Bitka za Hercegovinu

SDA traži šansu za borbu protiv Alijanse

Hercegovina ponovo postaje poligon za odmjeravanje političkih snaga u FBiH. Nakon što je frontalni sukob sa vladajućom Alijansom nenacionalnih stranaka i međunarodnom zajednicom prije tri mjeseca počeo HDZ, sa najjačim uporištem u Hercegovini, i SDA svoju šansu u borbi protiv Alijanse vidi na ovom prostoru.

AIM, Sarajevo, 26.05.2001. Jučerašnji sastanak vrha SDA, predvođenog predsjednikom stranke Alijom Izetbegovićem, sa lokalnim rukovodstvom u Blagaju, nedaleko od Mostara, pokušaj je konsolidacije vlastitih redova i priprema za otvaranje novog fronta protiv Alijanse. Potvrđuju to, mada se o "izletu u pitoreskni Blagaj" zvanično šuti, i grafiti koji su se pojavili uoči Izetbegovićevog dolaska u Mostari, na kojima se otvoreno pozivaju Bošnjaci "da ustanu protiv Alijanse", te da im se ponovo sprema 1992. godina.

Proteklih šest godina, od zvaničnog formiranja Federacije BiH, ceh idiličnog braka između HDZ-a i SDA, platila je Hercegovina. Kako je partnerstvo funkcionisalo na prećutnoj podjeli interesnih sfera u FBiH, gdje se HDZ nije petljao u vladavinu SDA u kantonima sa bošnjačkom većinom, u zamjenu za isto takvo nemiješanje SDA u njegovom ataru, prije svega zapadnoj Hercegovini, moneta za potkusurivanje bio je Hercegovačko-neretvanski kanton, sa sjedištem u Mostaru. Iza floskule o "specijalnom statusu" ovog kantona, zasnovane na činjenici da tu žive i Bošnjaci i Hrvati, u praksi su funkcionisala dva odvojena sistema. Svako je imao svoju policiju, sudstvo, škole, što se najbolje vidjelo na primjeru Mostara, i dalje podijeljenog grada.

Uprkos verbalnom zalaganju SDA za cjelovitost Mostara, kao jedinstvene gradske cjeline, u stvarnosti je HDZ-u bila prepuštena glavna riječ, pogotovu kada je riječ o tako prozaičnim stvarima kao što su pare. Sumnjiva privatizacija i nikada razjašnjene dokapitalizacije nekadašnjih privrednih giganata, Aluminijskog kombinata, "Sokola", te niza drugih manjih preduzeća, za posljedicu su imale njihov prelazak u ruke HDZ-ove elite, te izostanak nade za povratak na nekadašnja radna mjesta njihovih nehrvatskih radnika. Siromaštvo, i depresija bile su posljedica političkih nagodbi između vrhova HDZ i SDA, "tamo daleko", u Sarajevu. Simbol ovakvog maćehinskog odnosa SDA prema Hercegovini i Mostaru, predstavljao je bivši federalni premijer Edhem Bičakčić, koji je ignorisanjem njihovih životnih problema navukao na sebe, i svoju stranku, gnjev mostarskih Bošnjaka, koji su sve nade polagali u neprikosnovenog lidera Izetbegovića, vjerujući da se sve to radi mimo njegovog znanja i odbrenja. Kada je postalo jasno da nije riječ o pukoj "neinformisanosti", birači su na proteklim izborima svoje dosadašnje glasove uskratili SDA. Osjećajući da se klima mijenja, doskorašnji lokalni čelnici SDA su počeli ubrzano da mijenjaju političke "dresove", prelazeći u stranke vladajuće Alijanse, mahom u Stranku za BiH, Harisa Silajdžića.

Kako je ovaj trend u SDA zabilježen širom BiH, logično je da se stranački vrh uplašio ovakvog razvoja situacije, tražeći način da je preokrene u svoju korist. Nakon što je izgubila političku vlast, SDA kao i HDZ, sada se suočava i sa gubitkom njoj važnije, ekonomske moći. Postavljanje novih upravnih odbora u državnim preduzećima, posebno onim visokoprofitabilnim, kao što su PTT i Elektroprivreda, koja su bila izvor neograničenih sredstava za paralelne finansijske kanale, uz najavljenu reorganizaciju i čistku u paradržavnim tajnim službama, natjeralo je novopečene opozicionare da krenu u kontra ofanzivu, shvativši da vremena više nema i da od očekivanja, da će se zbog svoje heterogenosti, Alijansa sama raspasti, nema ništa.

Odgovor HDZ-a je poznat, posegnulo se za samoproglašenom "hrvatskom samoupravom", koja ovih dana polako kolabrira zbog sasvim banalnog razloga, nedostatka novca za njeno finansiranje. SDA je, po svemu sudeći, odlučila da ide na malo sofisticiraniju varijantu u borbi protiv Alijanse. Ohrabreni rezultatima poslednjih lokalnih izbora u Hrvatskoj, na kojima je nakon prethodnog totalnog raspada tamošnji HDZ zabilježio ,ipak, respektabilan izborni rezultat, bosanskohercegovačke nacionalne stranke u dolazećem vremenu ponovo vide svoju šansu, hrabrivši se da nakon kratkotrajne vladavine "ljevičara" neminovno slijedi razočarenja građana i provratak provjerenim vrijednostima, "svojim nacionalnim strankama".

Upravo stoga je Hercegovina sasvim logičan izbor za SDA kao polazne tačke u ponovnom osvajanju vlasti. Osnovni princip na kome funkcionišu sve nacionalne stranke u BiH jeste stvaranje atmosfere straha i ugroženosti pripadnika jedne nacije od ostale dvije. Nacionalna homogenizacija je u takvoj situaciji normalna posljedica i gdje se nacionalne stranke javljaju kao jedini spasilac i garant biološkog opstanka i zaštite vitalnih nacionalnih interesa svog naroda.

Nakon što je HDZ uspio ponovo dobrim dijelom nacionalno homogenizirati Hrvate u zapadnoj Hercegovini (sa bosanskim i posavskim Hrvatima nisu baš imali sreće) i nakon nedavnih divljanja srpskih ultranacionalista u Trebinju i Banjoj Luci prilikom pokušaja polaganja kamena temljaca za obnovu u ratu porušenih džamija, stvoreni su idealni uslovi da se i kod hercegovačkih Bošnjaka ponovo zaigra na kartu straha i nacionalne homogenizacije. Upozoravajući da se "ponovo sprema 1992. godina", i kriveći za to Alijansu, zagovornici ovih ideja žele da uvjere hercegovačke Bošnjake da je eksperiment u vidu podrške partijama kojima su ispred "nacionalnog interesa", posao, stanovi, plate, penzije... propao i da je posljednji čas da se vrate pod okrilje "dokazanih zaštitnika nacionalnih interesa", jer ih niko drugi ne može zaštiti.

Koiliko će sve ovo imati prođu zavisiće od dvije stvari. Prije svega, da li su nakon svođenja računa građani zaključili da ih je prethodna desetogodišnja vladavina "zaštitnika nacionalnih interesa", zaista spasila od još većih stradanja i nesreća, a pri čemu su pljačka, kriminal i korupcija, bili tek neminovni propusti, ili su strah i nacionalna netrpeljivost bili tek dobro pokriće vlastodršcima da međusobno podijele plijen u vidu ostataka nekadašnjeg društvenog bogatstva. Drugi faktor od koga će zavisiti masovnost odziva ponovnon "zovu nacije" biće praktični rezultati vladavine Alijanse i ispunjenje predizbornih obećanja. Na prvi pogled paradoksalno, i Alijansa kao i SDA i HDZ vjeruju da vrijeme radi za njih. Jedini koji nisu uvjereni u to su obični smrtnici, koji ne vjeruju da će im sutra biti bolje nego danas, a od kojih i zavise sve kombinatorike partijskih elita. Sada je ulog u igri postao veliki. Ukoliko Alijansa ne smogne snage da ispuni barem većinu svojih predizbornih obećanja, raspašće se i izgubiće vlast. Za SDA i HDZ, opet, radi se o njihovom opstanku. Ne uspije li ponovo recept nacionalne homogenizacije, prikriveni sukob između različitih frakcija u ovim strankama rezultiraće njihovim raspadom i pretvaranjem iz nacionalnih pokreta u tek dvije među mnogobrojim drugim strankama na političkoj sceni. Konačan ishod ovog odmjeravanja snaga trebalo bi da bude poznat vrlo brzo, vjerovatno već do jeseni, kada će se moći vidjeti kakvi su početni rezultati vladavine Alijanse i da li SDA i HDZ mogu uopšte funkcionisati bez političke vlasti i suverenog gazdovanja parama iz javnih i tajnih fondova.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)