Težak put do osvajanja slobode
BiH, Federacija (FBiH):BiH, Federacija (FBiH):
Svi medunarodni dokumenti o ljudskim pravima sastavni su dio unutrašnjeg zakonodavstva Bosne i Hercegovine. Na tim principima stvara se i medijsko zakonodavstvo i praksa slobodnog novinarstva. Specijalizirana medijska organizacija iz USA, kako prenosi Media on-line iz Sarajeva, svrstala je medije u BiH u red "srednje slobodnih medija". Zbog obimnosti materijala u ovom tekstu iznijećemo samo problematiku regulative i prakse pisanih medija u Federaciji BiH. Regulacija elektronskih medija obradena je u prilogu iz RS.
Zakon o slobodnom pristupu informacijama
Svaki gradanin bio novinar ili ne, može slobodno zakucati u Vladu i pitati premijera koliko je platio američke advokate da negiraju optužbe za korupciju vodećih funkcionera stranke na vlasti.
Ovakav bogohulan zahtjev omogućio je Parlament Bosne i Hercegovine koji je 29 oktobra 2.000 godine usvojio Zakon o slobodi pristupa informacijama. Tako je BiH postala prva zemlja sa prostora bivše Jugoslavije koja je pravno uredila pitanje ko sve ima pravo na informacije, ko ih je sve dužan pružiti i koji su izuzeci od tog prava.
Ovim zakonom je odredeno da svaka osoba, dakle ne samo državljanin BiH, ima pravo pristupa informacijama koje su u posjedu Vlade i drugih javnih organa. Pod javnim organima koji se pominju u zakonu, misli se na sve organe zakodavne, izvršne i sudske vlasti, ali i na sve njihove agencije, organe i tijela koja su oni formirali i koji obavljaju javne funkcije. To znači da se u takve organe mogu ubrojiti i komunalna preduzeća, bolnice i druge ustanove koje osnovala javna vlast. U zakonu se izričito ne spominju NGO koje djeluju u BiH. Prema tumačenju odgovornih iz OHR (Ured visokog predstavnika), kao predlagača zakona, i nevladine organizacije dužne su obezbijediti izvore finansiranja, podatke o osoblju i utrošku sredstava u humanitarne projekte, jer se i ti poslovi mogu podvesti pod javni sektor.
Ovaj zakon odreduje tri kategorije informacija koje mogu biti izuzete od objavljivanja. Prva se odnosi na funkciju javnih organa (kad bi objavljivanje izazvalo "značajnu štetu" po "legitimne ciljeve" vanjske politike, interese odbrane i sigurnosti i javne sigurnosti, interesa monetarne politike, sprečavanje i otkrivanje kriminala itd.). Druga kategorija izuzeća se odnosi na zaštitu komercijalno osjetljivih informacija privatne firme ili treće strane. Treća kategorija izuzetaka predvida zaštitu privatnosti druge osobe. Informacije iz ove tri kategorije, medutim, nisu generalno izuzete, već se odluka o njihovom izuzimanju donosi od slučaja do slučaja, nakon tzv. testa ispitivanja javnog interesa povodom svakog pojedinačnog zahtjeva.
Šta znači "ispitivanje javnog interesa"? Javni organ je po zakonu dužan da cijeni da li će objavljivanje tražene informacije donijeti korist za javnost, odnosno štetu. Ukoliko je zaključak da je objavljivanje informacije u opštem interesu, javni je organ mora učiniti dostupnom.
Ako javni organ utvrdi da tražena informacija mora biti izuzeta, on je obavezan da obavijesti podnosioca zahtjeva o tome, da navede razloge za izuzeće, uključujući pravne ili druge osnove za to, te ga uputi da ima pravo na žalbu. Žalbu je moguće uputiti rukovodiocu javnog organa, odnosno sudu, a moguće je zatražiti i pomoć ombudsmena. Proces dobijanja informacija ograničen je na 15 dana. U tom je roku javni organ obavezan dužan da odgovori na neki zahtjev. U posebnim slučajevim rok se može produžiti i obavjestiti podnosioca zahtjeva. Predlagači su smatrali da u ovom zakonu ne treba precizirati kazne jer je ta materijala regulisana u drugim zakonima (o informassanju, krivičnom zakonu itd. ).
Ovaj zakon namjenjen je prije svega javnosti. On nije privilegija novinara, već svih gradana. Po logici zakona, gradanin ima pravo uvida u svoj policijski dosije. Medjutim, do sada zakon nije testiran u praksi. Ni mediji ni pojedinci još nisu posegli za pravom koji im zakon pruža. Očekuje se da će biti mnogo poteškoća prilikom implementacije zakona jer domaći funkcioneri nisu navikli da javnosti polažu račune. Pitanje je kako će se ovaj zakon odnositi prema drugim lex sceialis zakonima. Naprimjer, zakonima o narodnoj odbrani, vojsci,arhivu, službenoj tajni itd. Pretpostaviti je da će se javni organi pokušati "pokriti" npr. zakonom o službenoj ili vojnoj tajni. Taj odnos, Zakon o slobodnom pristupu informacijama nije rješio.
Zaštita izvora podataka - sloboda i praksa
Novinarka magazina "Dani" Dž. Karup, prije dvije godine je optužena na uslovnu zatvorsku kaznu u trajanju od dva mjeseca, jer na sudu nije htjela otkriti izvor na osnovu kojeg je "oklevetala" uglednog ministra. U oktoboru 2000 godine reporteri sarajevskog "Oslobodenja" A. Kuči i E. Krehić osudeni su na uslovnu zatvorsku kaznu. Oni su prije dvije godine objavili istraživačku priču o ilegalnom prebacivanju prvih grupa Kurda, koja je išla preko jedne turističke agencije iz Sarajeva u zemlje zapadne Evrope. Novinari su objavili i cjenovnik i glavnu vezu, ali su na sudu zaštitili izvor. Iako je u meduvremenu ova priča postala masovni problem lokalnih vlasti i medunarodne zajednice, sud to nije uvažio. Ali što je najgore, sudija je primjenio nevažeći zakon o kleveti. To je bila najveća pravosudna bruka. Predsjednik Kantonalnog suda suspendirao je sudiju, a novinare oslobodio kazne.
Ali kako novinarima u BiH više ne visi nad glavom zatvorska kazna, glavno je pitanje kakva je ustavna i zakonska zaštita izvora podataka koje koriste novinari, kakav je zakonski okvir, a kakva praksa. Na nivou Federacije ne postoji jedinstven zakon o informisanju. Zakone koji se odnose na ovu oblast dosad je usvojilo šest kantona, u dva su u fazi prijedloga, dok se u dva kantona tek spremaju da rade na tome. Medusobne razlike u zakonima su nebitne jer su oni radeni po uzoru na hrvatski ili slovenački zakon.
U svim zakonima zagarantovana je sloboda izražavanja. U većini zakona izričito je zabranjena cenzura (osim u Zeničko-dobojskom kantonu). Svi zakoni naglašavaju da su mediji slobodni i da se uredivačka politika zasniva na poštivanju profesionalnih etičkih standarda. Garantuje se takode pravo medijima pod jednakim uslovima pristup informacijama od javnog interesa.
U svim zakonima predvidene su sankcije za one institucije vlasti koje ne donesu propise o ostvarivanju javnosti svog rada, a u četiri od šest zakona propisane su sankcije za ovlaštena lica koja odbiju pružiti štampi informacije od javnog interesa (takvu odredbu nemaju Sarajevski i Zeničko-dobojski kanton).
Svi kantonalni zakoni predvidaju situacije kad državni i javni organi imaju pravo uskratiti informacije. To se obavezno odnosi na slučajeve kada je na informacije udaren pečat službena, vojna ili državna tajna. Samo je u Sarajevskom kantonu zakon nešto odredeniji (član 23) jer se u njemu navodi da se to odnosi na informacije "čije bi objavljivanje moglo uticati na državnu bezbjednost ili odbranu, ili bi ugrozilo medunarodne odnose, sprovodenje zakona, javnu bezbjednost, privatnost ili poslovnu tajnu.
Ograničenja slobode informisanja, koja je predvidena u kantonalnim propisima, mogu se svesti na nekoliko: na zaštitu privatnosti, zabranu podsticanja nasilja, etničku ili vjersku mržnju, zabranu javnog izlaganja pornografskog sadržaja, zabranu prikupljanja informacija na nezakonit način i na restrikcije EPP u elektronskim medijima.
Svi kantonalni zakoni, sa izuzetkom Zeničko-dobojskog, garantuju pravo novinaru da štiti povjerljivost izvora svojih informacija. U kantonima sa hrvatskom većinom to pravo prošireno je i na urednike, tiskare, autore knjiga i autore objavljenih priloga autora koji nisu novinari.
U kantonalnim zakonima u odnosu na predratne pojednostavljen je postupak osnivanja medija, ali su zakoni zadržali neke odredbe koji su slobodu ugrožavaju ili je mogu ugroziti. Riječ je o obaveznoj evidenciji javnih glasila pri izvršnim organima vlasti. Prema mišljenju ombudsmena ova registracija omogućava "nadzor nad zakonitošću" i mogućnost sankcionisanja za propuste osnivača i urednika. Kazne su visoke i mogu se izreći do 10.000 DEM. Ombudsmeni predlažu ukidanje obavezne evidencije smatrajući da je dovoljna sudska registracija.
Zakonsko regulisanja klevete i uvrede
Odlukom Visokog predstavnika (30/6, 1999) ukinuta je mogućnost izricanja zatvorske kazne za krivična djela uvrede i klevete, koju je propisivao KZBiH. Na taj način visoki predstavnik je spasio desetak novinara mogućnosti odlaska u zatvor. Samo u Sarajevu tokom 97 i 98 godine na sudu u Sarajevu vodeno je 56 predmeta po ovom osnovu. Eliminacija zatvorske kazni predstvalja veliki doprinos pomjeranja granica slobode medija i poticaja istraživačkom novinarstvu.
Ali pitanje kažnjavanja u gradanskoj parnici još nije regulisano. Proljetos je odbijen vladin prijedlog (Nacrt zakona o naknadi štete prouzrokovane klevetom i uvredom) koji je predvidao kazne za novinare u rasponu od dvije do 10.000 maraka za novinare i od 20.000 do 100.000 za izdavače. Ovaj Nacrt izazvao je oštre rekacije medija i novinarskih udruženja pa je povučen na doradu. Ombudsmeni Federacije su predložili da kazna iznosi samo 1 konvertibilnu marku.
Gradanski zakonik omoguća vodenje gradanske parnice za povredu časti i ugleda, ali su tužitelji uglavnom preferirali krivični postupak. U toku 1999 godine zabilježena su samo dva slučaja kada su privatni tužitelji pokrenuli parnicu protiv medija i novinara, ne ulažući krivičnu tužbu - i dobili nadoknadu nemarijalne štete - Od "Večernjih novina" (20.000 DEM), donsono od Hrvatskog radija Orašije i njegovog glavnog urednika (blizu 10.000 DEM).
Pokušaj samoregulacije - Vijeće za štampu
Jedan od najvećih prodora u kontinuiranim naporima za demokratizaciju medija i u procesu samoregulacije medija u BiH napravljen je djelimično tokom 1998 i posebno 1999 i 2000 godine. Nezavisna komisija za medije (IMS) objavila je 1.avgusta 1998 godine Kodeks za uredivanje televizijskog i radio programa, koji je u narednih dvije godine više puta dopunjavan. Potopm je šest novinarskih organizacije iz oba entiteta 29 aprila potpisale Kodeks o štampi. Konačno iste organizacije su u drugoj polovini 2000 godine postigle dogovor o formiranju jedinstvenog Vijeća za štampu BiH. Nezavisna komisija za medije je takode utvrdila i objavila (10/2, 2000) Kodeks o medijskim pravilima u izbornom procesu.
Kodeksom za uredivanjem tv i radio programa, kao i Kodeksom za štampu, definiraju se pravila i standardi u vezi sa programskim sadržajem medija i promoviraju najviši profesionalni i etički kriteriji u skladu sa Deklaracijom o principima ponašanja novinara IFJ. U članu 5.2 Kodeksa propisano je da ". ovaj Kodeks ima veću pravnu snagu od svih ostalih postojećih zakona ili propisa iz oblasti medija koji se primjenjuju u BiH, a koji nisu u skladu sa njim".
Pošto je IMS (Nezavisna komisija za medije) - u skladu sa odlukom Visokog predstavnika od 11.7.1998 - imala punu nadležnost u procesu izdavanja licenci i u reguliranju profeionalnih normi za tv i radio programe, osjetila je praznina u samoregulaciji u područiju štampanih medija nakon usvajanja kodeksa za štampu, koja je popunjena uspostavom Vijeća za štampu, tijela koja predstavlja medije i potrošače (javnost).
Vijeće je formirano 22.9.2000. Čine ga šest novinara i šest predstavnika javnosti iz oba entiteta. Na čelu Vijeća je lord Vejkam, koji ujedno predsjedava i britanskim Vijećem. Primarni zadatak Vijeća da rješava sporove medija i javnosti. Vijeće nije u mogućnosti da kažnjava, suspendira, zatvara ili oduzima dozvole medijima ili novinarima. Na raspolaganju su samo novinarska sredstva. To podrazumijeva objavljivanje stavova Vijeća u medijima povodom konkretnopg prigovora. Formalni početak rada Vijeća očekuje se u februaru 2001.godine.
Emir HABUL (AIM Sarajevo)