Mediji na vatrometini kantona
BiH, Republika Srpska:BiH, Republika Srpska:
Prema dejtonskom Ustavu BiH pravna regulativa mediji je u nadležnost entiteta. U Federaciji BiH (FBiH) mediji su prenešeni u nadležnost kantona. Tako se danas pravni okvir za medijsku tranziciju u BiH može tražiti u deset kantona FBiH, u Republici Srpskoj i FBiH kao entitetima i na nivou države BiH kada su u pitanju telekomunikacije i regulacija Javne televizije BiH (PBS).
a) RTV RS: Privremeni aranžmani i Odluke OHR-a
Tranzicija državnih elektronskih medija u Republici Srpskoj (RS) započela je početkom februara 1998. godine, potpisivanjam sporazuma izmedu državnog drukovodstva RS i Kancelarije visokog predstavnika za BiH (OHR) o uspostavljanju prelaznih aranžmana za restruktuiranje Srpske radio-televizije (SRT) u skladu sa sa evropskim standardima javnog RTV servisa. Prema prelaznim aranžmanima, OHR je za SRT imenovao medunarodnog supervizora, koji je i formalno i faktički vršio upravljačklu i uredivačku kontrolu ove jedine RTV kuće u RS.
Memorandumom o razumijevanju, koji je potpisan polovinom avgusta iste godine, Vlada RS se obavezala da će do 31. decembra iste godine donijeti Zakon o RTV RS i uspostaviti mehanizam 'transparentnog i pouzdanog finansiranja SRT-a, koji će biti ugraden u zakon.
Pod kontrlolom medunarodnog supervizora televizija ovog entiteta nije mnogo napredovala. Bilo je vidljivo da je iz programa izbačen jezik mržnje i da su političke partije dobijale srazmjerno vrijeme u informativnim emisijama, ali nije bilo pomaka u kvalitetu programa. Vlastita proizvodnja programa svodila se na kontakt emisije sa političarima u kojima se obrtala jalova politička priča, uglavnom vezana za predizborne kampanje.
Vlada RS u to vrijeme, iz potpuno nejasnih razloga, nije ništa preduzimala na transformaciji svoje televizije, niti se obazirala na upozorenja medijskih asocijacija o potrebi donošenja zakona o medijima. Sticao se utisak da vlada namjerno odugovlači rješavanje ovih pitanje, ali nikome nisu bili jasni motivi bježanja od zakonske regulative ove važne oblasti.
Kada je Visoki predstavnik za BiH 30. jula 1999. godine donio Odluku o restruktuiranju sistema javnog emitovanja u BiH, mnogi su tvrdili da je kooperativna Vlada premijera Milorada Dodika namjerno stvarala prostor OHR-u za nametanje modela i propisa o restruktuiranju državnih televizija u BiH. Pošto Narodna skupština RS nije do 15. avgusta 1999. godine usvojila Zakon o RTV i Zakon o medijima, što je OHR zatražio svojom Odlukom o restruktuiranju sistema javnog emitovanja u BiH, visoki predstavnik za BiH petnaest dana kasnije (31. avgusta) svojom odlukom mijenja postojeći Zakon o RTV RS, objašnjavajući u prvoj odredbi da je odluka 'prelazna mjera' i da se od Narodne skupštine RS traži "da u cilju prestanka njenog važenja, najkasnije do 29. februara 2000. godine, donese novi zakon, kojim će biti dodatno osnažen status RTV RS kao javnog RTV servisa. Nova Odluka visokog predstavnika uspostavlja novu upravljačku strukturu od šestočlanog upravnog odbora i direktora. Upravni odbor bi birala Narodna skupština na period od 4 godine od predstavnika novinarske zajednice, pravne profesije, ekonomskog sektora, akademske zajednice, sindikata i radnika RTV. Direktora bi birao upravni odbor na period od 5 godina.
Ranije imenovani Upravni odbor visoki predstavnik je preimenovao u prelazni upravni odbor sa mandatom do 29.2.2000. godine, do kada je trebao biti donešen zakon o RTV.
Pošto se zakon ni do tog roka nije pojavio, visoki predstavnik 1. marta donosi novu Odluku kojom produžava mandat prelaznog upravnog odbora, a nakon toga, 27. jula 2000. godione pojavljuje se nova Odluka o imenovanju novog upravnog odbora RT RS. Odluka se obrazlaže činjenicom da izabrani predstavnici (poslanici) nisu postigli dogovor o odgovarajućem zakonu, da u postojećem odboru ne postoje kulturne različitosti i da postoji hitnost u uspostavljanju koherentnog pravnog okvira za javni RTV servis. Novi upravni odbor, u kome, pored jednog predstavnika OHR-a, sjede vlasnik najmoćnijeg privatnog štampanog medija u RS, jedan advokat, jedan predsjednik granskog sindikata, jedan profesor krivičnog prava i jedan predstavnik privatne medijske kuće, koja radi u oba entiteta, dobio je zadatak da izabere direktora i da izradi odgovarajući zakon za RT RS, koji bi bio dostavljen vladi i Narodnoj skupštini najkasnije do 1. oktobra 2000. godine.
Ni ovaj upravni odbor OHR-a nije održao postavljene rokove iz nejasnih razloga. Konkurs za izbor direktora raspisan je sa petnaestak dana zakašnjenja, izbor direktora još nije izvršen, a o zakonu niko ništa i ne govori.
Pošto su u meduvremenu uslijedili izbori, nakon kojih će doći do potpuno nove parlamentarne i izvršne strukture, ishod zamišljenog koncepta restruktuiranja mogao bi se izmijeniti nekom novom odlukom.
b) Nezavisna komisija za medije (IMC)
Uporedo sa tranzicijskim odlukama o RTV, OHR je ušao u tranziciju pravila procedure u oblasti emitovanja, osnivanjem Nezavisne konisije za medije (IMC) 11. juna 1998. godine. Odluka se temelji na Aneksu 10, član II (8) i članu III (3) i (4) Opšteg okvirnog sporazuma za BiH. Sastavljena je od Vijeća, Odbora za implementaciju, Generalnog direktora i relevantnih odjela (monitoring i žalbe, inžinjering, pravni odjel, odjel za odnose sa javnošću, odjel za izdavanje dozvola i odjel za administraciju i finansije). Generalnog direktora je takode imenovao OHR (stranac). U Vijeće i Odbor izabrana su po četvorica domaćih gradana i trojica medunarodnih stručnjaka.
Prema obrazloženju odluke o osnivanju, IMC ima dužnosti da promoviše najširi spektar medijskih usluga u BiH, osigura slobodnu i korektnu štampu, osigura slobodno, korektno i nepristrasno emitovanje programa i osigura otvoreno, pravedno i pošteno oglašavanje medijskih usluga. IMC ima regulatorni i provedbeni mandat. Ona je nadležna da izdaje dozvole svim radio i TV stanicama, upravlja spektrom i dodjeljuje frekvencije, izradi prikladne kodekse za elektronske i štampane medije i osigura poštivanje uslova za dozvole i kodeksa.
IMC je do sada obavila značajan posao na medijskoj regulaciji. Donijela je Kodeks za uredivanje televizijskog i radio programa, Kodeks o medijskim pravilima u izbornom periodu, pravila o reklamiranju i pravila o autorskim pravima.Trenutno u BiH postoji 280 radio i TV kuća, koje koriste približno 750 radio i TV predajnika (jedan predajnik na 4.700 ljudi).
Od 1992. godine, tri odvojena centra političke vlasti izdala su veliki broj dozvola za emitovanje domaćim vladinim i privatnim organizacijama, bez medusobne koordinacije, potpuno zanemarujuće opšteprihvaćene standarde. Veliki broj stanica radio je bez ikakve dozvole. IMC je ušao u fazu izdavanja dugoročnih dozvola na principu konkurencije, transparentnog pristupa i učešća javnosti. To pravilo IMC se zove "Proces natjecanja zasnovan na najboljim rezultatima za dodjelu dugoročnih dozvola za emitovanje". IMC je podijelio BiH na 13 regija, kako bi se postigla bolja iskorištenost frekvencijskog spektra. Nezvanične procjene su da bi bez dozvola za emitovanje moglo ostati oko 30 posto postojećih RTV stanica. Za nove aplikante zadržano je takode 30 posto raspoloživih frekvencija. Proces raspodjele frekvencija trebao bi biti okončan polovinom 2001. godine.
Problem u zamišljenoj tranziciji pojavio se u oblasti sistema za emitovanje i telekomunikacije. Naime, još nije jasno kako će izgledati buduća Regulatorna agencija za telekomunikacije. U BiH postoji Zakon o telekomunikacijama, koji predvida proceduru za izbor i nadležnosti Regulatorne agencije za telekomunikacije (TRA). Članove agencije izabrao je Savjet ministara, ali ona ne funkcioniše. Paralelno postoji Agent za prenos imovine, koga je OHR imenovao nakon odluke o restruktuiranju entitetskih javnih RTV u julu 1999. godine. Istovremeno se radilo na projektu Brodcast Transmission Infrastructure Company (TRANSCO). Za sada postoji ideja da se u bliskoj budućnosti spoje TRA i IMC, ali o tom modelu postoje različita mišljenja.
Medu mnogim neriješenim pitanjima izdvajaju se problemi takozvanih 'bezglasnih' servisa (Internet Service Provider) i mikrovalnih linkova, koji trenutno zadržavaju rješavanje oko 90 zahtjeva za izdavanje dugoročnih dozvola.
Mnoštvo odluka OHR-a u oblasti restruktuiranja sistema javnog emitovanja upućuje na zaključak da se u proces tranzicije ušlo bez jasne i osmišljene strategije i da se u simuliranju različitih projekata nepotrebno gubi dragocjeno vrijeme, a da je krajnji ishod još uvijek nepoznat.
c) Pristup informacijama i zaštita izvora
Ustav RS u čl.26. proklamuje slobodu štampe i javnog obavještavanja, a izričito zabranjuje cenzuru. Ustav još uvijek upotrebljava sintagmu 'javno obavještavanje' i obavezuje 'sredstva javnog obavještavanja da blagovremeno, istinito i objektivno obavještavaju javnost'. Ovo su preuzete formulacije iz ustava bivše SFRJ. Sam pojam obavještavanje nije baš blizak slobodi mišljenja.
Kao pozitivno zakonodavstvo u RS se primjenjuju Zakon o javnom informisanju, čiji je prečišćeni tekst objavljen u Sl. glasniku RS br.10/97 od 23.2.1997. godine, i Zakon o radio-televiziji, koji je objavljen u Sl. glasniku RS br.8/96 od 10.4.1996. godine, a u dijelu koji nije stavljen van snage odlukama visokog predstavnika za BiH.
Zakon o javnom informisanju proklamuje slobodu informisanja i zabranu cenzure, ureduje osnivanje javnih glasila, njihovo uredivanje, 'sprečavanje rasturanja štampe i širenja informacija ako se njima poziva na nasilno rušenje sistema i narušavanje teritorijalne cjelokupnosti i nezavisnosti', objavljivanje saopštenja, odgovora i ispravki, odgovornost osnivača i glavnog urednika, i.t.d.
Medutim, zakon nema odredaba o slobodnim pristupu informacijama, o zaštiti izvora, o pravima novinara, kao i niza drugih odredaba sa ugradenim medijskim stadardima. Ali zato ima čitavo poglavlje o zabrani širenja informacija i zabrani rasturanja štampe, nadležnostima suda i policije u takvim slučajevima i obavezi objavljivanja saopštenja državnih organa, čije je objavljivanje od posebnog značaja i hitne prirode.
Zakon sadrži posebno poglavlje o pravu na odgovor i ispravku. Medutim, umjesto da precizno definiše pod kojim uslovima postoji pravo na odgovor, zakonodavac daje definiciji šta se podrazumijeva pod odgovorom, pa kaže da je javno glasilo dužno da objavi odgovor na objavljenu informaciju pod čime se podrazumijeva svaki objavljeni sadržaj ukoliko se njime dopunjuju činjenice i podaci u pogledu istinitosti i potpunosti. Odgovor po obimu ne može biti duži od objavljene informacije i nije dozvoljen komentar odgovora u istom broju lista ili istoj emisiji.Pravo na ispravku vezuje se za neistinitu i uvredljivu informaciju, kojom je povrijedeno nečije pravo, ugled i interes. Zakon predvida da se ispravka objavljuje bez izmjene i dopune, na istoj strani ili u istoj emisiji, u prvom a najkasnije u drugom narednom broju novina ili emisije. Takode se predvida pravo tužbe sudu protiv glavnog urednika ako odbije da objavi ispravku, a sud je dužan da odluku donese u roku od 15 dana od dana prijema tužbe.
Zakon o televiziji suspendovan je odlukama OHR-a u dijelu koji je regulisao frekvencijski spektar i postupak izdavanja frekvencija, uredivačku politiku, upravljanje, način prikupljanja pretplate, i.t.d. Inače, po suspendovanim odredbama, odluku o dodjeli frekvencije donosila je vlada, koja je propisivala i uslove za dodjelu i visinu naknade.
Oba zakonska teksta su preuzeta iz zakonodavstva bivše države (SFRJ) i ne sadrže opšta načela i standarde medunarodnog prava u ovoj oblasti, na šta vlasti u BiH obavezuje član III, tačka 3,b) Ustava BiH.
Branko Perić (AIM Sarajevo)