Skupljaci oruzja

U medjunarodnoj diplomatiji vrse se groznicave pripreme za jednu do sada nevidjenu misiju NATO-a: misiju na razoruzanju pripadnika Oslobodilacke nacionalne vojske u Makedoniji. Za sada se cini da najmocniji politicko-vojni savez na planeti svoj buduci zadatak zamislja kao kupanje ali, ako je moguce, da se ne operu noge

AIM, Skoplje 23. 06. 2001.

Generalni sekretar NATO-a George Robertson je makedonskom predsjedniku Borisu Trajkovskom u cetvrtak poslao ne jedno nego cak dva pisma povodom trazenja da se Alijansa ukljuci u implementaciju plana shefa makedonske drzave za razoruzanje pripadnika Oslobodilacke nacionalne vojske. U svom fermanu Robertson je potvrdio da je NATO, “kao odgovor na trazenje Trajkovskog od 14. juna, donio odluku da organizuje operaciju za skupljanje oruzja. Da ne bi bilo zabune, odmah je dodao da mora biti ispunjen jedan bitan preduslov : da dolasku trupa NATO-saveza prethodi politicki dogovor celnika vodecih politickih partija u zemlji. Mandat snaga NATO, prema Robertsonovom pismu, bice da prihvataju oruzje. Mandat ce biti vremenski ogranicen”. "ni u kom slucaju se nece dozvoliti da misija ovih snaga bude produzavana, mijenjana ili koristena za razgranicavanje" vizionarski sugerise lord Robertson. Citaoci ovakve suhoparne lektire bez mnogo muke mogli su iz ovoga zakljuciti da je mocna NATO-masinerija bez osobitog entuzijazma prihvatila ponudjeni joj zadatak. Ni nalik na onaj elan kojim je prionula intervenciji protiv Savezne Republike Jugoslavije samo prije dvije godine. S mnogo manje izvjesnosti se moze primiti stav o uspjehu politickog dijaloga, istog onog sto ga uporno evro-komesar Javier Solana “gura da upali”. Optimisti vjeruju da bi mandat “skupljaca oruzja” mogao potrajati poput malo duzeg ljetovanja – svega mjesec dana, pesimisti su skepticniji pa proricu trostruko duzi rok. Procjenjuje se da bi pod makedonsko zarko sunce moglo stici tri do pet hiljada pripadnika Pakta.

Generalni sekretar NATO-a kao uostalom najpozvaniji konsultuje se s partnerima u Alijansi. Prvim najavama vecine clanica Robertson bi mogao biti zadovoljan mada se u vecini slucajeva pred formalizacijom odluka pojedinih vlada mogu isprijeciti proceduralne prepreke, poput saglasnosti parlamenta ili neceg slicnog. Ali, Robertson je naisao napritvorena vrata tamo gdje bi bilo logicno da ce uci “bez kucanja”: administracija predsjednika Busha nije spremna u ovoj fazi uputiti nove vojnike na Balkan. Shef Bijele kuce (koji jos uvijek pollaze pripravnicki staz) jos uvijek kod kuce nije otklonio dileme, da li uopste ostajati na Balkanu a kamoli upucivati nove vojnike. Robertson se stoga u Washingtonu u cetvrtak morao zadovoljiti odgovorom da se u Makedoniji vec nalazi 700 americkih vojnika koji bi, ako zatreba, mogli biti upotrebljivi. I to je, uglavnom, sve Uzalud uzdisaji medjunarodnih medija da bi americko prisustvo imalo kolosalno psiholosko dejstvo! Psihologija je psihologija, politika je politika.

Mediji su u petak prenijeli vijest da je NATO u bazi u njemackom gradu Menchengladbachu poceo uvjezbavanje pet hiljada pripadnika snaga za brzo reagovanje koji trebaju biti rasporedjeni u Makedoniji tokom procesa razoruzavanja albanskih ekstremista. Pokaze li se ova vijest tacnom, to bi bio prvi jasan indikator u kom pravcu bi se stvari mogle razvijati, da vojnici najjaceg vojnog saveza na svijetu nece biti samo puki cuvari kontejnera u koje ce rezignirani pripadnici Oslobodilacke nacionalne vojske odloziti oruzje.

A i kad se govori o samoj tehnici i sprovodjenju operacije nije bas sasvim sve jasno. Najprije, gdje bi se skupljanje oruzja obavljalo. Ambasador pri NATO-u Nano Ruzin objasnjava da postoje tri varijante: da se razoruzanje obavlja na granici Makedonije i Kosova, da ga sprovode redovne snage NATO-A ili, sto se cini najvjerovatnijim, da ga obave snage KFOR-a i SFOR-a potpomognute rezervnim sastavom, sto ce reci upravo pridoslicama koje se ocekuju a kojima su neki vidovitiji novinari vec nadjenuli ime MFOR. Iako planeri Alijanse u Bruxellesu tek razradjuju detalje za rasporedjivanje snaga, pretpostavlja se da ce one biti locirane na sadasnjem kriznom podrucju na potezu od Kumanova do Tetova. Glavnokomandujuci snaga Pakta u Evropi general Joseph Ralston je upozorio na izvjesne rizike koji bi se mogli pojaviti a manifestovali bi se kroz sitne incidente na prilicno teskom planinskom terenu. No, da bi se misija sto je moguce bolje obezbijedila, njeni pripadnici nece ni krenuti na put dok pripadnici Oslobodilacke nacionalne vojske ne daju garancije da su spremni za razoruzanje.

Da bi se to zaista i desilo, moraju se stvoriti politicke pretpostavke. Drugim rijecima, mora biti postignut politicki dogovor. Aktuelni ucesnici politickog dijaloga koji se vodi pod pokroviteljstvom predsjednika Republike su dvije partije iz takozvanog “makedonskog” i dvije iz takozvanog “albanskog” bloka. Za VMRO-DPMNE i Socijaldemokratski savez. Oslobodilacka nacionalna vojska koju smatraju teroristickom je u startu neprihvatljiva kao sagovornik; dvije partije Albanaca ne bi krzmale od trazenja modusa da je uvedu (bar indirektno) kao pregovaraca; sama ONV bi, pretpostavka je, mogla imati opet svoje uslove pod kojim bi pristala da je zastupaju lideri Demokratske partije Albanaca i Partije za demokratski prosperitet Xhaferi i Imeri. Neki zapadni analiticari pri ovome ukazuju na dva paradoksa: jedinstvena je situacija u dosadasnjoj diplomatskoj praksi da shef jedne drzave poziva trupe NATO-a da bi pomogle realizaciju plana sto ga je sam predlozio. S druge strane, ocekuje se da oruzje polozi strana koju ne priznaje (bar zvanicno) niti drzava niti pak sam NATO.

Cini se vrlo vjerovatnim da bi “albanski politicki subjekt” tokom politickog dijaloga (odrzi li se takva forma komunikacije) vremenom mogao potegnuti i pitanje razoruzanja paravojnih formacija pod kontrolom pojedinih makedonskih partija ili cak monitoringa nad aktivnim i rezervnim sastavom snaga bezbjednosti i njihove, uslovno receno, “pacifikacije”. Takvi zahtjevi se u albanskim politickim krugovima vec tu i tamo mogu cuti.

Koliko god se postavljanje, cuvanje i odrzavanje kontejnera za polaganje oruzja, a zatim i njegovog unistavanja, na prvi pogled, cinilo jednostavnim i zabavnim, kad se sve sabere i oduzme – nije bas tako. Uostalom, ako jeste, zar takav jednostavan zadatak ne bi mogla obaviti neka ad-hoc jedinica Ujedinjenih nacija, OEBS a mozda cak i neka medjunarodna streljacka druzina!? Mnogi Makedonci strahuju da bi to mogao biti uvod u neki protektorat nalik na bosanski ili kosovski. Shef diplomatije Ilinka Mitreva i njen partijski kolega, ministar odbrane Vlado Buckovski, s objasnjenjem da je trupe NATO-a pozvao Predsjednik odnosno vrhovni komandant Trajkovski te da ce imati tacno utvrdjen mandat.Strah pojacavaju jos dvije cinjenice: imenovanje specijalnog predstavnika Evropske unije koji ce biti odredjen u ponedjeljak i, sto je jos intrigantnije, rasprostranjeno uvjerenje da Albanci, i oni u vlasti i oni s puskom u ruci, upravo to i zele. Upitan za nesto takvo, Javier Solana je zacudjeno uzvratio protupitanjem: “O cemu govorite!?”

ZELJKO BAJIC