Koalicijska svađa oko državnih medija

Aim, Zagreb, 29.5.2001.

"S Račanom ne namjeravam razgovarati o Splitu, a o svemu drugome možemo razgovarati. Ono što se dogodilo u Splitu ostavit će teške posljedice na naše odnose, jer su promjene u 'Slobodnoj Dalmaciji' obavljene tako da je u kratkom roku to glasilo postalo bilten SDP-a i u kampanji je naglašeno išlo ne protiv HDZ-a, nego protiv HSLS-a", kazao je na subotnjoj konferenciji za novinare Dražen Budiša, predsjednik socijalnih liberala, stranke koju politički analitičari smatraju najvećim gubitnikom proteklih lokalnih izbora u Hrvatskoj.

Dakle, na "Slobodnoj Dalmaciji" moglo bi puknuti ono što pucanjem prijeti od dana formiranja: šesteročlana vladajuća koalicija ovih se dana nalazi u najvećoj od svih dosadašnjih kriza i teško je vjerovati da će preživjeti, s tim da će, kako sada stvari stoje, malo tko u ovoj zemlji požaliti zbog upokojenja te solidno zamišljene političke grupacije koja se, međutim, u godinu i pol dana postojanja pretvorila u nakazu, te se ispostavlja kao glavna brana napretku i raskrštanju s nasljeđem tuđmanizma. To da će čitava stvar spektakularno eksplodirati na pitanju stranačkoga nadzora nad jednim lokalnim dnevnim listom, e to nam prilično govori o mentalnome sklopu aktualnih hrvatskih vlastodržaca iz čijih glava vjerojatno nikad neće iščeznuti ideja da nadzor nad medijima predstavlja osnovnu polugu vladanja. To nam nadalje govori da između Tuđmanovog i aktualnog režima nema nikakve razlike kad je riječ o "sređivanju medijskoga prostora".

"Slobodna Dalmacija" bila je do ranoga proljeća 1993. godine najbolji dnevni list u Hrvatskoj: uređivao ju je, danas pokojni, Joško Kulušić i predstavljala je poligon za najozbiljniju i najrelevantniju kritiku HDZ-ove vlasti. Franjo Tuđman, međutim, nije bio čovjek koji voli čitati kritike na svoj račun, pa je režim poduzeo operaciju širokih razmjera kojoj je cilj bio svrgavanje tadašnje uredničke postave i pretvaranje "Slobodne" u partijski bilten što će se, u godinama koje će nastupiti, posebno istaknuti na planu raspirivanja hrvatske netrpeljivosti spram Bošnjaka, te na prokazivanju unutarnjih neprijatelja "koji se nikako nisu mogli pomiriti sa samostalnom i suverenom Hrvatskom". Za tehničkog izvođača radova što su podrazumijevali "hrvatizaciju crvene Slobodne" odabran je Miroslav Kutle, ovlašteni državni pljačkaš u usponu: čitavim nizom kriminalnih radnji Kutle je promoviran u novog gazdu "Slobodne" poslije čega je uslijedilo smjenjivanje tadašnjeg uredničkog kadra i odlazak najistaknutijih novinarskih imena.

"Slobodna" je, dakle, u rano proljeće 1993. konačno pala u hrvatske ruke, pa je istoga časa započelo njezino brzopotezno pretvaranje u profašističko glasilo, a usporedo s tim Kutle ju je počeo nesmiljeno pljačkati. Kad je 3. siječnja prošle godine na vlast došla šestoglava koalicija, splitska je novinska kuća grcala u dugovima teškim 130 milijuna maraka, Kutle više nije bio gazda, a najveći broj dionica našao se u vlasništvu države, odnosno banaka u državnome vlasništvu. Unatoč činjenici da je država postala novi gazda "Slobodne" i spoznaji da je vlast u državi dopala u ruke socijaldemokratsko-liberalnom savezu, splitskim su dnevnikom ostali gospodariti isti oni ljudi što ih je na urednička ili direktorska mjesta postavio HDZ-ov režim: žešće nego ikad nastavili su sijati mržnju i otvorenije nego ikad počeli su propagirati proustaške ideje što je automatski značilo da iz svih raspoloživih sredstava udaraju po Račan-Mesićevoj vlasti. Premda, također, čini vlast, Dražen Budiša gotovo nikad nije bio metom pomahnitalnih udarnih pera "Slobodne Dalmacije", naime, Josipa Jovića, Joška Čelana, Zorana Vukmana, Tihomira Dujmovića, Ivana Ugrina, Ivice Marijačića...

Upravo zahvaljujući Budišinoj zaštitničkoj šapi petnaest smo mjeseci svjedočili potpuno apsurdnoj i suludoj situaciji: dnevni list u državnome vlasništvu svakodnevno je napadao državnu vlast koja ga je doslovce održavala na životu, jer da su ikakvu ulogu igrali ekonomski kriteriji, "Slobodna Dalmacija" odavno više ne bi postojala. Onda je, prije dvadesetak dana, Račanu prekipjelo, pa je odlučio "Slobodnu" "dovesti u red". Promijenjen je nadzorni odbor, koji je zatim smijenio dotadašnju upravu, ali ta se smjena, očito, zbila mimo Budišine volje: on je, naime, htio da uprava bude tročlana, da svoje mjesto u njoj nađe i Kutlin direktor Miroslav Ivić i da se sve odluke donose konsenzusom, a to bi, uglavnom, značilo cementiranje zatečenoga stanja i nastavak funkcioniranja "Slobodne" kao nabrijanog desničarskog glasila čiji su urednici u sjeni Ivić Pašalić i Dražen Budiša.

Račan se, dakle, odlučio za samostalnu varijantu, iznevjerio je Budišina očekivanja, u direktorsku je fotelju posadio SDP-ovca Srđana Kovačića, za glavnog urednika imenovan je uvijek podobni Dražen Gudić i "Slobodna" je, u rekordnom roku, pretvorena u SDP-ovo glasilo, pa Budišina tvrdnja s početka ovoga teksta utoliko drži vodu. No, motivi zbog kojih Budiša grakće protiv pretvaranja "Slobodne" u SDP-ov list više su nego problematični, jer on grakće i sikće zato što mu je iz ruku izbijeno prilično moćno oružje za promicanje stranačkih interesa, te za permanentno sijanje spletki, intriga i afera. I Račan i Budiša u čitavoj su ovoj farsi, međutim, zaboravili na zaposlenike "Slobodne Dalmacije", koji su prije Kutline pojave bili većinski vlasnici novinske kuće u kojoj su radili: nitko, naime, ne pomišlja da im vrati oteto, nego je ono što je nekoć oteto sada samo preoteto i prebačeno u partijski portfelj. Pritom će država velikodušno "Slobodnoj" otpisati dugove i spasiti joj život, novo poslovodstvo dat će se u nabavku elitnih novinarskih kadrova kojima obećavaju brda i doline, a sve to omogućuje ova vlast samo zato što od "Slobodne" može imati sasvim konkretne propagandne koristi i zato što je to, navodno, "institucija od nacionalnog značaja".

"Institucije od nacionalnog značaja" u ovoj su zemlji rijetka sorta koja ne podliježe zakonima tržišta i koja ne može propasti koliki god bili gubici. Uz "Slobodnu Dalmaciju", evo i primjera "Vjesnika": Račanova je Vlada na svojoj posljednjoj zatvorenoj sjednici usvojila prijedlog mjera za financijsku konsolidaciju rečene novinske kuće, a financijska konsolidacija podrazumijeva državno preuzimanje "Vjesnikovih" dugova koji iznose oko 35 milijuna njemačkih maraka, te dodatno otpisivanje državnog poreznog potraživanja što teži više od pet milijuna maraka; pored ovih četrdesetak milijuna maraka, u "Vjesnik" će biti upumpano još pet milijuna maraka svježeg novca koji bi imao funkciju podizanja kvalitete ovoga lista, koji je deset godina funkcionirao kao glasnik HDZ-a i uglavnom se - u tiraži od par tisuća primjeraka - bavio proizvodnjom mržnje.

Istom rabotom - dakle, proizvodnjom mržnje prema pripadnicima drugih nacija i onima koji misle različito od Franje Tuđmana - zadnjih se desetak godina bavila i Hrvatska radio-televizija, ali kako je to, također, "institucija od nacionalnog značaja" Račanova joj je vlast na nedavnoj sjednici odlučila oprostiti gotovo šezdeset milijuna njemačkih maraka poreznih potraživanja.

Tako se ispostavlja da u ovoj zemlji može propasti sve - brodogradilišta, tvornice sardina, trgovački lanci... - a jedino što nikako ne može propasti jesu odabrane "institucije od nacionalnog značaja": za njih je nešto kao "tržište" misaona imenica, za njih je nešto kao "tržišna utakmica" apstraktan pojam, za njih je nešto kao "propast" ili "stečaj" nemoguće. Sve to, međutim, moguće je zahvaljujući ideji aktualne hrvatske vlasti da je najvažnije kontrolirati medije, odnosno posjedovati medije za koje će biti sasvim sigurni da će u javnost iznositi "pozitivnu sliku o Hrvatskoj i njezinoj vlasti". Svi drugi mediji, koji nisu skloni veličanju vlasti, trebali bi se pritom udaviti u mrtvome moru što im ga je priredio Ivica Račan ili trebaju skončati "po zakonima tržišta". Pa, tko preživi - pisat će.

Ivica Đikić