučelice sjedili nabrušeni novinari, ne može se gledati samo kao pokušaj izbjegavanja neugodnih pitanja. Prije bi je trebalo shvatiti kao pokazatelj da vladajuća garnitura ima problema s nekim demokratskim standardima. Naime, Račan je nedavno, glasno podržavši teze svoga prvog partnera Dražena Budiše o maršu desnice ulicom i ljevice institucijama, izložio, u najmanju ruku, zbunjujuću platformu svoga odnosa spram onih koji misle drugačije.

Rekao je da ulični marševi desnice "nisu tako opasni za Hrvatsku", da "radikalna desnica takvim akcijama samo stabilizira Hrvatsku, jer ujed injuje većinu građana protiv takvih opcija: što je desnica brutalnija, to je građani više odbijaju". Lokalni su izbori pokazali da to baš i nije tako. Ulični marševi, pa još ekstremista, nikako ne mogu djelovati stabilizirajuće. Pogrešnom se pokazala i Račanova procjena da bi desna navala mogla stabilizirati njegovu vlast; da će javnost, u strahu pred uličnim marševima, biti presretna i njegovom eunuh-vladom.

Dok je desnicu, dakle, predstavio kao svoga tajnog saveznika, za, kako je rekao, u Hrvatskoj "vrlo aktivnu radikalnu ljevicu" Račan nije našao ni riječ razumijevanja. Nju doživljava kao čistu Sodomu i Gomoru! Ali posebno je zanimljivo gdje premijer nalazi taj lijevi ekstremizam. Riječ je, po njemu, doslovce "o pojedincima i grupama koji kroz medije žele nametnuti svoju političku volju, koji su svime nezadovoljni, koji bi željeli biti politički proroci i koji kritiziraju vlast".

Dakle, "vrlo aktivnom radikalnom ljevicom" predsjednik Vlade smatra novinare i intelektualce koji se javljaju po medijima. U svijetu isti bi jedva mogli proći kao liberali, eventualno kao socijalisti. Račan to, naravno, jako dobro zna, ali za razliku od desne halabuke, protiv koje ništa nije napravio, on bi i etiketom o radikalnom ljevičarenju začepio usta kritičarima svoje politike i Vladina ponašanja. Vjerojatno zato jer shvaća koliko su uvjerljivi.

Vlada i njeni prvi ljudi u posljednje su vrijeme spram medija povukli nekoliko poteza koji se opasno kose s demokratskim uzusima. Može ih se shvatiti kao izraz njihove nervoze, jer se stvari ne odvijaju kako su se nadali, ekonomskoj i socijalnoj krizi kraj se ne nazire. Ali takve je poteze moguće shvatiti i kao izraz sklonosti da se u neugodnim i teškim situacijama posegne za prijekim sredstvima. Medijima je funkcija, između ostalog, da u ime javnosti kontroliraju vlast, da otvaraju teme i problematiziraju stvarnost. Aktualna vlast u Hrvatskoj to ne može promijeniti, ali može sebe dodatno negativno legitimirati. Ionako je sve češće stiže optužba da prakticira light tuđmanizam.

Jelena Lovrić