Zamor u nevladinom sektoru

Banjaluka, 12. Jun 2001. (AIM)

Na prvoj Konferenciji žena Bosne i Hercegovine, koja je juna 1996. godine održana u Zenici u organizaciji Helsinškog parlamenta građana BiH, grupa gošći iz Banjaluke stekla je prva saznanja o nevladinom sektoru. U to vrijeme u Republici Srpskoj (RS), uz karitativne organizacije (Merhamet, Karitas i Dobrotvor), djelovala je samo jedna klasična nevladina organizacija (NVO) - >Duga<, namjenjena pružanju psihološke podrške ženama iz izbjegličke populacije. Godinu dana kasnije samo na banjalučkoj regiji bilo je registrovano blizu 200 NVO.

Prema riječima Ljiljane Mijović, direktora Centra za ljudska prava u Banja Luci, tako veliki broj nevladinih organizacija osnovan je zahvaljujući finansijskoj podršci zapadnoevropskih zemalja i SAD-a sa namjerom da se olakša proces uspostave civilnog društva.

Sa petogodišnje distance, rezultati koje je nevladin sektor učinio u pogledu demokratizacije ovog prostora, su sve samo ne zadovoljavajući. Mijovićeva kaže da ljude treba >naučiti da alternativnio razmišljaju<, ali nema odgovor ko treba biti učitelj I kako to izvesti.

Kada je u pitanju Banjaluka, tek nekoliko NVO se profilisalo i ostavilo traga u pamčenju ljudi. Ma kako čudno izgledalo, to je prije svega 'Eko pokret', koji svojim akcijama pokušava okolinu u kojoj živimo učiniti snošljivijom za život. Akcije koje provode >Udruže žene<, >Zdravo da ste< i već pomenuta >Duga<, takođe su bile zapažene u javnosti, ali se čini da iza ogromog broja ostalih NVO stoji tek nekoliko ljudi dovoljnih sami sebi.

Prema podacima kojima je u toku 2000. godine raspolagala >IKVA<, na području Banjaluke bilo je registrovano 20 NVO sa ciljem pružanja pravne pomoći (imovinska prava, radno pravni sporovi i statusna pitanja). Tragom tog podatka utvrdili smo da čak 70 odsto njih nema sjedište na pomenutim adresama, te da se na ostavljene telefone javljaju rodbina i komšije. One koje djeluju, čine to, uglavnom, zarad sebe i solidne materijalne pomoći koja im je pružena ili se još uvijek pruža od raznih donatora.

Mnogo ljudi je u nevladinom sektoru vidjelo mogućnost kako lične promocije, tako i dobre zarade, jer se kroz tzv. >projekte< mogla uzeti sasvim solidna suma novca. Animiranja vlasti da sasluša mišljenje NVO nije bilo, posebno ne u mjeri koja bi proizvela promjenu stava prema trećem sektoru. Objašnjenje je, možda, I u činjenici da je u NVO često prisutan pomalo elitističan način razmišljanja, po kome NVO žele da djeluju kao opozicija vlasti, umjesto da se nametnu kao faktor čije je stavove potrebno ne samo saslušati nego i uvažiti.

Ovu tvrdnju najbolje potkrepljuju brojni okrugli stolovi, inače omiljeni način djelovanja NVO, sa naročito popularnim temamma vezanim za povratak izbjeglica, ljudska prava, pomirenje, toleranciju... Na ovakvim skupovima, a u njihovom organizovanju svojevremeno je prednjačio >Građanski orum< Banjaluka, po pravilu se skupljalo 30 do 40 istomišljenika i tek po koji oponent i nijedan predstavnik vlasti. Poruke i zaključci skupova tako su ostajale tek mrtvo slovo na papiru, a život je išao svojim tokovima.

Nedavna anketa na Radio-televiziji RS, sa pitanjem >šta su to nevladine organizacije<, je na drastičan pokazala šta javnost razumije pod 'nevladinim sektorom'. Anketirani građani iz Banjaluke, Bijeljine, Trebinja i Srpskog Sarajeva, dobne skupine od 20 do 60 godina, jedva da imaju jasnu predstavu šta su to NVO i koja je svrha njihovog postojanja. Odgovori gotovo 80 odsto anketiranih, osim >ne znamo tačno<, najčešće su se svodile na konstataciju da su to >kobajagi humanitarci<, >Soroševi špijuni< i >strani plaćenici<.

Prema tvrdnjama predstavnika NVO, nezainsteresovanost medija za njihove aktivnosti, jedan je od uzroka što na sebe nisu skrenuli pažnju šire javnosti. Odgovornost bez sumnje stoji na medijima kao i na obrazovnim ustanovama koje ne popularišu kroz svoje programe civilno društvo i demokratiju. Ipak, uz tek rijetke izuzetke, nevladin sektor, i kada je imao šansu, nije za svo ovo vrijeme uspio da se nametne kao korektiv društva. Kako inače objasniti činjenicu da na niz zakona od vitalnog interesa za sve građane u RS, tokom javne rasprave tek po koja NVO uputi neku primjedbu. Razlog za to je i razjedinjenost NVO, koji umjesto da sarađuju, uglavnom se utrkuju u utakmici za što veći komad donatorskog kolača.

Najporaznije bez sumnje izgledaju aktivnosti NVO >zaduženih< za razvoj tolerancije i obnovu suživota. Za ilustraciju mogu poslužiti događaji oko pokušaja polaganja kamena temeljca za Ferhad pašinu džamiju u Banjaluci 7. maja. Nijedna NVO u Banjaluci nije se oglasila i osudila incidente u kojima je smrtno stradao jedan čovjek, pa je to u ime njih morao uraditi Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava RS sa sjedištem u Bjeljini.

Ljudi iz aktivnih NVO su skloni da naglašavaju svoje uspjehe. Uspjeha, svakako, ima I to treba biti normalna činjenica. Problem je u tome da li rezultati odgovaraju očekivanjima I realnim mogućnostima. Ljiljana Mijović tvrdi da period pravog organizovanja civilnog sektora tek dolazi. Takva vrsta optimizma nije posebno ohrabrujuća, poslije očiglednog brzog zamora I zastoja.

Gordana Katana (AIM)