Kome smeta pučki pravobranitelj

Aim, Zagreb, 28.5.2001.

Prije nekoliko dana u pojedinim novinama objavljen je manji dio zaključaka iz godišnjeg Izvješća o radu pučkog pravobranitelja za

1. godinu, kojega je dotični odvjetnik Ante Klarić dostavio Hrvatskom saboru još koncem travnja mjeseca. Dvije su stvari pritom upale u oko: javnosti nije sasvim poznata uloga pučkog pravobranitelja, a njegov posao procjenjuje se na osnovu selektivno uzetih slučajeva. Da nam se ista greška ne bi ovdje ponovila, idemo redom. Ustavom RH, dakle, pučki pravobranitelj je opunomoćenik Sabora, koji štiti prava građana pred državnim i javnim tijelima. On se ne smije miješati u tekuće sudske procese, ali smije požurivati neopravdano rastegnute upravne postupke (kod nas je ova funkcija od velikog značaja, zbog inertnog pravosuđa i samog opravdavanja tom činjenicom!). Konačno, on javno upozorava i predlaže kvalitetnija postupanja i zakonska rješenja.

Nakon što je Klarić sastavio zadnji izvještaj i predao ga nadležnim saborskim odborima, čudnim putovima političko-marketinškim dospio je spis u ruke novinara. I pravobranitelj je u pojedinih ispao neka vrsta ekskluzivnog zaštitnika Roma i Srba, jer da samo o njima piše, i njihovim tobože ugroženim pravima... Što nije istina, nego se izborom podataka sjajno umije manipulirati. Naime, u izvještaju se autor bavi svim upućenim predmetima, pa čak u vlastito ime objašnjava zašto ne vodi statistiku o pripadajućim etničkim referencama: "(...)jer smatra etničku pripadnost ili nepripadnost nekoj zajednici intimom pojedinca, ali i zato što smatra da uz primjenu načela legaliteta nečija etnička pripadnost ne bi smjela biti razlog ni za privilegiran status a niti za diskriminaciju". Druga je stvar što i najmanje tendenciozan promatrač lako uočava neka etnička ponavljanja...

Tako pravobranitelj nakon gornje napomene dodaje: "Ipak, kroz razgovore s pritužiteljima i njihova pisma, vidi se kako u ostvarivanju statusnih prava najviše poteškoća imaju Romi". Slijedi nekoliko skandaloznih primjera, iz kojih se doznaje da poslovično nepovjerenje Roma prema vlasti nije bez osnova, što potvrđuje praksa naših policijskih službenika, "osobito u Zagrebu, a posebno u PP Maksimir". U toj dičnoj policijskoj postaji, svjedoči Ante Klarić sa svojom ekipom pravnika, prilikom predaje dokumenata za stjecanje legalnoga boravišnog statusa, "nerijetko se događa kako se od Roma traži dokument više, i to dokument koji se od drugih ne traži". Događaju se i odbijanja uredno dokumentiranih zahtjeva, a u određenim postajama policije Rome se ponekad vrijeđa i ponižava, "ne skrivajući netrpeljivost koja je motivirana njihovom drukčijom etničkom pripadnošću"!

Ali, skandiranje "Cigani, Cigani" ionako je udomaćeno na hrvatskim ulicama, kao najgora moguća uvreda političkog ili sportskog protivnika. Nije iznenađujuće niti najeksplicitnije poglavlje Klarićevog izvještaja, naslovljeno s "Etnička ili rasna diskriminacija Roma". Uz povremene fizičke napade na Rome, bilo da ih provode seljaci u Međimurju ili skinheadsi na zagrebačkome Glavnom kolodvoru, daleko teži civilizacijski problem u Hrvatskoj je sustavna diskriminacija Roma u području socijalne i zdravstvene zaštite, obrazovanja i komunalne infrastrukture. Prema onome što nam je otprije poznato i sada zaokruženo općim pregledom, Romi u Hrvatskoj nisu građani drugog ili trećeg reda, nego su definitivno svrstani u negrađane. Izuzetno je potresna, u tom kontekstu, tipična izjava Roma koji su imali posla s policijom, a koju pravobranitelj citira: "Jest, tuku, ali ne jako".

Pučki pravobranitelj naposljetku predlaže neka rješenja kojima bi se popravio položaj hrvatskih Roma, ali zahtijeva i dosljedno gonjenje počinitelja kaznenih djela motiviranih rasizmom i ksenofobijom. No, u sredini gdje se - prema svjedočenju pravobranitelja - čak niti službeno visokorangirane osobe ne ustručavaju davati javne izjave kako Rome treba "okovati u lance, strpati u kamione i protjerati preko granice", ne mogu se očekivati brzi i korijeniti pomaci nabolje. Sve ove zaključke i primjedbe Ante Klarića nije moguće pogrešno shvatiti, ali ih je uz lošu nakanu moguće iskriviti i krivotvoriti, pa otud i djelomično usvojena slika o tendencioznom radu pravobranitelja. Na stranu što je ostatak novina često pun slučajeva zlostavljanja Roma, što su reportaže iz njihovih tužnih geta krajnje alarmantne. Politička manipulacija često zamagljuje očite razloge i dokaze.

Zato je bilo moguće da se ovom prilikom - doduše manje negoli na temu Roma - iz pravobraniteljeva izvještaja očita i nekakva sklonost prema Srbima. Njih se u Klarićevu tekstu ne spominje izrijekom, ali zlonamjerni interpreti s pravom ih pronalaze u poglavljima koja govore o imovinskim i mirovinskim pravima. Brojni pojedinačni slučajevi koji problematiziraju povrat nasilno zaposjednute imovine, navedeni s inicijalima glavnih protagonista, upućuju na takav zaključak. Ponekad je riječ o izbivanju za vrijeme rata, kada su posrijedi mjesta koja nisu bila pod okupacijom, ili poslije rata i do danas, u područjima koja su do 1995. bila okupirana. Također, prilikom ostvarivanja mirovinskih prava, vrlo često probleme doživljavaju oni koji neko vrijeme nisu bili u Hrvatskoj, bez obzira na razloge. Pučki pravobranitelj osuđuje takvu praksu, i predlaže stalnu istragu problema.

S obzirom na ovlasti i funkciju pučkog pravobranitelja, Ante Klarić predložio je Saboru izmjene određenih zakona, te Ustavnom sudu reviziju pojedinih među njima. Posve decidirano, Klarić je zatražio donošenje posebnih zakonskih propisa, "kojima će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i odgovornost Republike tijekom Domovinskog rata koju su počinile hrvatske oružane i redarstvene snage". Vjerojatno ne treba dodatno objašnjavati kakav bi pomak za čitavo društvo značilo pozitivno uređivanje Klarićeve upute od strane saborskih zastupnika, i naročito iole povoljnija javna recenzija uopće... Ovakav istup konkretnog pravobranitelja nije novost, ali je danas ipak sastav hrvatskog Parlamenta kvalitetniji u pogledu zaštite ljudskih prava. Klarićeva pozicija je de facto savjetodavna, ali bi morala imati veliku specifičnu težinu.

Međutim, ono što obeshrabruje prije službenog razmatranja ovogodišnjeg Izvješća o radu pučkog pravobranitelja, jest njegova završna opaska, o materijalnim uvjetima za rad ureda. Za tekuću godinu nisu osigurana niti minimalna potrebna sredstva, za normalno funkcioniranje institucije, "pa će se nužno morati značajnije reducirati dosadašnja razina rada, i kvantitativno i kvalitativno". Proračun ureda upola je manji od minimalnog potrebnog, a stagnacija njegova rada - prema vlastitom priznanju Ante Klarića - uočljiva je već dvije godine. Implicite, on se konačno pita namjerava li Sabor možda ukinuti instituciju... Bilo bi zaista suludo učiniti takvu svinjariju dvije godine poslije pada režima HDZ-a, no sadašnji se odnos vlasti prema pučkom pravobraniteljstvu nažalost može nazvati polaganim davljenjem. A ono se ipak ne može do kraja provesti mimo njezina svjesnog pristanka.

Igor Lasić