Grešaka, za ceo udžbenik

Makedonija:

Makedonija:

Sve ono kroz šta su tokom posljednje decenije prošli javni i privatni mediji u Makedoniji odlično odražava stanje kroz koje je prošlo čitavo društvo. Ako bi se ikada pisao udžbenik o tome kako ne treba sprovoditi proces tranzicije medija - od ideološki homogenih ka demokratskim, slučaj Makedonije bi bio više nego poučan.

Decenija u kojoj je Makedonija stekla nezavisnost koincidira s konačnim odlaskom s političke scene Saveza komunista kao izraza jednopartijskog sistema u kome je društvo živjelo četiri i po decenije. Medjutim, to nipošto ne znači da je Makedonija preko noći raščistila s jednoumljem u glavama ljudi, a ni političke partije se nisu baš brzo snašle u prestrojavanju na "magistralu s više traka", kakav bi trebalo da bude demokratski pluralizam. Dotadašnja partija na vlasti izvršila je kozmetičke promjene, od kojih je jedna od najkrupnijih promjena imena u Socijaldemokratski savez. Poslije relativno kratkog perioda nakon osamostaljenja, u kome se zaista moglo govoriti o "cvjetanju sto cvjetova", Socijaldemokratski savez je konsolidovao vlast potpomognut koalicionim partnerima uoči predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1994. godine; uz njih su se našli liberali (s kojima će formirati "Savez za Makedoniju"), te Partija za demokratski prosperitet koja je artikulisala politički interes jednog dijela Albanaca. Dolaskom na vlast VMRO-DPMNE i njegovih saveznika, pokazaće se da se jesu promjenili ljudi, ali je ideološka matrica - sklonost ka disciplinovanju mišljenja - ostala ista. Da sve bude poraznije, ni aktuelna, vladajuća garnitura nije ništa manje zaljubljena u manir dominiranja medijima od prethodne.

Vrijeme izmedju parlamentarnih izbora održanih 1994. godine i onih sprovedenih četiri godine kasnije ostaće upamćeno kao period čvrste kontrole Socijaldemokratskog saveza nad državnim medijima, što će mnoge analitičare ovdašnjih medijskih prilika umnogome podsjetiti na vrijeme jednoumlja. Iz tog perioda datiraju propisi kojim je i danas uredjen status dva vodeća državna medija - Makedonske radio-televizije i Novinsko-izdavačkog preduzeća "Nova Makedonija". Makedonskom radio-televizijom (MRTV), koja ima status javnog preduzeća, upravljaju Upravni odbor i generalni direktor, koje imenuje Sobranje Republike Makedonije. U strukturi Upravnog odbora su zastupljene javne ličnosti, naučnici, kulturni poslenici te nekoliko zaposlenih u samoj MRTV, koje predlaže Savjet zaposlenih. Socijaldemokratski savez je bez mnogo muke poslije raskida sa "Savezom za Makedoniju" uspio izvršiti smjenu generalnog direktora bliskog Liberalnoj partiji. Imenovao je, sve zahvaljujući parlamentarnoj većini koju je imao, čovjeka iz vlastitih redova. I time obezbjedio da uredjivačka politika bude koncipirana u skladu sa željama i potrebama partije na vlasti.

Gotovo identična situacija je vladala i u državnom dinosaurusu "Novoj Makedoniji", čija su izdanja držala monopol na tržištu štampe. Dva dnevna lista koja su izlazila ispod krova "Nove Makedonije" na makedonskom i jedan na albanskom jeziku, kao i nedjeljnik "Puls", diktirali su javno mnenje sve do pojavljivanja privatnog lista "Dnevnik", u martu 1996. godine. "Dnevnik" je boljom organizacijom rada, kvalitetnijim sadržajem ali i pristupačnijom cijenom vrlo brzo preuzeo primat. Kao i u državnoj radio-televiziji, Upravni odbor i generalnog direktora i u izdavačkom preduzeću "Nova Makedonija" imenovalo je Sobranje Makedonije; stoga je uredjivačka politika bila partijski orijentisana, možda čak izraženije nego u Makedonskoj radio-televiziji.

Dio svoje izborne pobjede na parlamentarnim izborima u jesen 1998. godine opoziciona VMRO-DPMNE može zahvaliti i dobro smišljenom predizbornom obećanju da će omogućiti slobodu javnog informisanja, da se neće miješati u uredjivačku politiku i da će vrijeme jednoumlja zauvijek proći. VMRO-DPMNE imala je kredibilitet kod gradjana zato što je u znak protesta zbog izbornog falsifikata 1994. godine djelovala izvan institucija sistema pa otuda nije mogla ni uticati na medijske prilike, za razliku od partija na vlasti. Posle izborne pobjede se pokazalo, medjutim, da je obećanje VMRO-DPMNE vrijedilo samo do izbora.

U skladu s medjupartijskim dogovorom, članice pobjedničke "Koalicije za promjene" (VMRO-DPMNE i Demokratska alternativa) kojoj će se ubrzo priključiti Demokratska partija Albanaca, instaliraju na ključna mjesta u Makedonskoj radio-televiziji i u "Novoj Makedoniji" - "svoje ljude". Prema dojučerašnjim rukovodiocima istih medijskih kuća u najvećem broju slučajeva (osim ako se nije radilo o "konvertitima") primjenjuju mjere koje će oni, bez izuzetka, kao i dobar dio javnosti, shvatiti kao kaznu. Po hodnicima MRTV počelo se s podsmijehom govoriti o stvaranju "Stenkovca2", što je bila više nego jasna aluzija na postojanje kampa za kosovske izbjeglice. Tako se bivši generalni direktor MRTV našao u dokumentarnom programu, neki njegovi saradnici u novinskoj dokumentaciji, poneko u biblioteci a neki će, ne mogavši se pomiriti s profesionalnom degradacijom, zauvijek napustiti najjači elektronski medij u državi. Uredjivačka struktura je izmijenjena od vrha do dna. Postavljeni su urednici za koje je nova vlast pretpostavila da će raditi posao u skladu s njenim interesima.

Slična sudbina zadesila je i "Novu Makedoniju". Kako se ne bi suočili s "milošću" pobjednika, rukovodioci kuće i neka od (do tada) ubojitijih pera napustiće najstariji makedonski medij. Vlada predvodjena VMRO-DPMNE-om najprije u javnost pušta informaciju o ogromnim dugovima kako Makedonske radio-televizije, tako i "Nove Makedonije". Onda se počelo govorkati da vlada nije zainteresovana za pokrivanje gubitaka "Nove Makedonije" i da će pustiti da propadne. Na kraju je nekima sinulo: vlada će vještački održavati u životu izdanja "Nove Makedonije" tražeći, zauzvrat, "slijepu poslušnost" njenih novinara. Visina duga proglašena je dobro čuvanom tajnom, a država je odlučila ne samo da sačuva svoj udio u upravljanju (jednu trećinu kapitala) već i da ga poveća, ne zna se koliko. Sve informacije koje su procurele potiču sa strane a ne od zaposlenih, koji su se obavili plaštom šutnje. U slučaju MRTV dogodilo se isto, samo malo drukčije - pošto javni servis ne može biti zatvoren ni ukinut, ciljna tačka su zaposleni kojih je, prema svim računicama, više nego što treba; stoga moraju živjeti u stalnom strahu da mogu izgubiti posao.

Ali, kako u svakom zlu ima i dobra, potresi u dva vodeća medija pozitivno su se odrazili na razvoj medijske kulture u Makedoniji. Nekadašnji profesionalci iz "Nove Makedonije" i MRTV osnovali su nove medije - listove, nedjeljnike, RTV-stanice. To su uglavnom privatna sredstva informisanja, naklonjena opoziciji. Tako se dogodila paradoksalna situacija: osim u državnim odnosno javnim medijima, vladajuće partije ne uživaju nikakve naročite simpatije u ostalim medijima.

Još iz vremena Socijaldemokratskog saveza živi vladina odluka (koja se svojevremeno našla i na ustavnom sudu) da je RTV-pretplata osnovni izvor finansiranja elektronskih medija. Kao i u nekim drugim zemljama, vlast se dosjetila da pretplatu učini obavezujućom, pošto se ubire uz račun za potrošenu električnu energiju. A pošto je simbolično malo onih koji ne koriste električnu energiju, učinak je više nego dobar. Od te pozamašne sume Makedonskoj radio-televiziji pripada 90 % sredstava, čime i dalje zadržava monopol, dok svim ostalima - uglavnom privatnim radio i televizijskim stanicama pripada mršavi ostatak.

Od 1997. godine u makedonski elektronski prostor ulazi novina: osnovan je Savjet za radiodifuziju koji, bar sudeći po pravnim aktima, djeluje kao nezavisno tijelo čiji je zadatak da vladi predlaže način za finansiranje javne radiodifuzne djelatnosti iz RTV-takse, priprema prijedlog za dodjelu sredstava iz RTV-takse za programske RTV-projekte od javnog interesa, priprema konkurs za davanje koncesija i slično. Prema propisima o djelovanju Savjeta, u njegov sastav ulaze ličnosti iz društvenog, kulturnog i naučnog života.

Koncesije za djelovanje, saglasno Zakonu o telekomunikacijama, daje vlada. Frekvencije dodjeljuje Ministarstvo za transport i veze preko Uprave za telekomunikacije. Državna radio-televizija je izuzetak, pa koncesiju za svoj rad dobija bez naknade. Ostali, pretežno privatni mediji, plaćaju za lokalne pojmove srazmjerno visoku nadoknadu za dobijanje koncesije. Za dobijanje sedmogodišnje nacionalne koncesije za radio potrebno je platiti 65.000 DM, a za desetogodišnju TV-koncesiju dva puta više. I pored ovako paprenih cijena, prilikom dodjele nacionalnih koncesija bilo je mnogo natezanja pa su neke RTV-stanice tvrdile da je politika ponovo umješala prste. Bilo kako bilo, trenutno nacionalnu koncesiju za radio-program ima Radio-mreža Kanal 77 iz Štipa, a za televiziju dvije skopske TV-stanice: "Sitel" i "Televizija A-1". Privatne ili, drugačije rečeno, komercijalne RTV-stanice, u proteklih mjesec dana održale su dva štrajka dižući glas protiv monopolskog položaja državne radio-televizije u sferi podjele finansijskih sredstava iz RTV-pretplate i sredstava za programske projekte; pobunili su se i protiv haosa koji vlada u etru a za koji je, prema mišljenju štrajkača, odgovorna država. Štrajk je, čini se, dao prve rezultate pošto je Uprava za telekomunikacije od 1. februara zabranila rad za pedesetak od nekih 200 piratskih RTV-stanica. Ipak, neće ići sve tako glatko pošto iz Uprave za telekomunikacije tvrde da ne posjeduju kvalitetnu opremu kojom bi ekspeditivno obavili posao. Zato su ne jednom kritikovani od strane Savjeta Evrope koji je utvrdio da je Makedonija jedina evropska zemlja koja nema odgovarajuću opremu za nadziranje etra.

Ministar za transport Ljupčo Balkovski najavio je izmjene u zakonskim propisima koji su već davno trebali da se nadju u Sobranju. Čime je trebalo otkloniti probleme izmedju države i privatnih RTV-difuzera. Na djelu je još jedan paradoks. Iako raspolaže neuporedivo većim novcem od privatnih RTV-stanica, Makedonska radio-televizija ne može se pohvaliti kvalitetom programa. Sve ankete koje sprovode nezavisni centri za istraživanje javnog mnenja pokazuju da su privatne stanice najpopularnije, a na samom vrhu su tri nacionalna koncesionera - Kanal 77, A-1 i "Sitel". Državna radio-televizija svoju gledanost duguje igrama na srecu, show-programima, latinoamerickim serijama, ne znaci onome za sta je po zakonu osnovana. Cak i u vrijeme predsjednickih izbora u jsen 1999. Ili lokalnih prosle jeseni nije uspjela popraviti rejting. Naprotiv.Rezultati medjunarodnih monitoring-misija pokazali su da je MRT davala prednost kandidatima vladajucih partija nerijetko ih favorizujuci. S druge strane, nezavisne odnosno privatne stanice su imale mnogo uravnotezeniji pristup.

Tek u novije vrijeme ozivjele su rasprave o mogucnostima za ulazak stranog kapitala u sferu elektronskih medija. Govori se o namjeri grckih partnera da kupe neku od skopskih privatnih TV-stanica. Neki su u tome vec vidjeli opasnost od "pogubnog" grckog uticaja. Mnogi drugi, suprotno tome, misle da bi strani kapital unio nesto svjezine u prilicno stereotipnu programsku ponudu koja je uglavnom koncipirana pocetkom devedesetih. Prema vazecim propisima koje je (opet to valja reci) donijela prethodna vlast,strani investitor ima pravo otkupiti do 49% kapitala elektronskih medija. Nije lako objasniti zasto, no Zakon ogranicava stranog ulagaca da moze imati kapital ili u elektronskom ili u pisanom mediju. Poznavaoci medijskih prilika ovaj paradoks objasnjavaju kolebljivoscu vlasti Socijaldemokratskog saveza koji je na rijecima bio za reforme dok je u praksi cinio malo; to ga je, na koncu, skupo stalo. Sadasnja vlast, po ocjeni medjunarodnih finansijskih institucija, vise opredjeljena ekonomskim reformama, vjerovatno ce uskoro pribjeci promjeni propisa i u ovoj oblasti.

Drzava dotira i stampane medije. Rezultati konkursa za dodjelu sredstava posljednjih godina ilustrovali su da i ovdje nisu "cista posla". Lavovski dio novca pripada "Novoj Makedoniji", za njim slijede izdanja za koja se smatra da su bliska partijama na vlasti. Medju njima se na proslogodisnjem konkursu pojavilo i, sto je jos neobicnije, dobilo sredstva izdanje koje niko nikad nije vidio na kiosku. Po pravilu, novine i casopisi bliski opoziciji dobiju skromne svote.

Zajednicka konstatacija i za elektronske i za stampane medije je da niko od njih ne moze zivjeti iskljucivo od reklama i u svijetu uobicajenih nacina finansiranja prodajom oglasnog prostora u zemlji s malim brojem stanovnika i jos skromnije kupovne moci. Ni jedan od sest skopskih dnevnika nikad nije dosegao tiraz od 100.000 primjeraka iz cega bi se moglo zakljuciti da svaki dvadeseti gradjanin cita novine.

Prava i obaveze novinara, eticke norme, izvori informacija, mogucnost gradjanina da se odbrani od klevete ili neistinitog izvjestavanja - sve su ovo pitanja kod kojih nastupa prava pravcata "siva zona". Prije svega, paradrzavno udruzenje novinara Makedonije vjerovatno odbrojava svoje posljednje dane svjesno da pripada jednom minulom vremenu. Njegovu funkciju polagano preuzima Forum mladih novinara koji se trudi da uspostavi neke principe profesionalnog djelovanja novinara a mnogi novinari ozbiljno razmisljaju da se pozabave stvaranjem jake nezavisne novinarske asocijacije. Koliko se zna, umiruce novinarsko udruzenje imalo je dokument koji je, bar formalno trebao predstavljati novinarski kodeks kojeg se ocigledno niko nije pridrzavao. U drzavnim medijima odgovarajuci profesionalni kodeks ili ne postoji ili, ako uopste postoji, niko ga ne shvata ozbiljno. Tako su se za citavu proslu deceniju mogli desavati profesionalni promasaji koji su granicili s istinskim incidentima; o dobrom ukusu da se i ne govori. Ilustracije radi, nekoliko primjera: Recimo, preko stranica vjecito vladine "Nove Makedonije" za jednog gradonacelnika u to vrijeme opozicione partije Albanaca bilo je napisano da se svojevremeno bavio svodnistvom.Sadasnji premijer Ljubco Georgievski i njegovi saradnici u vrijeme Socijaldemokratskog saveza bili su udostojeni samo najpogrdnijih izraza. Kad se vlast promijenila samo obrnuto: u vrijeme posljednjih predsjednickih izbora za opozicionog kandidata, na samo par dana, uoci glasanja, "Nova Makedonija" sa "senzacionalnim otkricem" - da je u mladosti imao vanbracnog sina!!! Ili, za bivseg ministra pravde novinarka s ambicijom da bude "savjest drustva" ce reci da je covjek kojeg poznaju sve kockarnice na tlu bivse Jugoslavije. Ipak, kruna svega je bilo otkrivanje navodne ljubavne veze bivseg predsjednika Gligorova sa savjetnicom za kulturu u svom kabinetu. U svim ovim i mnogim drugim slucajevima, tuzbe su najavljene, neke su zaista i podnesene ali sudskog epiloga ili nikad nije bilo ili je dosao onda kad to ni javnosti ni ostecenom pojedincu vise nije bilo vazno. Jer, sudstvo je jedna od slabijih karika procesa demokratizacije makedonskog drustva. Sudovi rade sporo, sudije su nerijetko izlozene neglasnom pritisku politicke garniture na vlasti. Stoga, mnogi "bolje upuceni" gradjani i javnelicnosti s podsmijehom razmisljaju o mogucnosti da zadovoljstinu u slucaju klevete ili uvrede traze preko pravnih mehanizama.

Teoretski gledajuci, gradjanin ima pravo na ispravku. Ali, u praksi se cesto dogadja da svoje pravo ne moze iskoristiti. Na snazi je anahronicni Zakon o javnom informisanju iz sedamdesetih godina koji je, poput Staljinovog Ustava, davao prava na papiru ali ne i u stvarnosti. Vlada Ljubca Georgievskog u posljednjih godinu dana vec po drugi put pokusava "progurati" novi prijedlog Zakona o informisanju. Obrazlozenje vladinog portparola prije dvadesetak dana glasilo je: cehovska (znaci novinarska) udruzenja ne funkcionisu, vlada pokusava pomoci novinarima. No, sami novinari smatraju da im ovakva pomoc nije potrebna, da im je postojeci ustavni i zakonski okvir sasvim dovoljan. Prijedlogom koji pokusava oktroisati vlada predvidjene su, doduse, neke odredbe koje bi unijele vise reda u sadasnji haos koji vlada u sistemu informisanja - odnos prema izborima informacija, prema drzavnoj tajni, obavezi na objavljivanje ispravke, na primjer - ipak novinari misle da je vise stetnih efekata koje bi ovakav propis donio. Najvise gnjeva izaziva nagovjestaj da bi vladina Agencija za informacije odredjivala, kome ce izdati novinarsku legitimaciju a kome nece. Nesluzbeno, ovakav prijedlog je shvacen kao vracanje "na mala vrata" politicke podobnosti iz vremena socijalizma. Nista manje spornih odredaba ima jos.

Prema ustavu na koji se rado novinari pozivaju, pravo na informaciju je zagarantovano. Na zalost, Ustav je jedno, praksa nestosascvim drugo. Vladini cinovnici po potrebi sami odredjuju koju vrstu informacije ce proglasiti drzavnom ili rjedje vojnom tajnom. Gotovo da je redovna praksa da u vladinim sluzbama jedini koji ima pravo komunicirati s javnoscu je ministar odnosno rukovodilac sluzbe. U jednom nedavnom slucaju ambasador optuzen za finansijsku aferu mogao se opravdavati ministrovom zabranom da daje bilo kakve izjave. Nije stvar samo u aferama. Uobicajena je praksa da je do statistickog podatka, informacije o nekom imenovanju, javne odluke neke od institucija sistema moguce doci samo uz pismeni zahtjev. Srecom, vlada je odlucila da se pocne lagano otvarati tako da svoje glasnogovornike vec ima nekoliko ministarstava kao i sama vlada. Oni svoj posao obavljaju ovisno o licnom umijecu, snalazljivosti, obavijestenosti. Najvise negativnih kritika u javnosti svakako kupi aktuelni vladin portparol koji svojim cesto neodmjerenim izjavama unese vise nervoze nego duha potrebnog za normalnu komunikaciju vlasti i javnosti.

Ne postoji precizno utvrdjena granica, koje informacije bi se mogle smatrati drzavnom ili vojnom tajnom. U vise navrata je izmedju drzavnih organa i novinara dolazilo do nesporazuma ove vrste. Na kraju, niti je novinar odgovarao za odavanje drzavne odnosno vojne tajne jer mu niko nije rekao da se o tome radi) niti je drzavni organ insistirao na kaznjavanju novinara iz slicnih razloga. Ukratko, izmedju predstavnika drzavnih organa i novinara postoji jedan, uslovno receno, cedan odnos medjusobnog prastanja pa cak i nenapadanja. Novinari ce se radije posluziti licnim kanalima nego sto ce neku informaciju zatraziti sluzbenim putem sto bi na drugoj strani, kod drzavnog sluzbenika, proizvelo stanovit odnos nepovjerenja. Za punu deceniju nije se desilo da neki medij optuzi drzavnog sluzbenika za prikrivanje relevantne informacije. Ali,ni da se pred sudom nadje novinar optuzen za nedozvoljeno prikupljanje podataka ili spijunazu.

Ipak, daleko od toga da bi se odnosi drzava-novinari mogli nazvati idilicnim. Tokom prosle godine, da se u dalju proslost i ne ide, zabiljezeno je vise drzavnih akcija protiv novinara koji su u medijima jednoglasno dobili karakteristiku pritiska. Lokalni policijski funkcioneri u Velesu, Delcevu Ohridu i u nekoliko slucajeva u Skoplju su onemogucavali normalan rad novinarima, oduzimana im je oprema, snimljeni materijal a neki novinari su se pozalili i zbog fizickog nasilja.Lokalni izbori prosle jeseni bili su vrijeme opasnog zivljenja za novinare. Vise izvjestaca s politickih mitinga bilo je izlozeno prijetnjama, zabranjivano im je normalno izvjestavanje.

U jeku izborne kampanje Tv-stanicama je "kao slucajno" iskljucivana struja bas u vrijeme istupanja opozicionih kandidata./ No, kad se "slucajnost" ponovila vise puta, postalo je jasno da neko ima i malo ozbiljnije namjere.

Kao kuriozitet bi se moglo navesti nekoliko proslogodisnjih slucajeva gdje je drzava primjenila "svileni gajtan". Televizijske stanice A-1 i Kanal5 nasle su se suocene s upozorenjem da ce im iz "urbanistickih razloga" biti ruseni objekti. Zbog navodno zaostalog neplacenog poreza slicno upozoorenje da ce mu biti blokiran ziro-racun dobio je dnevnik "Makedonija denes". Policija je upala u prostorije preduzeca vlasnika skopskog nedjeljnika "Start", u datom trenutku najkritickije odredjenog prema vlasti. Novinar ovog magazina privodjen je na informativni razgovor u policiju sto je nakon duzeg vremena bio prvi slucaj ove vrste.

Poslije visegodisnjeg natezanja, Sobranje Makedonije je prosle godine donijelo odluku o otvaranju policijskih dosijea. Na uvid javnosti je, prema policijskim tvrdjnjama, dato oko 19.000 predmeta skupljenih za proteklih pet decenija. Pokazalo se da su dosijei sastavljani sve do posljednjih parlamentarnih izbora 1998. Godine. Novinari su bili "redovni klijenti" policijskih njuskala. Novinari i druge javne licnosti koje su se odvazile u policijskim kartotekama zaista potraziti svoje dosijee mogli su se uvjeriti da je tamo bilo tacnih ali i mnogo neistinitih podataka. U javnosti se moze cuti tumacenje da su za proteklih desetak godina mnogi dosijei ili unisteni ili tako dobro filtrirani da su postali bezopasni a da se dio njihove sadfrzine i dalje cuva na skrovitim mjestima da bi se mogla upotrijebiti "zlu ne trebalo". Neki poznavaoci prilika tvrde da su se ovakvim "friziranjem" dosijea pozabavile i bivsa i sadasnja vlast. Samo otkrivanje policijskih arhiva u drustvu nije proizvelo nikakav potres kako je to bilo u nekim drugim bivsim komunistickim zemljama.

Najnovija afera prisluskivanja vodecih politicara, drzavnih funkcionera pa i novinara koja jos uvijek ceka svoju parlamentarnu odgonetku pokazuje da su predstavnici "cetvrte vlasti" zanimljivi "stjenicama", ko god ih postavio. Neki od prisluskivanih najavili su tuzbe protiv drzave za narusavanje privatnosti mada su i sami u velikoj mjeri svjesni da se radi o gestu protesta nego o realnoj mogucnosti da dobiju zadovoljstinu.

Na kraju treba reci da makedonska demokratija pa i novinarstvo kao njen sastavni dio boluje jos uvijek od nekih djecijih bolesti. Neka pitanja nisu jos ni otvorena kao osjetljivi kompleks odnosa novinara i izvora informacije, odnos prema drzavnoj i vojnoj tajni i mnoga druga. Za proteklu deceniju dogodilo se, kao sto se vidi, mnostvo gresaka i nesporazuma u medjusobnom suptilnom opstenju vlasti i javnosti. Sve ono kroz sto su prosli i javni i privatni mediji u Makedoniji odlicno odrazava stanje kroz koje je proslo citavo drustvo. Kad bi se jednom pisao udzbenik, kako ne treba sprovoditi proces tranzicije medija od ideoloski homogenih ka demokratskim, slucaj Makedonije bio bi vise nego poucan.

Željko Bajić (AIM Skoplje)