Rasprodaja zlatne koke

Licenca za mobilnu telefoniju posvađala strance i domaće

AIM, Sarajevo, 20. 06. 2001. Pljačka države. Ovako su odluku Regulatorne komisije za komunikacije BiH, da petnaestogodišnju licencu za trećeg operatora mobilne telefonije u BiH proda za samo dva miliona maraka, horski okvalifikovale domaće Vlasti. Od Vijeća ministara BiH, Predsjedništva BiH, pa do entitetskih vlada. Time je prvi put tokom posljednjih pet poslijeratnih godina došlo do frontalnog sukoba između domaćih vlasti i međunarodne zajednice.

Kada je 30. aprila u domaćim i stranim medijima objavljen prilično šturi međunarodni tender za dodjelu treće stalne, i ujedno posljedne, licence za operatora mobilne telefonije u BiH, niko se nije pretjerano uzbuđivao. Prethodne dvije stalne dozvole izdate su postojećim telekomima u državnom vlasništvu, sarajevskom PTT BiH i banjalučkom Mobitelu Srpske, uz uslov da svaki od njih u naredne dvije godine pokrije čitavu teritoriju BiH, kako bi i građani BiH osjetili na svojim džepovima blagodeti tržišne konkurencije.

Kako detalji o uslovima za dobijanje treće licence nisu bili javno objavljeni, domaća javnost bila je, blago rečeno, iznenađena kada je Vijeće ministara u "minut do dvanaest", 14. juna, na vanrednoj sjednici, samo dan prije isteka roka za podnošenje ponuda, zatražilo produženje ovog roka te izmjenu odredbi o visini naknade. Tek tada je obnarodovano da je cijena fiksna, dva miliona maraka za petnaestogodišnju dozvolu, plus 700 hiljada maraka godišnje naknade, te dodatnih 100 hiljada maraka naknade za svakih 100 hiljada pretplatnika. Da stvar bude gora po državu, i od ovih simboličnih iznosa ona ne bi vidjela niti marke, jer bi sav novac išao u kasu Regulatorne agencije za komunikacije. Istovremeno, protivljenje državne Vlade i Predsjedništva BiH, kolektivnog šefa države, nije impresioniralo direktora Agencije, Jerkera Torngrena, koji im je preko medija hladnokrvno poručio da nema namjeru produžavati tender niti mijenjati njegove uslove, te da niko ne može uticati na odluke Agencije, čak ni Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, a kamoli domoroci. Kao "utjehu" domaćim vlastima, Torngren je naveo da će državna kasa ipak imati neku korist - od poreza na dobit koji će plaćati treći operator mobilne telefonije u BiH.

Ministar vanjskih poslova BiH i lider vladajuće Alijanse za promjene, dr. Zlatko Lagumdžija, posegnuo je za nimalo diplomatskim obraćanjem javnosti, u kome je ovakvo ponašanje čelnog čovjeka Agencije okvalifikovao kao neokolonijalizam, optuživši ga da svoju poziciju zloupotrebljava zarad interesa "moćnijih igrača", aludirajući time na činjenicu da će vlasnik licence pod ovim uslovima dobiti ne "zlatnu", već "dijamantsku koku", pa je zatražio i odlazak Torngrena sa funkcije. Lagumdžija je, usput, podsjetio sve predstavnike međunarodne zajednice na privremenom radu u BiH, da u ovom slučaju "nemaju posla sa istraumiranim korumpiranim lokalnim političarem, već profesorom strateške upotrebe informacionih tehnologija".

Domaći zvaničnici procjenjuju da bi realna cijena za petnaestogodišnju licencu za GSM operatora u BiH bila minimalno 50 miliona maraka. Do ove računice su došli poređenjem sa cijenama koje su zainteresovani operatori plaćali u drugim evropskim državama. No, sve to nije pokolebalo Agenciju da 18. juna zvanično otvori prispjele ponude na tender i objelodani da se među kandidatima našlo pet kompanija: domaći "Eronet" iz Mostara, "Hrvatski Telekom" (HT) i VIP iz Hrvatske, jugoslovenski "Zepter phone", te "Rumeli telekom". Simptomatično je da nema ponuda velikih svjetskih kompanija - "Deutsche Telekom" indirektno je prisutan kao jedan od suvlasnika "Hrvatskog Telekoma". Koju će od prispjelih ponuda Agencija proglasiti najboljom, trebalo bi se znati krajem jula.

U međuvremenu, domaći zvaničnici najavljuju da će istrajati na zahtjevima za izmjenu odredbi tendera, posebno one o visini naknade, ali i direktor Agencije takođe poručuje da neće ništa mijenjati, pa se tako dolazi do pat pozicije. Formalno, domaće državne institucije nisu direktno "pretpostavljene" Regulatornoj agenciji za telekomunikacije, koja je formirana dekretom Visokog predstavnika i koja je u svom radu nezavisna od domaćih vlasti, a njenog direktora, stranca, imenuje Visoki predstavnik. Teoretski, Visoki predstavnik može smijeniti direktora, ali ne može promijeniti odluku Agencije. Sukob "domaćih" i "stranaca" oko visine naknade za trećeg GSM operatora u BiH ponovo je aktuelizirao pitanje da li je BiH zemlja pod protektoratom ili ne. Zvanično, nema protektorata i međunarodna zajednica je proteklih godina vapila da domaći političari preuzmu odgovornost zemlje u svoje ruke, vodeći računa o dobrobiti svojih podanika. U praksi, predstavnici nacionalnih elita se ni oko čega nisu mogli dogovoriti pa su svi važniji zakoni nametani dekretom Visokog predstavnika, koji ima ovlasti da to čini, kao i da smijeni bilo koga, od sekretara mjesne zajednice do šefa države, što je i praktično demonstrirano u više navrata.

Međutim, kada se radi o parama, a pogotovu milionima dolara koji su u igri u sektoru telekomunikacija, proklamovani visoko moralni ciljevi angažmana međunarodne zajednice u BiH, poput demokratizacije bh. društva, vladavine zakona, razvijanja odgovornosti političara prema građanima, transparentnosti rada javnih službenika, izgleda gube na važnosti. Tako se i famozna "međunarodna zajednica" i njeni činovnici, počinju ponašati prije svega kao zastupnici ekonomskih interesa vlastitih država i kompanija, što bi cinici prokomentarisali kao svojevrsnu "naknadu za pretrpljenu duševnu bol" međunarodne zajednice, u višegodišnjem natezanju sa balkanskim političarima.

Konačan ishod u odmjeravanja snaga između domaće vlasti i međunarodne zajednice u BiH oko licence za GSM operatora, imaće dalekosežnije posljedice za BiH. Izbore li pobjedu domaće vlasti, to će biti dokaz njihove političke zrelosti i vlastitog autoriteta u očima međunarodne zajednice, ali će se od njih zatijevati da kada već "mogu sami", onda istu zrelost pokažu i na drugim poljima, prije svega zakonodavnom. Izgube li ovu bitku, domaći političari s pravom mogu i dalje nagomilane domaće probleme servirati međunarodnoj zajednici da se ona, kao i do sada, bavi pronalaženjem rješenja, jer "ako znaju uzimati pare neka se bave i problemima". U suštini, na stolu je "uvezana ponuda" sastavljena od novca i problema, i teško da će bilo koja od "zaraćenih strana" pristati da joj pripadnu samo problemi a da bavljenje njima ne bude barem djelimično kompenzirano i onim ljepšim djelom moći, parama.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)