Vlada na mukama

Aim, Zagreb, 18.6.2001.

Nedavno se Hrvatskoj dogodila pretrnjujuća neugodnost, jer se pokazalo da je njena diplomacija i punih deset godina poslije osamostaljenja - što uključuje i godinu i pol idile sa Zapadom - još daleko od toga da izađe iz kratkih hlača. Službeni Zagreb zatražio je od Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) da izradi posebni izvještaj o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Učinjeno je to očito u naivnoj vjeri da tu više ne može biti ničega spornog i da bi bilo dobro da zapadni partneri napokon ukinu monitoring ljudskih prava "prijateljima" iz Zagreba.

Ali, očekivanja su samo djelomično ispunjena. OESS je udovoljio želji Zagreba i izradio izvještaj, ali s rezultatima koji su sasvim zatekli naručitelja. U izvještaju se, naime, navodi da se stanje ljudskih prava u Hrvatskoj, generalno uzevši, popravilo, ali da očekivanog napretka nema kada je riječ o povratku srpskih izbjeglica i o stanju u pravosuđu. To je bilo dovoljno da se mandat ovoj međunarodnoj organizaciji još jednom produlji, a vlasti u Zagrebu dobile su, uz naramak već poznatih problema, i "prijateljsku" pošiljku kojoj se ni u snu nisu nadali.

U Hrvatsku se, prema podacima koje potvrđuju i ovdašnji srpski izvori, vratilo 85 tisuća Srba, što s onima neprijavljenima vjerojatno iznosi više nego značajnih stotinjak tisuća (Žarko Puhovski nedavno u beogradskom Vremenu barata s procjenom od 120 tisuća). No, taj respektabilni broj povratnika ovdje čeka velika pravna nesigurnost, najviše oko povratka oduzete imovine, a u posljednje vrijeme i u vezi učestalih suđenja za ratne zločine. U većem broju slučajeva osnovano se sumnja da ta suđenja stoje na klimavim optužnicama, što stvara loše ozračje posebno u istočnoj Slavoniji, gdje je koncentracija srpskog življa najveća.

Centralna koalicijska vlast u Zagrebu ne reagira na to, što kod ovdašnjih srpskih čelnika stvara sumnju da ona nije pozitivni katalizator, nego dio tog problema (Milorad Pupovac nedavno je javno prozvao premijera Ivicu Račana da sistematično izbjegava kontakte sa srpskim predstavnicima). Sumnje produbljuje i svima vidljiva nespremnost vladajućih hrvatskih stranaka da surađuju sa srpskim strankama u konstituiranju vlasti nakon nedavnih lokalnih izbora. Očito u namjeri da to prikrije, vladajuća koalicija ponudila je u regijama s većim udjelom srpskog stanovništvna veliku koaliciju svim hrvatskim i srpskim strankama.

Namjera je bila da se u tom stranačkom metežu sakrije njena suradnja sa srpskim strankama (iako ni HDZ. dok je bio na vlasti, nije patio od tog kompleksa, nego je mirno sklapao lokalne koalicije s njima). I, izgleda, da ta taktika donosi ploda. Posljednje vijesti iz Vukovarsko-srijemske županije govore da su sve hrvatske i srpske stranke poduprle veliku koaliciju (protiv je jedino HDZ). Time je plašljiva vlast u Zagrebu preduhitrila optužbe desnice da formira lokalnu vlast u koaliciji sa Srbima. Ali, kao što se vidi iz nespretne epizode s OESS-om, ta mala pobjeda imala je visoku cijenu.

Štoviše, ovim se samo potvrđuje da vladajućoj koaliciji, do koljena zaglibljenoj u blatu višemjesečnih međusobnih svađa, izmiču stvari iz ruku i da neki ključni problemi zemlje prolaze mimo nje. Vidjelo se to vrlo dobro i u slučaju velike budžetske afere, s kojom su vladajući ovih dana bili prisiljeni obavijestiti javnost. Dok su oni bili zabavljeni time kako podijeliti vlast nakon lokalnih izbora, odjednom se pokazalo da državu muči jedan mnogo veći problem. Toliko veći da su i oni morali na trenutak prestati sa svađama i staviti ga na dnevni red. Problem se sastoji u tome da se državni proračun puni znatno sporije nego je potrebno, tako da se u državnu kasu slilo blizu četiri milijarde kuna manje nego je za prva četiri mjeseca predviđeno.

Ako bi se ovi manjkovi nastavili do kraja godine, budžetski priliv bio bi čak blizu četvrtinu manji od zacrtanog, a to već prijeti pravom blokadom države i njenih službi. Da bi se to spriječilo, Vlada je prisiljena zaduživati se u inozemstvu, uz istodobna nervozna nastojanja da se pritisak na budžet smanji kresanjem plaća državnih službenika, te zasad samo najavama smanjivanja brojnog stanja vojske i policije. Obavezu da to učini Vlada je striktno preuzela pred MMF-om, a ne treba posebno objašnjavati da to znači - birati između drastičnog smanjivanja javnog duga i milosti ovog međunarodnog financijskog kaplara.

U takvoj situaciji, iz Vlade počinju dolaziti izjave koje već sasvim odišu duhom "tržišnog fundamentalizma", jer se građane gotovo prijeteći podsjeća da je Hrvatska zakoračila u "tvrdi kapitalizam" i da nekadašnje socijalne sigurnosti više nikada neće biti. Ali, u prvim kritikama te tvrde retorike odmah je postavljeno pitanje da li uz taj kapitalizam ide i ovako nesposobna politička elita, koja se mjesecima bavi besplodnim poltičkim aferama, dok, evo, država počinje nositi gaće na štapu.

Račanova Vlada tvrdoglavo se oglušivala na te kritike sve dok nisu počeli pucati njeni unutrašnji šavovi, kada se više nije moglo sakriti da u vrhovima vlasti postoji akutna kriza rukovođenja. Prije kraćeg vremena iz Vlade je istupio Ivan Jakovčić, iziritiran prozivkama Istarskog demokratskog sabora, kojem je na čelu, da je izmjenama u istarskom Statutu krenuo putem destruktivnog regionalizma (što je optužba još iz Tuđmanovog vremena). Iako Jakovčićev odlazak vjerojatno nije bio samo time motiviran, činjenica jeste da su njega kolege u Vladi, isfrustrirane kritikama i vlastitom nemoći, tretirale kao neku vrstu žrtvenog jarca, na kojem su iskaljivali mjesecima akumulirani bijes.

Nedugo poslije Jakovčića ostavku je dao i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, doduše zbog narušenog zdravlja, ali uz ovo zasigurno ide i nezadovoljstvo stanjem u pravosuđu, koje je doslovce devastirano za Tuđmanove vladavine. Svi pokušaji Ivaniševića da to promijeni izjalovili su se, najvećim dijelom zbog toga što nije bilo moguće kadrovski provjetriti nasljeđeno pravosuđe, ali odmah zatim i zbog podmetanja i nestručnosti vlastitih kolega iz koalicije.

Dugo potpuno neodlučan da išta promjeni u Vladi, Račan sada pokušava iskoristiti odlazak dvojice ministara da prekroji svoj kabinet, uz najavu da će se popuniti ne samo po stranačkom nego i po stručnom ključu. No, to je po svemu sudeći samo drugo ime za to da ga čvršće priveže uza se i stiša kakofoniju iz posljednjih mjeseci. Jer, kada mu je na početku mandata predlagano s više strana da oformi Vladu stručnjaka, to je glatko odbio, uzdajući se očito da baš osloncem na stranke može stvoriti jak kabinet.

Sada je promjenio mišljenje i odlučio ojačati vlastitu poziciju u vrhu vlasti, ako treba, a procjenio je po svemu sudeći da treba, i na račun političkih stranaka. Da bi otklonio smetnju koju mu one mogu praviti, nastoji učvrstiti svoju poziciju u javnosti, kojoj će se, prema nekim najavama u medijima, obratiti nekom vrstom poslanice u kojoj će tražiti konsezus oko nekoliko ključnih pitanja zemlje. Neki ga već optužuju da se služi manevrima i trikovima Franje Tuđmana, no to njega sada možda samo učvršćuje u uvjerenju da je na pravome putu.

Marinko Čulić