Reforme u ratnom okruženju
Crna Gora:Crna Gora:
Kada je Crna Gora prije tri godine krenula na proevropski put, jedan od prvih poteza reformske vlasti bio je donošenje novog zakona o informisanju - jednog od najliberalnijih u regionu, februara 1998. godine. Taj zakon je donesen konsenzusom svih parlamentarnih stranaka uz pomoć stručnjaka OEBS i garantuje slobodu novinarskog rada i informisanja na nivou standarda sadržanih u medjunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama (OUN, OEBS, Savjet Evrope, EU) što se izričito navodi u zakonskom tekstu. Posebno se ističe odredba prema kojoj su strana pravna i fizička lica u potpunosti izjednačena sa domaćim prilikom osnivanja bilo elektronskog ili štampanog medija, ali još nije bilo primjera da je neko od stranaca, osim interesovanja, osnovao svoj medij u Crnoj Gori, ako se izuzme veoma raširena praksa (za vrijeme primjene Miloševićevog represivnog zakona o informisanju) registracije i štampanja brojnih listova iz Srbije.
Zakonom o javnom informisanju razgraničena je funkcija upravljanja državnim medijem od funkcije upravljanja preduzećem. Televizijom Crne Gore i dnevnim listom "Pobjeda", čiji je osnivač Skupština Crne Gore, upravlja Upravni odbor sastavljen od predstavnika parlamentarnih stranaka koji bira direktora. S druge strane, glavnog i odgovornog urednika postavlja Programski odbor, takode sastavljen od predstavnika parlamentarnih stranaka - po jedan predstavnik, bez obzira na njihovu veličinu i snagu. Da bi obezbijedile uticaj na izbor glavnog i odgovornog urednika stranke su se dogovorile da je za njegov izbor potrebna dvotrećinska većina od sedam članova Programskog odbora. Ali, kad je tako, isto važi i za njegovo razrješenje, što je omogućilo glavnom uredniku Televizije Veliboru Čoviću da opstane na toj funkciji uprkos višemjesečnim pokušajima Šoćeve Narodne stranke (i to dok je još bila u koaliciji "Da živimo bolje") te Bulatovićeve Socijalističke narodne partije da ga smijene.
Razdvajanje uredjivanja od poslovanja dovelo je do situacije u kojoj niko iz uredjivačke garniture koja kreira program, bilo na Televiziji ili Radiju, nema uvid u finansije niti zna koliko može da potroši novca. Sve zahtjeve za trošak mora da odobri finansijski direktor, odnosno generalni direktor, pa glavni urednik ne zna ni koliki je honorar njegovih novinara i urednika, još manje koliko je novca uloženo u ovu ili onu emisiju, ili program. Kad je menadžment RTV CG krajem 1998. godine zatražio od vlade Crne Gore pomoć radi rekonstrukcije medija, ona se obratila Evropskoj uniji, koja je za taj posao angažovala eksperta iz BBC-ja.
Medutim, kad je britanski stručnjak zatražio da mu se da na uvid finansijsko poslovanje kuće, kako bi se lakše sprovela decentralizacija budžeta i njegovo razdvajanje po sektorima, to mu nije omogućeno. Njegov zahtjev je odbijen uz pozivanje na zakonski akt prema kome kontrolu finansija obavlja Nadzorni organ, tijelo oformljeno od strane Skupštine Crne Gore. Taj se odbor, inače, još nije sastao, a identitet njegovih članova potpuna je nepoznanica. Pa, ipak, BBC-jev "akcioni plan" je predočen crnogorskom državnom vrhu. I upravni odbor Televizije prihvatio ga je kao obavezujući dokument, ali dokument nikada nije primijenjen. Očekivani deficit za 2000. godinu, prema BBC-jevom stručnjaku iznosio bi nešto više od milion nemačkih maraka, što je neuporedivo manje u odnosu na iskazani gubitak RTV CG samo za prvih deset mjeseci prošle godine od sedam milona DM. Uz procjenu da će do kraja 2000. godine taj iznos narasti na 11 miliona DM, u ovoj medijskoj kući kažu da su glavni razlozi tog gubitka: prevelik broj honoraraca, niska cijena RTV pretplate (prvo, 47 pfeniga potom 1,5 DEM preko telefonskog računa) i ograničena sredstva iz budžeta Republike.
Osnivači državnih medija, Skupština Crne Gore, odnosno sedam parlamentarnih stranaka koje su usaglasile zakon, u praksi se ponašaju ne samo kao osnivači, već kao uredjivači medija. A i dio državnog establišmenta doživljava te medije kao političko-partijski a ne javni servis, dužan da ispuni sve pojedinačne zahtjeve počev od istupanja lidera stranaka, preko njihovih omladinskih organizacija i savjeta, do zahtjeva ministara i podministara da se zabilježi svaki njihov korak. Stranke su donijele i pravilnik "o predstavljanju" za vrijeme izborne kampanje koji svodi novinare na nosače kaseta, a zbog predstojećih izbora će uskoro čitav jedan kanal biti pretvoren u "TV parlament".
O tome kako političari shvataju ulogu državne televizije najbolje ilustruje sljedeći primjer. Kada je jedno saopštenje, dugo tri pune kucane strane (što bi u Dnevniku zauzelo čitavih osam minuta) skraćeno i redigovano u uredništvu, autor saopštenja - resorni ministar - poslao je faks na adresu glavnog i odgovornog urednika i poručio mu da "nikada neće postati društveno biće". Tu je i sekvenca sa potpredsjednikom Parlamenta koji je pred TV kamerama poručio glavnom uredniku da "neće glavni urednik odredjivati kuda će ići kamere". Potpredsjednik je bio revoltiran zato što TV ekipa nije došla da snimi početak rada odbora kojem je predsjedavao. Suočen sa takvim pritiscima, glavni urednik Televizije Crne Gore je predložio u nekoliko navrata da ta medijska kuća postane vlasništvo svih gradjana Crne Gore, dakle da preraste u javni servis, ali to nije izazvalo nikakvu reakciju u javnosti, osim podrške u nezavisnim medijima, posebno u nedjeljniku "Monitor".
S druge strane, u okviru javnih medija ne postoje kodeksi koji bi precizno odredjivali smjernice za rad i ponašanje novinara i urednika, pa ima dosta neprofesionalizma i improvizacije. Tim prije što je uredništvo angažovalo veliki broj neafirmisanih novinara koji rade program umjesto onih koji su godinama, od početka jugo-raspleta, proizvodili govor mržnje i huškali na rat. Tu je došlo do čudne situacije - novi još nisu osposobljeni, a stari nisu otpušteni, valjda iz straha da se to ne shvati kao čistka. Tako su stari kadrovi pomjereni "u stranu", ali uredno primaju plate i to bez ikakvog radnog učinka, što prilično opterećuje skromni budžet...
Kako u Evropi gotovo da više nema nacionalne TV kojom direktno komanduje politika, ako već nije moguće primijeniti recept BBC-ja, kojim upravlja Odbor guvernera bez ijednog aktuelnog političara, onda je moguće, poput mnogih drugih zemalja u tranziciji, ustanoviti formulu upravljanja prema kojoj trećinu čine političari, trećinu kulturni i javni radnici, predstavnici nacionalnih institucija i vjerskih organizacija i, poslednju trećinu - novinari osvedočenog kredibiliteta i predstavnici profesionalnih novinarskih udruženja. Sada, novinari zaposleni u državnim medijima nemaju nikakvo pravo da utiču na izbor urednika u tim medijima. Izuzetak je sastav državnog organa koji dijeli frekvencije. Tu državnu komisiju čine predstavnici Sekretarijata za informisanje i Ministarstva privrede, RTV, Telekoma i UNEM (nezavisne asocijacije elektronskih medija). Ne postoji primer u Crnoj Gori da neko nije dobio frekvenciju ko je to uredno zatražio i ko je ispunio zakonski uslov. Dogodilo se, medjutim, da je Savezna vlada SRJ (nepriznata u Crnoj Gori) nasilno, instalirajući repetitore na objektima Vojske Jugoslavije, pokrenula YU-info televiziju i zaposjela frekvencije bez ikakvog dogovora sa organima Crne Gore.
U Crnoj Gori je zbog konfiguracije terena neophodan veliki broj repetitora, pa je državna RTV u povoljnijoj poziciji u konkurenciji sa privatnim medijima. Što se regulative tiče, ne postoji nikakav zakonski limit za širenje privatne repetitorske mreže već to zavisi od njihove tehničke i ekonomske moći. Zahvaljujući donacijama mnogih medjunarodnih vladinih i nevladinih fondacija privatnim TV i radio stanicama, pokrivenost signalom je ipak sve kvalitetnija i u privatnom sektoru. Već su učinjeni i početni koraci u povezivanju i zajedničkom medijskom djelovanju privatnih elektronskih medija oko nabavke opreme posredstvom nezavisne asocijacije elektronskih medija UNEM.
Što se tiče pristupa informacijama, zakon jamči slobodu nesmetanog pristupa svim informacijama. Predvidjena je i prekršajna odgovornost, propisana Vladinom uredbom, za nadležne organe, ali nije zabilježeno da je neki novinar pokrenuo postupak zato što mu je uskraćena informacija ili da je sud ikoga kaznio zbog toga. Danas se, inače, u Crnoj Gori teško može saznati pod kojim je uslovima prodat neki brod ili hotel, da se ne pominje pristup delikatnijim političkim temama ili informacijama iz resora vojske ili policije. Tim prije što je sva regulativa iz tog domena vezana za vojsku na saveznom nivou, što Crna Gora više ne priznaje. To je prije dvije godine, u vrijeme NATO bombardovanja uveliko zagorčavalo život crnogorskim novinarima i brojnim stranim dopisnicima kojima je država Crna Gora garantovala slobodu izvještavanja. Tada su vojni sudovi odredili hapšenje nekih novinara jer se nijesu pridržavali uputstava vezanih za ratno stanje, a vojna policija je hapsila, oduzimala opremu i novac stranim dopisnicima. Tražili su od stranih novinara ulazne vize, iako je država Crna Gora te vize ukinula...
Crnogorski zakon o informisanju, inače, ne sadrži odredbe kojima se propisije rok u kome su državni organi dužni da daju informaciju. Ovlašćeno lice prema tom zakonu nije dužno da novinaru pruži informacije samo "ako su zakonom utvrdjene kao tajna". "Poseban zakon, kojim se pojedine informacije i podaci utvrdjuju kao tajna, mora biti u skladu sa standardima sadržanim u medjunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i slobodama," piše u zakonu o informisanju. Ne postoje sankcije za djelo prikrivanja informacija važnih po javnost. Gradjani još nemaju pravo ni da ostvare uvid u policijske dosijee, ali imaju pravo na ispravku i na odgovor, kad je povrijedjeno njihovo pravo ili interes. Navedeni su uslovi koji to pravo ograničavaju, kao i predvidjene kazne ukoliko dodje do njegovog nepoštovanja od strane glavnog urednika. Po zakonu je zabranjeno objavljivati nezakonito prikupljene informacije (prisluškivanjem, skrivenim kamerama i mikrofonima, iz tajnih dosijea zaštitno-obavještajnih službi, kradjom...); zabranjeno je reklamirati oružje, drogu, mora se zaštititi integritet maloljetnika. Ipak je, medjutim, bilo primjera kršenja ovih zakonskih odredbi, naročito od strane medija i zvaničnika iz Beograda u prepucavanju sa Crnom Gorom, ali niko nije sudski odgovarao zbog toga.
Novinar, po zakonu, nije dužan da otkrije izvor podataka ni sudu, niti policiji. Po slovu zakona ne može odgovarati ukoliko odbije da otkrije svoj izvor podataka istražnim organima ili tokom sudskog postupka. Medjutim, ukoliko ga neko privatno tuži zbog teksta, sam mora dokazati svoje navode, kao i svako drugi. U Crnoj Gori više ne postoji praksa privodjenja novinara na "informativne razgovore". U posljednjih pet godina, recimo, to se dogodilo samo jednom. Policija je na "informativni razgovor" privela Dragomira Bećirovića, šefa dopisništva beogradske "Politike". Inspektore je zanimalo, sudeći po onome što je kasnije objavio sam Bećirović, da im otkrije izvor informacije vezane za bezbjednost crnogorskog predsjednika, budući da je pisao da Djukanović na sastanke sa čelnicima NATO-a odlazi avionima te alijanse iz vazdušne luke Dubrovnik.
Branko VOJIČIC (AIM, Podgorica)