Stare navike umiru sporo

Albanija:

Albanija:

Kada su simpatizeri opozicije na juriš osvojili institucije albanske vlade septembra 1998.godine, oni su mecima izresetali zidove premijerovog kabineta ali, kada su zatim svu svoju silu usredsredili na zgradu televizije koja je tada bila pod kontrolom drzave, pobrinuli su se da se u njoj ne ispali nijedan metak. Bilo im je stalo. Cak su postavili veliki top na vrh zgrade koliko su bili zeljni da je zadrze kada je bivse osoblje, koje je tadasnja vlada otpustila, uslo i pocelo da intervjuise pobunjenicke vodje.

U toku je bila vidljiva promena cuvara.

Politicki prevrat je propao kada su pobunjenici, koji su drzali veci deo zemlje nekoliko sati bez daha preteci da ce ubiti nekoliko direktora, napustili zgradu nakon sedam sati okupacije.

Da nije bilo grupice odvaznih televizijskih ekipa koje su tog groznicavog dana imali svoje vatreno krstenje - ironicno potvrdjujuci sebe i svoje zastitno ime na nevolji svojih potvrdjenih starih protivnika - prevrat je mogao uspeti.

Jer, raditi na televiziji za vecinu ljudi u Albaniji znacilo je sto sto i biti na vlasti, a privatne stanice su prikazivale da su pobunjenici u kriticnoj situaciji i da nisu dovoljno jako da preuzmu vlast. Tog dana je bila spasena drzavna albanska televizija, cak i od svojih malih protivnika.

Ali, ona je od tada ucinila malo da odbaci svoj zloglasni status zvanicnog glasnogovornika, porpista za politicare koji se medjusobno bore za mesto, omrazeno leglo vlasti koje su pune predrasuda protiv smipatizera opozicije, i nacina na koji se covek moze najvise pribliziti ostacima staromodnog paradiranja lidera koji "izgaraju" za svoju zemlju ili tvrde da su uradili ovo ili ono.

Kako su Albanci bili naviknuti tokom cetiri decenije pod komunizmom da zvanicne medije smatraju glasom komunisticke partije i, sasmim tim, glasom istine, drzavna televizija je postala najmocnije sredstvo za drzanje masa pod kontrolom.

Prva nekomunisticka vlada Albanije, sada opozicione Demokratske partije, jednostavno je zavolela ovaj koncept i tokom njene petogodisnje vladavine, politicke storije na vestima drzavne televizije bile su prakticno pisane u sluzbi za stampu albanskog predsednika Sali Berise.

Glavni domacini emisija su cinili malo toga da poreknu svoju naklonost vladi. Citanje saopstenja opozicije, bilo je ravno istorijskoj prekretnici. "Vlada je dobra, opozocija losa" postala je utvrdjena mantra drzavne televizije u ranim devedestim godinama, sto je ukljucivalo i totalnu cenzuru aktivnosti opozicije istovremenim prikazivanjem celog spektra aktivnosti direktora i vladinih zvanicnika iz vladajuce stranke.

U zemlji u kojoj nesto malo vise od 40 posto stanovnistva ima pristup novinama, moc televizije je impresivna. Ona je isla dotle da je pomagala da se narod ubedi da ulaze u piramidalnu investicionu stednju, koja je propala ostavljajuci stotine ljudi bez ijednog dinara.

A to su ucinili samo zato sto su na vestima drzavne televizije mogli da vide funkcionere vlade kako se druze sa rukovodiocima piramida, kao i izbore za evropske lepotice organizovane u Tirani pod pokroviteljstvom ovih piramida.

Kolaps ovih piramida izazvao je anarhiju sirom Albanije i doveo do silaska Demokratske partije sa vlasti. Ironijom, jedan od poslednjih zakona koje su njeni zakonodavci doneli bilo je odobravanje rada privatnim televizijskim stanicama, sto su nonsalantno odijali da ucine celih pet godina.

Usvajanje ovog zakonskog predloga otvorilo je novo doba elektronskim medijima u Albaniji, kako su radio i televizijske stanice nicale kao pecurke posle kise, od kojih nijedna nije imala tehnicke kapacitete drzavnog gorostasa, ali su svakako imale vise energije i zelje da uspeju.

Transformisanje drzavne televizije u javnu nije nista izmenilo, sem sto je nacinu njenog rukovodjenja dodalo prividni utisak respektabilnosti. Novi lideri doneli su i promenu stila koja se uglavnom sastojala u tome da nisu vise dominirali televizijskim ekranima na nacin na koji je to cinio g.Berisa.

Ali, oni su ostali i dalje zatocenici politickog mentaliteta koji televiziju vidi kao svoj elektronski feud i ocekuju od novinara da pokrivaju svaki dogadjaj mada u vecini slucajeva jedino sto se dogodilo je da je neki clan vlade bio na toj ceremoniji.

To je imalo visoku cenu u pogledu procene vesti. Kada je vecina stranih sredstava javnog informisanja pohrlila na granicu kako su albanske izbeglice sa Kosova priticale preko granice da bi pobegle od nasilja srpskih snaga bezbednosti, albanska televizija je u prvim danima bila prisiljena da moljaka strane izvestacke ekipe za izvestaje.

Neke lose placene ekipe su pokusale da iskoriste praksu sa najnovijih vladinih izbora da traze novac za snimanje i izvestavanje o aktivnostima politickih stranaka. Ako je verovati objavljenim reportazama nezadovoljnih radnika, oni su samo u manji razmerama cinili ono sto su njihovi sefovi radili u velikom stilu - ispunjavali zelje onima koji su zeleli da sebe vide na ekranu.

To sto je televizija postala javna joj je na neki nacin pomoglo da se izleci od starog ignorisanja opozicije, mada se izvestavanje o opoziciji moze opisati kao izvestavanje koje postoji samo a bi se reklo da ga ima i kojem nedostaje ostrica pravog izvestavanja. Jutarnja raspodela zadataka izvestacima se vrsi po principu "taj i taj je zvao zbog toga i toga", a ne po osnovu toga "sta je novo".

Medjutim, za razliku od prethodne uprave, ova se trudi da cak i lose vesti o vladi, kao sto su strajkovi gladju, demonstarcije opozicije i nedostatak struje, budu uvek pokrivene, ali uvek vodeci racuna da se zadrzi naklonost prema vladi u opisivanju dogadjaja. Njeni zvanicnici su uvek na raspolaganju da objasne ovo ili ono. Nastojanje da novinari pokriju dogadjaje, a ne da daju reportazu javna televizija je platila gubitkom brojnih gledalaca koji se lako prebacuju na druge vesti pikantnog sadrzaja na rivalskim privatnim kanalima.

Njihovi spikeri nastoje da uspostave bolji vizuelni kontakt sa gledaocima i da privuku paznju gledalista, dok oni na javnoj televiziji jedva da odvajaju oci od papira ispred sebe.

Kako grupa novih momaka u kraju odlucno nastoji da pronadje nove reportaze o tome sta muci ovu osiromasenu balkansku zemlju, javna televizija nije u stanju da vidi sta pise na zidovima jer i dalje samo udovoljava rezimu recima i time se ponosi.

Niko, ukljucujuci gledaliste, ih nikada nije podsetio da se finansiraju sredstvima poreskih obveznika, cak ni onda kada je televizija postala predmet podsmeha dok je izvestavala o dugotrajnoj zavadi izmedju generalnog direktora, intelektualca koji nije clan partije, i njegovog zamenika, lojalnog clana vladajuce Socijalisticke partije. Ovo natezanje gusilo je radnu atmosferu i podelilo reportere u dva tabora. Gubitnici su ili otpustani ili postepeno uveravani da treba da odu.

Privuceni boljim platama ,izgledima za interesantniji posao i instiktom da se spasavaju iskacuci sa broda koji tone, neki su novinari ostavili javnu televiziju zbog boljeg posla u privatnim stanicama, a neki su zapoceli druge vrste televizijske karijere.

Osim protesta zbog neobicnog izbora koji je pravila u izvestavanju sa poslednjih izbora, na javnoj televiziji se nije dogodilo nista tako snazno kao klevetanje koje su neki od njenih novinara iskusili septembra 1998 godine, sto bi je prisililo na novo razmisljanje, mada su pobunjenici - takodje poreski obveznici - jasno stavili na znanje da i sa televizijom imaju nerasciscenih racuna.

A tesko da ih neko moze osudjivati. Nama nedostaje Vaclav Havel kao Cesima, koji mogu da izraze podrsku onima koji protestvuju protiv direktora zbog njegovih veza sa strankama. U nasem slucaju, mi smo imali simpatizere partije koji su se smenjivali na celu javne televizije kada su ih njihove partije smenjivale. Ali dokle?

Alqiviadh Koleka (Aim Tirana)