Šta hoće žene?

Banjaluka, 8. Jun 2001. (AIM)

"Žena u ekonomiji BiH", "Uloga žena u Paktu za stabilnost Jugoistočne Evrope", "Prioriteti strategije ženskog političkog angažmana"... U posljednje vrijeme sve su češći okrugli stolovi i tribine o 'ženskim pitanjima', koje, uglavnom uz pomoć inostranih donatora, organizuju domaće nevladine organizacije. Čak i njihovi najžešći oponenti, moraju priznati da su ženska udruženja i organizacije postali 'ozbiljan faktor' u oba bh. entiteta. Jer, ženski pokret, ili kako ga neki nazivaju lobi, uspio je da neke donedavno tabu teme, poput porodičnog nasilja i seksualnog zlostavljanja, učini javnima, da uvede žene u vlade i parlamente, da utiče na donošenje ključnih zakona, pa čak i na rad najmoćnijih političkih stranka.

Na području Republike Srpske (RS) registrovano je čak 240 različitih nevladinih organizacija. Među njima je i više od 30 ženskih organizacija i udruženja. Isitna, sve ove NVO nisu aktivne. Neke čak nemaju ni stalno sjedište ni istinsko članstvo, jer su vjerovatno osnovane sa samo jednim motivom: da na brzinu 'od stranaca pokupe pare' . Kada su njihovi lideri shvatili da stranci nisu baš tako blesavi, pogotovo kada je u pitanju novac, od tih organizacija je ostalo samo ime, kao svjedočanstvo (još) jedne zablude.

Smatra se da u RS manje više aktivno djeluje petnaestak ženskih nevladinih organizacija. Najaktivnijima se smatraju Udružene žene iz Banje Luke, Lara iz Bijeljine, Budućnost iz Modriče, Dom iz Nevesinja, te banjalučki Helsinški parlament građana, koji, iako po nazivu nije 'ženska' NVO, fokus svog djelovanja usmjerava na probleme, potrebe i prava žena.

Ne samo u takozvanim ženskim organizacijama, nego i uopšte u nevladinom sektoru u RS i cijeloj BiH, danas glavnu riječ vode žene. Mada ne postoje statistike o broju i polnoj strukturi zaposlenih ili privremeno angažovanih u NVO, činjinica je da su u većini slučajeva žene predsjednice nevaldinih organizacija i da su one u ovom sektoru mnogo agilniji aktivisti od kolega muškaraca.

Mnogi smatraju da su se žene ovako masovno uključile u rad NVO, prosto zato što im ništa drugo nije preostalo. U politici, glavnu riječ vode muškarci, u privredi, bankarstvu, državnim institucijama, takođe. Gdje je novac i moć, tu je i 'jači pol', pogotovo na ključnim funkcijama i u organima odlučivanja. Međutim, dugoročni cilj ženskog nevladinog sektora je upravo da se ta tradicionalna šema korjenito promijeni.

I dok su 'muški šovinisti' optuživali ženske organizacije za feminizam, što u svim balkanskim jezicima ima izrazito negativno značenje, a njihove skupove nazivali 'ženskim sijelima', one su uporno radile svoj posao. U početku su se bavile tipično ženskim pitanjima. Prve su progovorile o nasilju u porodici. Njihova istraživanja su pokazala da porodičnog nasilja ima mnogo više nego što se u javnosti zna, da svoje supruge ne tuku samo pijanci i gubitnici, nego i neki vrlo uvaženi članovi društva, doktori nauka i šarmantni muškarci za koje niko živ ne bi pomislio da su takvi.

Banjalučke NVO Udružene žene i Helsinški parlament građana su još 1997. godine osnovale kancelariju Žena i pravo, koja ženama nudi besplatnu pravnu pomoć. Za tri godine ova kancelarija je imala oko 700 klijentica, koje su uglavnom tražile pomoć za razvod braka: njih 500 bile su žrtve porodičnog nasilja, koje je u nekim slučajevima trajalo i decenijama.

Upravo zahvaljujući lobiranju ženskog nevladinog sektora, u Krivičnom zakonu RS je sankcionisano porodično i bračno nasilje. Po prvi put u istoriji ovih prostora i silovanje u braku je dobilo karakter krivičnog djela.

Takozvane 'sigurne kuće' odnosno skloništa za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, donedavno su smtrane 'nezamislivim luksuzom' kakav sebi mogu priuštiti samo najbogatije i najrazvijenije zemlje poput Švedske ili SAD. Međutim, i taj tabu je razbijen. Zahvaljujući angažmanu Udruženja žena 'Budućnost', u Modriči je početkom ove godine otvoreno prvo takvo sklonište u RS, u kojem maltretirane žene sa svojom djecom mogu ostati tri mjeseca, dok se ne snađu. Žene su odlučile da ozbiljno utiču i na donošenje stalnog izbornog zakona BiH. Prema prijedlogu, čije se usvanjanje očekuje ovog ljeta, propisana je obaveza kandidovanja najmanje 30 odsto žena na svim kandidatskihm izbornim listama. Međutim, ženske aktivistkinje nisu time zadovoljne. "Podnijeću amandaman u kojem ću tražiti obavezno kandidovanje jednakog broja mušakaraca i žena", kaže Gordana Vidović, predsjednica Udruženja žena 'Budućnost' iz Modriče. "Ne mislim da je to pretjerano: u biračkom tijelu BiH žena ima više, zašto bi onda na kandidatskim listama bilo više muškaraca"?, objašnjava. Priča o obaveznom kandidovanju žena na izborima počela je još u martu 1998., kada su predstavnice nevladinog sektora i žene političari na ženskoj konferenciji u Sarajevu istakle svoje zahtijeve. Uslijedilo je lobiranje u kojem je, kako se priča, učestvovala i supruga ambasadora Roberta Berija, tadašnjeg šefa Misije OEBS-a u BiH i predsjednika Privremene izborne komisije.

Naravno, vrlo je diskutabilno koliko je ova pozitivna diskriminacija u skladu sa osnovnim principima demokratije i koliko su na kraju krajeva same žene zainteresovane da učestvuju u politici i da glasaju za žene. Ali, 'feministkinje' su postigle priličan napredak: u svim skupštinama, pa čak i vladama u BiH, danas ima i žena. Uostalom, ni muškarci u politici ne biraju sredstva kada hoće da ostvare neki cilj.

Mada to njihovi lideri nikad ne bi priznali, upravo ovako agresivan nastup 'ženskog lobija' primorao je političke stranke da ozbiljno razmisle o ženama u svojim redovima. Tako danas gotovo sve značajnije političke partije imaju aktive žena.

I formiranje komisija za ravnopravnost polova u skupštinama oba entiteta i na nivou BiH upisuje se u listu zasluga ženskog nevladinog sektora. Ženske organizacije i udruženja imaju i aktivnu ulogu u borbi protiv trefikinga, ili narodskim jezikom rečeno, trgovine bijelim robljem. Udruženje žena 'Lara' iz Bijeljine je, na primjer, pružilo utočište desetinama djevojaka iz istočnevropskih zemalja, odbjeglim iz noćnih barova u RS. Upravo zahvaljujući aktivistkinjama 'Lare', ove mlade žene, koje su najčešće bile brutalno ucjenjivane i primoravane na prostituciju, uspjele su da se izvuku iz kandži makroa i vrate svojim kućama. Na nivuo BiH prošle godine je, u cilju borbe protiv trefikinga, osnovana i koalicija ženskih organizacija pod nazivom 'Ring'.

Novim krivičnim zakonom u RS je i trgovina ženama radi prostitucije sankcionisana kao posebno krivično djelo za koje je zaprijećena kazna do 10 godina zatvora. Na žalost, ova zakonska odredba još nijednom nije primjenjena u praksi: još se nije desilo da je neko osuđen za trefiking, iako je javna tajna da u RS radi više od 600 prostitutki iz istočne Evrope.

U posljednje vrijeme, fokus rada ženskog nevladinog sektora se polako od politike i nasilja prema ženama, pomjera ka ekonomiji. Sve su češći skupovi i akcije kojima se nastoji podržati ekonomsko osnaživanje žena, žensko preduzetništvo i veće učešće 'drugog pola' u menadžmentu. U oba entiteta osnovana su Udruženja žena preduzetnica i direktora pod imenom 'Una', koja nastoje da utiču na stvaranje povoljnog ambijenta za učešće žena u biznisu. U istom cilju osnovana je i Ženska ekonomska mreža koja okuplja ženske NVO i preduzetnice sa područja cijele BiH.

Možda je ovo usmjeravanje ka ekonomiji podstaknuto i stavom donatora koji su sve manje raspoloženi da iz svojih fondova finansiraju nevladin sektor u BiH. Do sada su se i ženske i sve ostale NVO finansirale gotovo isključivo iz stranih donacija. Međutim, u posljednje vrijeme donatori zahtijevaju od nevladinih organizacija da svoje projekte, bar dijelom i same finansiraju, a sve se glasnije postavljaju i zahtijevi za samoodrživost tih organizacija.

Međutim, pitanje kako u sektoru koji po pravilu mora biti nepolitički i neprofitabilan, ostvariti tu samoodr`ivost. "To bi bilo moguće samo ako bi NVO imala svoje projekte za zpošljavanje i svoje radionice. Kod nas je to teško izvodljivo, između ostalog i zbog zastarjele zakonske regulative", kaže Mara Radovanović, potpredsjednica Udruženja žena 'Lara'.

Rad NVO u RS i danas je regulisan predratnim Zakonom o udruživanju građana, kojim je predviđena glomazna organizacija i opširna papirologija. Još prije godinu dana Vlada RS je prihvatila nacrt Zakon o udruženjima i fondacijama, po kome bi osnivanje i rad NVO bio bitno pojednostavljen i osavremenjen. Međutim, do dana današnjeg taj se zakon nije našao u skupštinskoj proceduri, a kako nezvanično saznajemo, aktuelna Vlada je čak vratila nacrt na ponovno razmatranje.

Sve su prilike da će nevladin sektor u RS i BIH još dugo biti zavisan od donatorskih para, a to je, kako smtra gospođa Radovanović, i jedan od razloga što se NVO još ne usuđuju da se usko specijalizuju za rješavanje pojedinih društvenih problema. "Vrste projekata kojima se bavimo najčešće zavise od politike, ali i mode, koju diktiraju donatori. Jedno vrijeme u modi su bili psihosocijalni programi, za njih je bilo najlakše obezbiediti donacije, pa su se svi bavili time. Onda je u modu ušla edukacija, pa terefiking, a čini mi se da će u bliskoj budućnosti najbolje prolaziti projekti za izgradnju mira i povjerenja u BiH", objašnjava Mara Radovanović.

U svakom slučaju, ženski sektor će, bez obzira na modu, ostati u milosti donatora još dugo vremena i to iz najmanje dva razloga: prvo, zato što se ženske NVO mogu prilagoditi većini programa, i drugo, što među donatorima ima i moćnih ženskih fondacije.

Dakle, krajnje je vrijeme da se moćni muškarci prestanu ironično pitati 'šta hoće te žene'? U bliskoj budućnosti, one hoće, na primjer: poreske olakšice za žene preduzetnice, izmjenu porodičnog zakona kojim bi se ženama omogućilo da istinski upravljaju svojom, ali i zajedničkom bračnom imovinomm, pristup povoljnim kreditima, polovinu ministarstava u vladama.

Milkica Milojević (AIM)