Povratak srpskih političkih stranaka

Aim, Zagreb, 25.5.2001.

U brojnim analizama nedavno okončanih lokalnih i regionalnih izbora - koji su po nizu kriterija zapravo predstavljali varijantu nacionalnih izbora na lokalnim razinama - dominirale su ocjene prema kojima se hrvatska politička scena oštro polarizirala na ljevicu i desnicu. U nekim, izdvojenim mišljenjima, poput onoga Stipe Mesića, središnja je teza sadržana u ocjeni da je u Hrvatskoj trijumfirao politički centar. Uistinu su tek rijetki, međutim, primijetili da je, bez obzira na podjele lijevo-desno, na ovim izborima ponovno došlo do snažnog oživljavanja srpskih političkih stranaka u Hrvatskoj. One su dobile, u apsolutnim iznosima, veći broj glasova no ikad do sad pa će njihov politički utjecaj, posebno zbog vrlo složene političke situacije i u cijeloj zemlji i na lokalnim i regionalnim razinama, narasti do razine koja je još do jučer bila nezamisliva. U nizu općina, gradova i županija, mišljenje srpskih stranaka o poželjnoj vladajućoj većini bit će presudno za stvaranje koalicija, kao što će, u nekim drugim sredinama, mišljenje najjačih hrvatskih stranaka - poput HDZ-a ili SDP-a - o tomu je li im bolje koalirati međusobno ili kao partnere uzimati srpske stranke, stvoriti vrlo važne presedane za buduću političku suradnju u Hrvatskoj.

Odaziv srpskih birača je na svim područjima povratka bio izrazito visok, što odudara od obilježja ovih izbora na drugim prostorima, gdje je apstinenacija bila golema. Prema Vjesniku, odziv srpskih birača na izbore kretao se oko 80 posto, što je dvostruko više od postotka drugih izašlih birača. Na područjima povratka - u bivšim UNPA zonama - srpske su političke stranke dobile oko 40 posto glasova, no zasad još nije poznato u kojoj će mjeri stvarno participirati u vlasti, jer se ne zna kakva će biti koalicijska kombinatorika. Odzivu i izbornom uspjeho doprinijela je i činjenica da su na izbore, organiziranije i masovnije no ikad do sad, izašli i izbjegli Srbi iz SRJ. To je u najvećoj mjeri uvjetovano činjenicom da su u Zagrebu i Beogradu pale vlade koje su čvrsto dogovarale opstrukciju bilo kakvog masovnijeg povratka.

U čak četiri županije srpske su stranke prešle izborni prag. Đukićeva Srpska narodna stranka treća je po snazi u Ličko-senjskoj županiji, gdje je tradicionalno najjači ostao HDZ, dok je u tri županije, Šibensko-kninskoj (6 posto) Sisačko-moslavačkoj (6 posto) i Vukovarsko-srijemskoj (17 posto) Samostalna demokratska srpska stranka dr Vojislava Stanimirovića dobila svoje vijećnike.

SDSS je dobila većinu zastupnika u općinama Kistanje, Biskupija i Ervenik u Dalmaciji, potom u Plaškom, na području Like, te u Dvoru na Uni, na Baniji. U općinama Krnjak i Vrhovine - na Kordunu i u Lici - SDSS je druga po snazi stranka. U Gvozdu je SDSS druga po snazi stranka iza SDP-a, a nekolicinu vijećnika SDSS će imati i u Korenici, Lapcu i Vrbovskom. U Istočnoj Slavoniji, gdje je koncentracija srpskog stanovništva najveća, SDSS je dobio izbore u sedam općina, dok je u gradu Vukovaru SDSS drugi, s 24,69 posto glasova iza HDZ-a. HDZ je dobila 28, 58 posto glasova. Samostalna demokratska srpska stranka osvojila je na ovim izborima, ukupno, čak 139 vijećničkih mjesta u zastupničkim tijelima općina i gradova. U istočnoj Slavoniji, posvemašnji uspjeh SDSS-a među srpskim glasačima pomutio je tek uspjeh Đukićevog SNS, a koji je u Borovu, Markušici, Ernestinovu i Trpinji osvojio simboličan broj mandata.

"U cjelini gledajući, SDSS i ja kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća veoma smo zadovoljni odzivom birača srpske nacionalnosti kao i rezultatima koje je stranka postigla", prokomentirao je za Vjesnik izbore dr Milorad Pupovac. "Na ovaj način srpska zajednica postaje sastavni dio političkog života u područjima povratka i nezaobilazan demokratski i konstitutivni element lokalne vlasti".

Njegov glavni konkurent na manjinskoj političkoj sceni, Milan Đukić, predsjednik SNS-a, također nije krio zadovoljstvo. "Zadovoljni smo odzivom birača jer je na izbore izašlo 60 posto birača koji su mogli glasovati" rekao je Đukić. "Iznenađeni smo dobrim rezultatima, primjerice u Kninu, gdje je SNS odmah iza HDZ-a. Zadovoljni smo i rezultatima u Udbini, gdje smo pobijedili sa 55 posto glasova, te u Vrhovinama, Vukovaru i Vojniću, gdje smo prešli izborni prag". Po Đukiću, ovi su izbori, unatoč dobrog rezultata srpskih stranaka, pokazali da Srbi još uvijek nemaju prava koja im po zakonu pripadaju. Jedan od argumenata za takvo uvjerenje, Đukić vidi u činjenici da je Srbima koji su izbjegli u Bosnu i SR Jugoslaviju, onemogućeno glasanje, dodavši da su i u mnogim sredinama u Hrvatskoj Srbi na izbore izašli u strahu, jer još uvijek nemaju tretman kao ravnopravni građani. Đukić je dodao da je mnogim bolesnim srpskim glasačima bilo onemogućeno glasanje, nadalje, da ih izborne komisije nisu mogle posjetiti u njihovim kućama - u takvim slučajevima - te, konačno, da u samim izbornim komisijama nije bilo dovoljno Srba.

Još uvijek nisu poznati podaci za sve gradove i općine, no čini se da će, osim četiri županije, srpske stranke biti značajan faktor u dvadesetak općina te u gradovima Kninu i Vukovaru. Srpsko biračko tijelo u Hrvatskoj na prvi pogled danas je, sudeći prema profilu stranaka kojima su dali glasove, desnije no ikada. I Đukićeva i Stanimirovićeva stranka njeguju, naime, izrazito nacionalističku retoriku. Obje su zasnovane na etničkom principu, etnički su uglavnom posve čiste, s tim da je Stanimirovićeva stranka bliža Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U općinama gdje prevladava srpsko stanovništvo (istočna Slavonija ili neka područja bivših zona Sjever i Jug) stranke građanske orijentacije vrlo su slabo prošle. Čak je i Šuvarov SRP - nedvojbeno, Srbima najsklonija građanska stranka, uglavnom doživio izborni fijasko na područjima srpske etničke većine, ili u krajevima gdje su Srbi izrazito zastupljeni. Razlozi ovakve orijentacije birača su ipak višeslojni, i ne mogu se objasniti isključivo nacionalističkim nabojem Srba povratnika.

Naime, izborne liste većine hrvatskih stranaka, kako u Zagrebu, tako i u drugim gradovima ili pojedinim županijama, također su - što je svojevrstan skandal - gotovo stopostotno ispunjene kandidatima hrvatske nacionalnosti. Etnocentrizam nisu nadvladale niti najdemokratskije među njima, poput SDP-a ili HNS-a. To je, svakako, odraz uvjerenja pripadnika različitih manjina, da se u politici smatraju drugorazrednima. U osnovi to uvjerenje svakako ima i empirijsku potvrdu. Račanova vlada nije nakon izbora od trećeg siječnja vodila osobitog računa o proporcionalnoj zastupljenosti pripadnika različitih manjina - pa tako i srpske - u tijelima vlasti. Ta vlada nije, nadalje, u odnosu na onu hadezeovu, nimalo ubrzala niti povratak izbjeglih Srba - štoviše, nakon izbora otpočeo je val hapšenja povratnika, pa i onih Srba koji su svih godina nakon mirne integracija istočne Slavnije mirno živjeli u svojim domovima. Imovina se povratnicima vraća jednako sporo, neuspješno i tromo kao i za vrijeme vladavine HDZ-a, pa su Srbi zaključili da im je najsigurnije glasati za stranke nacionalnog predznaka.

U osnovi, to je, zapravo, ozbiljan poraz građanskog duha u posttuđmanovskoj Hrvatskoj. Probleme koje Račanova vlada nije htjela rješavati doborovljno, sada će - pritisnuta nuždom koaliranja - morati rješavati u nizu vezanih trgovina. Vjerojatno će većina nagodbi na općinskim i županijskim razinama bivati plaćena ustupcima oko vraćanja oduzete srpske imovine, obnovom uništenih kuća, elektrifikacijom sela i zaseoka koji su i dosad ostali bez struje. Na Račanu je sada dosta teška dvojba - da li, u pojedinim općinama i županijama, prihvatiti koaliciju s nepopularnim Srbima ili, s ništa manje popularnim HDZ-om. Ulog koji je u igri je dosta velik: četiri godine vlasti, te niz uhljebljenja za stranačke sljedbenike. Velik je i rizik: hoće li glasači više osuditi partnerstvo sa, primjerice, Đurom Brodarcem u Sisku, ili s nekim od lokalnih Srba. Srbima je u ovoj igri lakše jer su od apsolutnih gubitnika dospjeli do pozicije u kojoj bar imaju s čim trgovati.

Boris Rašeta