Između sporta i politike

Banjaluka, 30. Maj 2001. (AIM)

"Hrvatski košarkaški klub Široki", tako je na nedavnoj utakmici bosanskohercegovačke lige izmedju Širokog i Igokee, predstavljen tim iz Širokog Brijega (Bosna i Hercegovina - Herceg Bosna). Na drugoj stani, kada se košarkaške utakmice igraju u srpskom entitetu, navijači uglavnom skandiraju: "Srbija, Srbija....

Bosna i Hercegovina pruža bezbroj primjera, kojima se može ilustrovati odnos sporta i politike. Kao i u svim drugim sferama života, "sportski dužnosnici" se, uglavnom po preporuci političara, zalažu za poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i u ovoj oblasti. To će reći, uglavnom prevladava zvanični stav da sportska takmičenja treba isključivo zatvoriti u "entitetske granice". Sportisti uglavnom sve više misle drugačije i pokušavaju da se odupru pritisku politike.

Teoretičari i sportski znalci jednodušni su u ocjeni da postoji neminovna "simbioza sporta i politike". Profesor Duško Vejnović iz Centra za geostrateška istraživanja Univerziteta u Banjaluci, inače član vladine komisije za izradu zakona o sportu, raspravu o odnosu sporta i politike smješta u raspon izmedju tri stanovišta. Prva koncepcija, po Vejnoviću, predstavlja onu po kojoj sport izražava društvene i političke odnose izmedju država, konflikte ili njihovu saradnju i sport kao sredstvo je politike pomoću kojeg se uobličavaju odredjene vrijednosti.

Druga koncepcija sport smatra apolitičnim, po njoj sport mora stajati izvan politike, dok treća govori o neutralnosti sporta, pri čemu, kaže Vejnović, "sport nije zainteresovan za politiku, već samo politika za sport". Zastupajući tezu o neutralnosti sporta, ova koncepcija je protiv svakog vida politizacije sporta.

Medjutim, ovdašnja realnost, ne može da zanemari podatak da se "oko sporta nešto dešava", i da su za to dešavanje, prije svega, "krivi sistemi koji ga zloupotrebljavaju ili upotrebljavaju". "Sport i politika susreću se na spektaklu kao najznačajnijem obliku izražavanja savremenog društva i kulture. Savremena sportska dešavanja postala su mješavina politike, rituala i folklora lokalnog prestiža", kaže Vejnović.

Milan Novitović, pomoćnik ministra za sport i omladinu u prošlom sazivu vlade tvrdi da u Republici Srpskoj "ni jedan sport nije postao imun na politiku, unatoč tome što svi znaju da političari ne bi trebalo da ulaze u sport, niti da se sportisti bave politikom". Raspadom Jugoslavije, smatra dalje Novitović, trpjeli su svi, pa tako i sport, jer "država u ratu i poslije njega ima prioritete u koje sport nikada neće dospjeti".

Posebno loše stanje bilo je u Bosni i Hercegovini, jer su u svim sportovima stvorene po tri lige, a "ni pet godina poslije rata nije pronađeno ono najbolje za sport". Presudnu ulogu politike u zadnjih pet godina na ovim prostorima, Novitović ilustruje primjerom: "Politika odlučuje o tome da li će I fudbalska liga imati 14 ili 12 timova, i bori se svim silama da fudbalski klub iz Brčkog ostane u ligi RS, samo da ne bude u sastavu Lige Federacije BiH. BiH gotovo da nema nijednu reprezentaciju u koju su uključeni i sportisti iz Republike Srpske. Stav o bh reprezentaciji je odraz političkog stava političkog rukovodstva RS prema BiH. U Dejtonu jasno stoji da je BiH međunarodno priznata država - tako da nijedna sportska asocijacija ne poznaje pojam entiteta, već samo države. Tvrda politička linija zastupa ideju "ničeg zajedničkog sa BiH, koja je posebno jaka u fudbalu".

Političar iz Stranke nezavisnih socijaldemokrata RS, član stranke čiji je predsjednik Milorad Dodik istovremeno i predsjednik košarkaškog tima "Igokea " iz Aleksandrovca (zvaničnog šampiona RS u košarci), Stanislav Čađo zastupa tezu da bi "u osnovi sport trebao biti odvojen od politike". "Političari, očigledno zloupotrebljavajući sve i svašta, u cilju dolaska na vlast i njenog očuvanja u cilju lične i stranačke promocije u ovom, inače visoko ispolitizovanom društvu, pribjegavaju upotrebama sporta u te svrhe. Sve je to negativno uticalo i na sportske radnike, koji su pobrkali lončiće i pomoć potražili od političara, što potvrdjuje činjenicu da je na ovim prostorima realna moć, ekonomska, politička i druga u rukama političara", pojašnjava Čađo.

Sociolog Danilo Vuković, Direktor centra za menadžment, pak smatra da "u BiH nema vrhunskih sportskih dostignuća, koji bi kao takvi poslužili u političke svrhe" i navodi zloupotrebe sportskih uspjeha u Srbiji i Hrvatskoj, koje su obavezno pratili slikanje sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tudjmanom, kao i prijeme sportista kod istih. "Na velikom planu nema šta da se zloupotrebljava u BiH. Sport nije, kao u doba socijalizma, deo hleba i igara, ali zato u Republici Srpskoj možemo govoriti o tome da je sport na mikroplanu postao deo politike", kaže Vuković.

Vuković navodi neke od primjera: "Spomenimo nedavni dolazak igrača Crvene zvezde u Banjaluku. Od toga je napravljen spektakl. Za igrače prijem priređuju predsjednik i potpredsjednik RS Šarović i Čavić, od toga se pravi kompletan dogadjaj, sa konferencijom za novinare. Važniji političari su na utakmici. Partizan je igrao nedavno u Sarajevu sa Željezničarom. Zbog toga su svi bili ljuti, jer odlazak Partizana u Sarajevo nije bio dovoljno patriotski".

Na drugoj strani, neki od klubova iz RS su se takmičili u jugoslovenskim ligama, iako je to bila druga država. Izbacivanje Nogometnog kluba "Borac iz YU lige 1993. Godine (kao posljedice političke odluke S.Miloševića da se zalaže za mir, i tako kazni ratobornu RS) u Srpskoj nije bio dočekan sa oduševljenjem.

Danas većina stanovnika Srpske navija za reprezentaciju Jugoslavije, jer reprezentaciju BiH, kao ni BiH ne doživljava svojom. U vrijeme zadnje Olimpijade, Vlada RS zvanično je tražila prenose nastupa sportista reprezentacija Jugoslavije, dok je tročlano nacionalno Predsjedništvo BiH biralo članove Olimpijskog komiteta BiH.

Čađo navodi i neke groteskne scene sa sportskih terena: "Neki političari prisustvuju košarkaškim utakmicama, smrtno se dosađuju ili izgledaju prilično zbunjeno, jer ne shvataju elementarna pravila igre. Tako ustanu poslije druge četvrtine u košarci i hoće da idu kući, misleći da je to kraj utakmice. Ili koševe broje kao golove".

Sagovornici AIM-a ne osporavaju bliskost političara sportu. Daju primat sportu, ali istovremeno ne poriču da je bilo pokušaja političara (pogotovo u nekim ranijim periodima) da utiču na njih. "Ranije, dok sam bio trener Radničkogi Crvene zvezde, svakodnevno sam se susretao sa najmoćnijim političarima. Ta sprega bila je neminovna, jer je finansiranje klubova išlo preko političkih struktura", objašnjava trener ,Igokee' Jovica Antonić. Njegov najbolji igrač Zoran Stevanović, koji je i ranije igrao u klubovima u čijim upravama su se nalazili političari, kaže: "Uvek se politika vrtela oko klubova i uopšte u sportu. Mi smo uvek pokušavali i uspevali da se odvojimo od političkih priča. Politika je za političare, sport za sportiste. Ja se ne razumem u politiku, niti je posebno pratim".

Posebno opasna spona izmedju sporta i politike uglavnom se odvijala preko onih preko kojih bi to najmanje smjela da bude - navijača. Na prostorima Srpske dolazila je do izražaja u obračunu političkih opcija Milorada Dodika i SDS-a, a otuda i navijača dva košarkaška kluba - Igokee i Borca. "Igrao sam na mnogim jakim utakmicama. Svuda je bilo vrijeđanja, ali ono što sam doživio na utakmicama protiv Borca, bilo je najgore. Zamislite da 5 hiljada Srba ostalim Srbima iz protivničkog tima skandira ,ustaše, ustaše'.

Sadašnji potpredsjednik Srpske Dragan Čavić identifikovao se sa istim navijačima, koji su u naletu "sportskog navijanja" lomili stolice i bacali ih na igrače Igokee - otpozdravljajući ih podizanjem tri prsta. Nekoliko mjeseci ranije, Dodik je poslao svoje tjelohranitelje u gledalište da premlate navijače Borca, jer su ga "izazivali, vrijedjali, čak i gađali".

"Prije tri godine RS je bila podijeljena na Istok i Zapad, što se odrazilo i na navijačku podjelu. Za određene sportske klubove vezuju se određena politička imena i političke partije. Neki svjesno ili nesvjesno hoće prisvojiti klubove i staviti ih u funkciju politike. Dosadašnji odnos navijača prema klubovima u RS uglavnom se svodi na verbalna nadmetanja i nije kulminirao gorim posljedicama", smatra Milan Novitović. Za Čađu je situacija u taboru navijača ipak najtragičnija, pa otuda zahtijeva i drastične rezove - energičniju primjenu sankcija i prema onima koji na ovaj način zloupotrebljavaju navijačke strasti, kao i onima koji se tako ponašaju.

"Upotreba sporta kao državne politike susreće se u svim onim slučajevima kada se uz pomoć sporta stvara, širi, stabilizuje i pojačava politička saglasnost oko ključnih institucija i vrijednosti sistema", smatra profesor Vejnović. Tu upotrebu poznavao je i socijalizam, mada se, iz današnje perspektive većina sagovornika, sa žalom osvrće na ondašnju poziciju sporta.

"Sport je, pored radnih akcija, imao društvenu ulogu, koja se mogla svrstati pod geslo hleba i igara, bio je to način socijalizacije mladih, jačanja duha zajedništva, razvitka kolektivnih vrednosti. I to ne treba previše kritikovati jer to rade sva društva, to je benigni oblik. Društvo se ne može održati bez mitova, kohezionih faktora. Drugo je pitanje koliko su ti mitovi realni, a koliko Potemkinova sela", objašnjava ulogu sporta u socijalizmu Danilo Vuković.

Čađo i Novitović se slažu da je u socijalizmu barem bilo uređeno finansiranje sporta. "Do rata je bio jednopartijski sistem, sve je bilo u funkciji jedne partije i sistema, koji je kao takav funkcionisao. Socijalizam je bio bolji za sport jer je imao stabilne izvore finansiranja. Vrhunski sportisti su bili cijenjeni, vrhunski rezultati vrednovani. Bile su i veće mogućnosti da u populaciji od 22 miliona stanovnika imate dobar kvalitet", kaže Novitović.

"Zadnjih pet, šest godina razvodnjen je kvalitet sporta, pa sam zato za one integracije koje će dovesti do kvalitetne košarke", uvodi nas u priču o novim sportskim inicijativama - regionalnim integracijama, trener košarkaša Igokee Antonić. Samom Antoniću je svejedno kako bi se jedna takva liga, sastavljena od klubova sa prostora bivše Jugoslavije, zvala, ali smatra da je integracija regiona neminovna. "Integracija će zavisiti od političkih odluka", smatra on.

Zoran Stevanović je po nekim izjavama shvatio da "političari nisu za to spajanje, jer se plaše novih sukoba". Duško Vejnović govori o dva pristupa novim - integracijskim inicijativama u sportu: "Sportski dužnosnici se dijele u dvije grupacije: izvršioci, lokalni i nacionalni, koji nijednu odluku neće prihvatiti bez mentorstva politike. To je zatvoreni model, uokviren politikom. On je retrogardan, ali dominantan u BiH. I postoji drugi - moderniji, napredniji, inetrnacionalni model sporta i igara bez granica. On je otvoren, demokratičan, multikulturan i multietničan. Takav je bio i prije rata".

Danilo Vuković se pak pita "ima li smisla praviti tu vrstu veze kada opšta društvena klima tome ne pogoduje", plašeći se da će na prostorima BiH biti još potencijalnih "slučajeva Ferhadije". Stanislav Čađo pozdravlja tu vrstu integracija, u smislu u kojem bi one ojačale konkurenciju, ali istovremeno smatra da je riječ o "procesu koji zahtijeva vrijeme i strpljenje".

Projekcije budućnosti odnosa sporta i politike na ovim prostorima ne djeluju nimalo optimistično - većina sagovornika se slaže da će "sport u naredne dvije godine biti mnogo više vezan za politiku", dok se razvitak sporta isključivo vezuje za razvitak ukupnih društvenih prilika. Ukoliko BiH bude funkcionisala kao država, smatra Vejnović, funkcionisaće i sport. "Ako ne, sve će se naći u rukama lokalnih moćnika, a to neminovno vodi ka propadanju, uništavanju...."

"Ovo će još dugo biti siromašni prostori, tako da će roditelji djecu slati da se bave sportom kako bi se obogatili. Kada se strasti smire biće napravljene neke zajedničke lige (veoma bitno zajedničko tržište). Naravno, to su procesi koji zavise od politike. Opšta politička volja zavisi od opštih uslova i od toga da li je postignuta saglasnost oko toga šta nam se sve dešavalo, ali to mora biti donekle svima prihvatljiva interpretacija dogadjaja. A sve dotle dok se svi Srbi u Hrvatskoj budu nazivali fašistima, a Hrvatska za Srbe bude ustaška tvorevina, mislim da to nije moguće", zaključuje Danilo Vuković.

Tanja Topić (AIM)