Kvarenje jezika

Banjaluka, 22. Jun 2001. (AIM)

'Progres u implementaciji Dejtonskog sporazuma će obezbijediti razvoj civilnog društva...' Participacija u vlasti podrazumijeva transparentnost rada...' I tako dalje i tome slično. Redovni potrošači, da ne kažemo konzumenti, televizijskih dnevnika već su odavno oguglali na ovakav jezik. Razne implementacije, participacije, aplikacije, eskalacije, imperativi, prioriteti, entiteti i ostali rariteti, toliko su se odomaćili u političkom govoru, da je bez njih prosto nemoguće zamisliti ozbiljnu skupštinsku raspravu ili konferenciju za štampu.

Oni koji govore ovakvim jezikom očigledno nemaju ni najmanju potrebu da ih publika razumije. Inače bi im bilo jasno da je za prosječnog Srbina participacija ono što plaća kad ide doktoru, implementacija neko čudo ustanovljeno Dejtonskim sporazumom, civilno društvo grupa momaka bez uniformi i oružja, a progres stara tipa usisivača.

Početkom godine, kada je u Prijedoru protiv vlasnice tri noćna kluba osumnjičene za trgovinu bijelim robljem počela krivična istraga, pred sudom su se okupili njene cure i prijatelji sa transparentima podrške. Policajci nisu dozvolili ovoj 'navijačkoj grupi' da uđe u zgradu, na šta je jedan od prisutnih momaka šeretski prokomentarisao: 'Eto vidiš, a svi se zalažu za transparentnost rada sudova.' Transparentnost bi mogla sasvim lijepo da se prevede kao vidljivost ili javnost. Mnogo prije nego što se u naš jezik uselio progres, postojala je riječ napredak. Ono što je civilno može da bude i građansko. Realizacija ne bi nimalo izgubila na značaju, ako bismo je nazvali ostvarivanjem. Ne postoji pod bogom ni jedan razuman razlog da se provođenje zakona, mirovnog sporazuma, ili izbornoog rezultata prekrsti u implementaciju. Prije rata smo na konkurse, oglase i licitacije slali prijave, ali danas se primaju samo aplikacije.

Neki smatraju da su ovoj žestokoj internacionalizaciji srpskog jezika kumovali strani diplomati i njihovi prevodioci. Lingvisti su odavno utvrdili da takozvani politički govor sadrži fond od oko 400 riječi. Ako je suditi po bogatstvu jezika, savremeni političari su otprilike na nivou razvoja najprimitivnijih australijskih ili afričkih domorodačkih plemena. Prevodioci su, opet, da se ne bi zamarali više nego što je neophodno, prećutnim dogovorom odlučili da otprilike polovinu od navedenih 400 riječi uopšte ne prevode. Uostalom, kada se implementacije, realizacije i progresi stave u odgovarajuće padeže i povežu pomoćnim glagolima, dobije se sasvim pristojna protokolarna rečenica.

Međutim, bilo bi nepošteno tvrditi da su za sve krivi stranci. Srpski jezik je u posljednjih desetak godina obogaćen i izrazima domaćeg porijekla. I to uglavnom glagolima tipa: odraditi, uvezati, ugraditi, razraditi. Ako se uzme u obzir korijen pomenutih riječi i činjenica da su za razvoj ove struje novogovora najzaslužniji takozvani 'dobri domaćini' može se zaključiti da smo mi jedan marljiv i radan narod. 'Razraditi ideju' u srpskom novogovoru znači, otprilike, neku ili jednostavnu ili razumljivu stvar učiniti dozlaboga zamršenom, dosadnom i nerazumljivom, a u cilju zametanja tragova.

Prevesti glagol 'uvezati' je prilično komplikovan poduhvat. Uglavnom, ova riječ nema nikakave veze sa vezenjem, ali može imati veze sa uvozom, politikom i sličnim djelatnostima. Tu se, uglavnom, neki ljudi nešto dogovore, da bi nekakav posao zajedno odradili (nikako uradili), na obostrano ili višestrano zadovoljstvo, a na štetu svih ostalih to jest neuvezanih.

Zašto izvjesna kategorija ljudi obavezno umjesto raditi ili uraditi, koristi riječ odraditi? Možda zato što ne vole da rade, pa preko volje odrađuju stvari. Ili zato što je 'odrađivanje' prljav, mučan ili težak posao, koji razrađivači i uvezivači prepuštaju nižim saradnicima. U posljednje vrijeme sredovječna gospoda riječ odraditi sve češće koriste i u smislu obavljanja bračnih ili vanbračnih dužnosti.

Najinteresantnija nova srpska riječ je glagol ugraditi. Ili tačnije: ugraditi se. Samo potpuno neobaviješteni misle da savremeni neimari 'ugrađivanjem sebe' čine divljenja vrijedan poduhvat, poput onog nesrećnog srpskog vlastelina koji je, prije mnogo vijekova, kako kaže epska pjesma, u Skadar na Bojani živu ugradio svoju vjernu ljubu. Današnji graditelji ne pate od mitova. Naprotiv, sasvim su pragmatični. Ne samo prilikom gradnje puteva i mostova, nego i uopšte, kad god preuzimaju neki 'posao od javnog interesa' oni uz sve ostale troškove ukalkulišu i svoj dio i tako se 'ugrade '.

Evo primjera. Padne na pamet društvu da popravi put. Političar od uticaja razradi ideju i izvuče pare iz budžeta. Onda se uveže sa nadzornim organom. Pa oni daju izvođaču radova zadatak da to odradi. I dok se sva trojica ugrade u cijenu posla, ne ostane dovoljno para za materijal. Tako put, prevučen tananim slojem asfalta, potraje samo do narednih izbora, što mu je i bio cilj, jer putevi kod nas ne služe za saobraćaj putnika i roba , nego za prikupljanje glasova birača.

I tako opet stigosmo do politike, tog nepresušnog izvora novih riječi, izraza, značenja i rečeničkih konstrukcija. Pošto su političari na vlasti vrlo zauzeti odrađivanjem, uvezivanjem, a naročito ugrađivanjem, za jezičke egzibicije su po tradiciji zaduženi besposleni opozicinari. Tako smo nedavno na konferenciji za štampu vodeće opozicione partije u RS, Dodikovog SNSD-a, mogli čuti jedan očaravajući neologizam. Nezadovoljni vladavinom koalicije PDP - SDS, oni su javnost upozorili da Republici Srspkoj prijeti potpuna poplašenizacija (po bivšem predsjedniku RS I Srpske radikalne stranke u RS Nikoli Poplašenu:p.a) institucija'.

Milkica Milojević (AIM