Biznismeni u RS: Ne pitati za prvi milion

Banjaluka, 29. Maj 2001. (AIM)

Kada u RS neko pomene riječ biznismen, sigurno ne misli na bilo koga ko se plasirao u prvih deset na nekim od dosadašnjih izbora. Pojam se po automatizmu vezuje za ljude koji su za proteklih deset godina stekli silno bogatstvo, baveći se poslovima čiji karakter ne korespondira sa kandidaturom za zvanične izbore. Ko bi se, uostalom, usudio da kao "uspješne privrednike" promoviše Slavka Roguljića, Dragana Neškovića, Dragana Spasojevića, Petra Dušanića i čitav niz predratnih anonimusa koji su marke množili sa milionima dok su drugi podvlačili crtu ispod gubitaka.

Zvanično nepopularni i za vlast i za narod, novobiznismeni ili tajkuni nezvanično se tretiraju kao neka vrsta dobroćudnog tumora. U RS nije bilo vlasti koja ih javno nije kritikovala i na njih bacala anatemu, a podalje od pozornice s njima nije sarađivala. U protekloj deceniji tajkuni su bili najpouzdaniji saveznici vlasti: niko tako uspješno nije pustošio resurse i kresao budžet, niti je bilo ko drugi u kontinuitetu uzimao svoj dio kolača. Vladari su se smjenjivali, a tajkuni su opstajali, osvajajući uvijek naklonost novih.

Prva postava velebiznismena iz RS startovala je s prvim pucnjevima u BiH. Osjećajući da je rat najbolji i najsigurniji potrošač, pozadinci su krenuli na isturene položaje dilovanja nafte, municije, hrane i tzv. visokoakciznih roba: kafe, cigareta i alkohola. Naoružani članskim knjižicama SDS-a, vezama sa pravim ljudima na pravom mjestu i instiktom za lov u mutnom, predratni marginalci ubrzo su postali pravi ljudi za svaki posao. Tako je predratni nakupac iz Trna Slavko Roguljić za kratko vrijeme postao ekskluzivni snabdjevač cigaretama tadašnje Republike Srpske Krajine, a prevoznik gastarbajtera Dragan Nešković glavni liferant istom robom niške duvanjare u Semberiji. Đorđe Davidović, prije rata vlasnik kafića i javne kuće, u Banjaluku je u to doba, pod firmom humanitane pomoći, uvozio konvoje kafe, nafte i cigareta - svega o čemu se sasanjalo. U posao ulaze i Dragan Spasojević, Petar Dušanić, Brane Čolović, koji u Zvorniku, Prnjavoru i Sokocu postaju stubovi veletrgovine, u kojoj su umjesto odreska za porez bili nagrađivani bonusima na ime procenta.

Roguljić je, naprimjer, bez ikakvih problema crpio naftu iz naftovoda u Petrinji i potom je prodavao u RS bez obaveze da plaća budžetske prihode, izuzme li se neka kinta za VRS na ime donatorstva i "pikstle" za pokrovitelje. Pojas nevinosti obezbjeđivali su mu Borislav Mikelić i ratni lideri RS koji su za boravaka u Krajini češće odsjedali u Roguljićevoj" Ambalažerki" nego u Banjaluci. Debelu zaštitu imao je i Dragan Nešković, čudotvorac iz Bijeljine, koji je usred najžešće blokade uspio da premosti Drinu crijevima kojim je naftu transportovao s jedne na drugu obalu. Robu je u Grčkoj plaćao po cijeni od 0,35-0,40 KM, a u RS je prodavao po 5 DEM, koliko je tada u Banjaluci koštao litar nafte. Kada je pod kraj rata počelo da se priča da tokom noći "usisa" do 300 hiljada litara nafte, Nešković je zapalio dokumentaciju firme.

Neškovićev zvornički pandan Dragan Spasojević bio je svestraniji, pa je kao povjerljivi kadar SDS-a promet naftom kombinovao sa državnom službom, radeći kao komandir policije, komercijalni direktor "Glinice", a na kraju kao direktor Carinarnice. Gazdovao je i privatnim preduzećem "Sveti Nikola", kasnije transformisanim u "19. Decembar" i "19. Decembar petrol".

Još jednom ekspres bogatašu-Petru Dušaniću, po vokaciji špediteru, nafta je bila polazna stanica. Ratne zasluge bile su mu odskočna daska za angažovanje njegove operative, sastavljene od kamiona "krstarica", za najveći projekat dvojca Momčilo Krajišnik-Nikola Šainović - hiperambicioznu kapitalnu izgradnju Srpskog Sarajeva. U preprodaji crijepa i cigle na veliko, koji su iz Kikinde sa otpremnicama za Srpsko Sarajevo istovarani u Federaciji, Dušanić je, tvrde upućeni, zaradio koliko je dovoljno za najmanje tri života. Dio je uložio i u nekretnine, pa se može pohvaliti sa tri benzinske pumpe, kompleksom skladišta i poslovnih prostora u Prnjavoru, a osim toga raspolaže i kamionima koji kao od šale mogu da formiraju kilometarsku kolonu. Njegovom kolegi Roguljiću je preteklo da izgradi tri benzinske pumpe, raskošnu kuću na Crnogorskom primorju, lanac skladišta i lokala u Trnu, gdje je za ljubitelje discipline "narod voli veselo" otvorio restoran" Jezero" i motel "Bomi." Restoran ima i Dragan Nešković, a uz njega tehnički pregled vozila i salon automobila. Pogonsko gorivo njegovog bogatstva su benzinske pumpe: četiri su raspoređene na četiri prilaza Bijeljini, a jedna je u samom centru grada.

Dragan Spasojević ima samo dvije benzinske pumpe koje su, prema posljednjim informacijama, predmet pregovora sa Momčilom Mandićem, autorom izreke koja je postala neslužbena himna biznismena iz RS: "Samo me ne pitajte za prvi milion." Spasojević još posjeduje privatni radio, kuću na Crnogorskom primorju, ali i fabriku mineralne vode "Vitinka", koju je nedavno otkupio. Uz sve ovo, kontroliše "Drina siguranje", a predsjednik je UO "Nove banke" i jedan od upravljača PIF-om "Invest Nova."

Značajan prodor Spasojević je ostvario nakon istupanja iz SDS-a, kada je ordinirao pod firmom nezavisng odbornika u matičnoj SO Zvornik, sve dok nije shvatio da se kapital najbolje čuva sa članskom knjižicom socijaldemokrata. U Dodika je, tek da se zna, stigao i da se razočara, ali tek kada je moć donedavnog premijera okrunjena. Nove vjetrove u svojim leđima, kada je trebalo, osjetio je i Slavko Roguljić, koji je Dodiku za njegovog prvog premijerskog godišnjeg odmora otvorio vrata svoje vile na Jadranu. Neki laktaški socijaldemokrati su se, takođe, hvalili kako im je "gazda Slavko" za izgradnju benzinske pumpe u tom mjestu izbrojao 30 hiljada DEM. "Mijenjam rashodovanog Krajišnika za novog Dodika", uskliknuo je i Petar Dušanić, koji je aktivnim pomaganjem Dodika i socijaldemokrata dodatno razgranao poslove. Postao je ekskluzivni zastupnik "Save" iz Kranja za BiH, a za rezultate je od poslodavaca na poklon dobio novog "audija". Kada su shvatili da pedantni Slovenci nisu gadljivi na usluge prnjavorskog biznismena, u Vladi Mladena Ivanića odlučili su da sve službe pod komandom Ministarstva saobraćaja od sada i ubuduće imaju da nabavljaju gume isključivo kod Dušanića. Iako jedan od najvećih budžetskih dužnika, prnjavorski gazda je, prema dobro obaviještenim izvorima, u stalnim kontaktima sa ministrom finansija Milenom Vračarom, starim poznanikom za kojeg je radio sa markama u vrijeme ministrovog mandata na mjestu guvernera Narodne banke RS.

Na Vračara, prema istim informacijama, računaju i ostali biznismeni bez valjanog pedigrea, ne radi starih dobrih vremena, koliko zbog javne tajne da je ministar finansija ovlašten da obavi selekciju. Odnosno, odreže ko i pod kojim uslovima može da radi. U redu za povlastice čekaju i oni koji se za proteklih deset godina nisu približili vrhu. Među njima su predstavnici Ivanićeve partije Miro Jurišić, bivši SDS-ovac, kum Gojka Kličkovića i šampion u sistematskom ogoljavanju šuma kod Ribnika i Duško Vulović, nekadašnji član UO ozloglašenog "Centreksa", nekrunisani kralj šverca stokom gazovima preko Drine. Istina, jedan od PDP-ovih biznismena nedavno je smijenjen sa funkcije. Ali, Pericu Bundala, doskorašnjeg ministra policije niko nije pitao šta je za mandata radio kod Petra Dušanića. Osim, ako se ne podrazumijeva da ima pravo i obavezu da održava prisne odnose, začete u vremenu kada je Bundalo u dresu Stranke srpskog jedinstva imao povlastice u nabavci nafte za porodične pumpe u Dubici i olakšice u prometu goriva.

Vlast ni sada, kao i u proteklih deset godina, očito, ne može bez tajkuna, kako u nedostatku adekvatnijih termina nazivaju tranzicijske biznismene. Ali, ne može ni bez priče kako će im stati na put, iako iskustvo govori da su tajkuni poslije svake javne hajke postajali još moćniji i sve brojniji.

Zoran Nikolić (AIM)