Posljednja dejtonska godina

Savjet ministara pokazao je da BiH još ne može da funkcioniše na građanskom principu, posebno ne u godini kada sve nacionalne grupe žele da zauzmu što bolje pozicije uoči velike međunarodne konferencije koja će odrediti sudbinu Balkana u narednim decenijama

Banjaluka, 6. Jun 2001. (AIM)

Pretvaranje Savjeta ministara Bosne i Hercegovine u vladu i prijetnja iz Republike Srpske da će izglasati nepoverenje i ovom postojećem, zatim novi izborni zakon u kome će birači i birani biti malo više Bosanci nego Srbi, Hrvati i Bošnjaci, pa hrvatska samouprava, zahtjevi za ukidanjem i kantonizacijom RS, pa veto bošnjačkih članova Ustavne komisije RS na prazne specijalne veze RS i SR Jugoslavije i spor oko ujedinjavanja elektroprivrede BiH - sve to govori samo da su sve ekipe na bosanskom političkom terenu sa klupe dobile komandu koja glasi: presing. Naravno, ostaje neodgovoreno šta je to što je dva (ili tri) tako iznurena tima natjeralo da igraju tako žestoko, da prestanu da broje sopstvene lične greške i da im je jedino važno koliko su protivničkih igrača poslali na klupu i koliko su protivniku zabili pogodaka. Posljednji put u Bosni se presing igrao početkom 1992, kada su se sve strane pripremale da izađu na što više čuka, sa kojih im je u naredne tri i po godine valjalo pucati. Poslije toga, presing u Bosni se igrao u ljeto 1995, kada se svi posljednjim snagama nastoje plasirati za plej-of, koji se te jeseni igrao u Dejtonu.

UOČI BALKANSKE KONFERENCIJE: Ovaj put i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati potpuno su svjesni, iako to neće priznati ni pod navećim mukama, da krckaju posljednju godinu Dejtonskog sporazuma, koji možda nikada neće biti zvanično ukinut ili izmijenjen, ali će itekako biti utopljen u jedno obimnije i nadmoćnije svebalkansko rješenje, čije pripreme uveliko traju i koje će se dogoditi najkasnije do sredine iduće godine. Zato nema nikakvog funkcionalnog smisla kada u Banjaluci kažu da je ozakonjenje Savjeta ministara u centralnu vladu sa krupnim ovlašćenjima kršenje Dejtona: to se na obje strane dogodilo već toliko puta da pozivanja na Dejton, kojem najčešće pribjegavaju Srbi, pokazuje samo isprazni demagoški legalizam i nedostatak političke invencije. Problem je, naravno, drugi. Bošnjački i hrvatski političari, koji manifestuju mnogo više poslušnosti prema Zagrebu nego što su to spremni da priznaju, žele da posljednju dejtonsku godinu završe sa što manje RS. Srbi, naravno, žele obratno. Možda Božo Matić zaista želi veća ovlašćenja za Savjet ministara da bi oživio privredu i popravio kvalitet života, ali, bez obzira na njegove namjere, njegova želja da bude predsjednik jedne integrističke vlade, koja će smanjiti nadležnost entitetskih, među Srbima se sa dosta razloga doživljava kao udar na RS. Jednako se čita i namjera iz Sarajeva da na izbore ubuduće izlazimo više kao Bosanci nego kao pripadnici nacija i entiteta; jednako se čita i hrvatska samouprava, koja se postepeno od separatističkog preobražava u integristički pokret, a da suštinski ne mijenja ništa postavljajući svoje pitanje Bosne kao državne zajednice uređene - svejedno - od tri entiteta ili bez entiteta.

Suštinski problem, međutim, nije pravno-formalne prirode, nije, dakle, tu riječ ko (više) krši Dejtonski sporazum, ko ga razvaljuje, a ko ga čuva, ko drži do ustava, a ko do snage. Problem se svodi na priču koliko će onaj Bosanac, na kome insistiraju u izbornom zakonu umjesto Bošnjaka, Srbina i Hrvata biti građanin, a koliko neka vrsta postdejtonskog ploda dr Frankenštajna, u čijem mozgu će, umjesto sive i bijele mase proporcionalno biti zastupljena zelena, plava i crveno-bijela. Ta priča u nekadašnjoj Jugoslaviji već se dogodila: isti oni beogradski >demokrate< koji su početkom 90-ih željeli da Jugoslaviju ustroje veoma blizu principa jedan birač jedan glas, kasnije će se pokazati kao prilično ekstremni nacionalisti. Na pitanje zašto se ovaj put ne bi u Bosni dogodilo isto ili zašto bi se dogodilo baš tako, pravog odgovora nema. Ali izgled, način i metod Savjeta ministara nudi nešto što je veoma blisko odgovoru.

DA LI JE SAVJET ANTISRPSKI: Matićev Savjet, koji će odluke za sebe i o sebi, donositi preglasavanjem neće, kako bi željeli da to izgleda, promovisati Bosanca kao građanina nego upravo kao tipa tranžiranog na tri nejednaka dijela u nacionalnim bojama. Takav princip promivisan je već prilikom pravljenja Alijanse za promene, koja čini Savjet, gdje se mjesta našlo za jednog Sefera Halilovića, Krešimira Zupka ili Jadranka Prlića, čije su ratne biografije mnogo spornije od, na primjer, jednog Nikole Poplašena, vojvode koji je imao toliko soli u glavi da se slika sa nožem u zubima i koji, ne bez razloga, važi za srpskog ekstremistu.

Već sam pragmatizam koji je nalagao da u Alijansu uđu svi koji nisu iz SDA, SDS i HDZ proizveo je dva sporna momenta: prvo, da je u Bosni čedno sve što je izvan nacionalističkog trolista (netačno) i, drugo, da, (polu)koalicioni boravak Mladena Ivanića i Milorada Dodika u Alijansi, pored antidejtonski raspoloženih Halilovića i Silajdžića, znači da u Bosni postoje fini i manje fini nacionalisti.

Odmah kasnije, braneći se nedostatkom ustavnih ovlašćenja i nekompetencijom, Savjet ministara odbija da se izjasni o zahtjevu hrvatskog premijera Ivice Račana za ukidanje RS, ali mu samo nekoliko dana ranije toga nije manjkalo za Lagumdžijinu osudu besmislene (doduše, kasnije demantovane) izjave jugoslovenskog predsjednika Vojislava Koštunice da neke džamije i crkve ne treba graditi jer ljude po Bosni čine nervoznim. Na kraju, Matić i ekipa srpsku podršku u samom Savjetu traže od Svetozara Mihajlovića, praveći od njega novu tragičnu verziju Vladimira Srebrova, budući da nema ni podršku Vlade RS i ni biračkog tijela jer se u Savjetu našao kao proizvod Ivanićevog kompromisa sa strancima, ali i tragične greške banjalučkog vođstva da je Savjet niži rang takmičenja od entitetske premijer lige, pa su tamo uglavnom poslali ljude koje nisu željeli da gledaju u Banjaluci.

To da Savjet ministara za svojih sto dana nije uradio ništa osim što je opstao i što predstavlja neku vrstu hrvatsko-muslimanske koalicije, srpsku stranu u cijeloj priči ne čini nevinom. Niko u Banjaluci nije na ozbiljno dovođenje u pitanje RS odgovorio jedino logičnim pozivom bošnjačkim i hrvatskim izbjeglicama da se vrate; niko se nije ohrabrio da se zabavi sa terra inkognita surovog nasljeđa srpskih i zločina nad Srbima; po zatvorima i medijima nema imena onih koji po RS miniraju i spaljuju kuće Bošnjaka povratnika iako u svakom od tih mjesta pred granapom gdje se pije mlako pivo znaju čije je to djelo; nikoga nije taklo što u RS i dalje bolje uspijeva kriminal nego krompir, ali je na državni nivo podignuto suštinsko pitanje treba li bijeljinskom esdeesovcu Cvijetinu Nikiću dati da bude direktor Termoelektrane Ugljevik ili mu skupiti pare da otpjeva još jednu ploču za Grand produkciju.

PRIČAJ MEKANO, RADI GRUBO: Riječju, kao što Alijansa ne pokazuje iskrene namjere prema Srbima, tako ni sami Srbi nisu ničim zadužili Lagumdžiju i Matića da otvaranje fronta prema Banjaluci ne smatraju cjelishodnim. Kao što je malo onih u Alijansi koji Bosnu zaista vide kao državu građana, tako je u RS, bez obzira na ustavne promjene, još manje onih koji RS ne vide kao državu Srba, u kojoj će za Bošnjake i Hrvate biti onoliko mjesta koliko ćute i o srpskim praznicima na javnim mjestima ne puštaju svoje vjerske pjesme. I šta je rezultat: kao što su 7. maja kod Ferhadije muslimanski vjernici zaštitu tražili od Lagumdžije, tako danas Srbi pitaju Ivanića hoće li ih odbraniti od ukidanja RS. Problem je što su to isto i jedni i drugi 1992. tražili od Alije Izetbegovića i Radovana Karadžića, što su im oni obećali i što smo vidjeli kako se to završilo. Za sada Lagumdžija i Ivanić su samo obećali.

Bez obzira što se kompromis o Savjetu ministara nazire u ideji da njegova ovlašćenja ne budu proširena, ali da se spriječi osmomjesečna rotacija predsjedavajućeg, to nije nikakvo rješenje, već samo odraz nemoći dvije duboko konfrontirane ekipe. Takva i slične polemike, u kojoj na račun nacionalne izostaje politička konfrontacija, međutim, stvaraju atmosferu gdje se prilično briše granice između nacionalno tvrdih i mekih političara u Bosni. Oni će, za razliku od svojih prethodnika, raditi čvrsto i grubo, ali će govoriti mekano i umilno (u saopštavanju poruka sve više ih zamjenjuju mediji, čak i oni koji nisu pod kontrolom vlada). To otvara široko polje konfrontacija, koje će se tokom cijele godine odvijati upravo na nacionalnom fonu. Konfrontacija će biti prekinuta tek kada stranci domisle konačno rješenje za nemirni Balkan, koje Bosna nervozno čeka da bi uopšte nešto sa sobom počela da radi, i kada Ivanić i Lagumdžija (ili neko treći umjesto njih) ponovo budu u stanju da pokažu svoje građansko lice.

To rješenje, naravno, biće donijeto daleko i od Sarajeva i od Banjaluke, a tek da baš sve ne bude van ruku lokalnih političara, bolje startne pozicije imaće onaj ko uspostavi veću kontrolu nad svojim nanovo upaljenim nacionalnim korpusom. Odnosno onaj ko napravi manje gluposti.

Željko Cvijanović (AIM)