Sporne tekovine autoritarne vlasti

Hrvatska:

Hrvatska:

Sastav organa koji postavlja glavnog urednika je odreden statutom javnog glasila, eventualno tvrtke koja izdaje medij. U tiskanim medijima to je uglavnom riješeno na način da predstavnici vlasnika sjede u nadzornom odboru tvrtke, i oni su ti koji imenuje glavnog urednika, a glavni urednik ostale urednike u pojedinom mediju.

Izuzetak je Hrvatska radiotelevizija, koja ima Vijeće Hrvatske radiotelevizije, koje bi po novom Zakonu o HRT-u (koji je upravo u izglasavanju u Hrvatskom saboru, i koji je posebni zakon kojim se regulira poslovanje HRT-a) trebalo imati 15 članova sastavljenih od predstavnika nevladinih udruga s područja Hrvatske, a to bi Vijeće potvrdivalo izbore direktora i glavnih urednika na HRT-u. Do sada su u Vijeću sjedili i predstavnici političkih stranaka zastupljenih u državnom parlamentu, a novim zakonom predvideno je da parlament samo potvrduje predložene kandidate za članove Vijeća. Time ostaje mogućnost da politika odlučuje o kadrovskoj, ali i programskoj shemi najjačeg medija u Hrvatskoj, koji je u vlasništvu države.

Odlučivanje novinara o izboru urednika takoder zavisi od statuta svakog medija, ali u pravilu novinari imaju pravo utjecati na taj izbor. U praksi to izgleda malo drukčije, pa se novinari npr. mogu očitovati o novom uredniku, ali se obično dogodi da njihovo mišljenje ne bude uzeto u obzir. Primjer je Slobodna Dalmacija, splitski dnevni list kojemu je vlasnik država, u kojem je velik dio zaposlenih bio protiv sadašnjeg glavnog urednika Josipa Jovića, ali ga nisu mogli smijeniti jer su direktor tvrtke i nadzorni odbor bili za Jovićev ostanak na uredničkom mjestu.

Za davanje koncesija za obavljanje djelatnosti radija i televizije mjerodavno je Vijeće za radio i televiziju, koje čini devet članova koji se imenuju iz reda javnih, prosvjetnih, kulturnih te stručnih i vjerskih djelatnika. Članove Vijeća imenuje Zastupnički dom Hrvatskog sabora a na prijedlog Vlade RH. Imenuje ih se na pet godina, s tim da se svake godine mijenja dio članova, koji izmedu ostaloga ne mogu biti saborski zastupnici niti djelatnici bilo kojeg elektronskog medija. Iako, dakle, Vlada i Sabor, odnosno političke partije čiji članovi u njima sjede, te drugi državni organi, ne bi smjeli imati utjecaja na uredivačku politiku državnih medija - jer je Ustavom zagarantirana sloboda izražavanja - potvrdivanjima članova vijeća ili nadzornih odbora oni to mogu činiti, što je bio izuzetno velik problem tokom devedesetih godina, kada je vladajuća stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) obilno koristila te mogućnosti. Nova vlast za sada to još ne radi u velikom obimu, ali je na osnovu nekih izjava i dosadašnjih postupaka vidljiv njihov upliv na programsku politiku, pogotovo Hrvatske radiotelevizije.

Uvjeti za dobivanje frekvencije, bilo za televiziju ili radio, su diskriminatorni. O tome dovoljno svjedoči samo jedan podatak: u Hrvatskoj još uvijek nije javno objavljen plan raspoloživih frekvencija, pa je moguće da se pojavi novi radio, a da nitko ne zna od kuda njemu frekvencija. Upravo takav slučaj dogodio se nakon promjene vlasti. Inozemni investitori po sadašnjim zakonskim odredbama mogu imati najviše 25 posto vlasništva nekog elektronskog medija, ali se predvidaju promjene po kojima bi njihov udio uskoro mogao biti 49 posto vlasništva. Za tiskane medije nema nikakvih ograničenja o stranom vlasništvu.

Pokrivenost signalom omogućava konkurenciju privatnih i javnih, odnosno državnih medija, ali je problem u činjenici da državnim medijima, koji postoje godinama i imaju vrlo veliku slušanost, zakon dozvoljava veliku minutažu reklamnog prostora, što rezultira time da privatni mediji nemaju reklame, a zbog financijske skromnosti uglavnom se rješavaju informativnog programa, koji je vrlo skup. Time državni mediji imaju dominaciju nad informacijama.

Hrvatska radiotelevizija ima kodeks ponašanja novinara, kao što ga imaju i neki drugi, čak i privatni mediji. Kodeksi su bazirani na kodeksu Hrvatskog novinarskog društva, krovne cehovske udruge novinara u Hrvatskoj. Svi postojeći kodeksi kvalitetni su, ali se vrlo često izigravaju od strane samih novinara, ali i urednika, a sankcije uglavnom ne postoje. Pravosude, istražni organi i ostale državne institucije danas mnogo kvalitetnije obavljaju svoju ulogu u jamčenju slobode izražavanja, iako sudski procesi započeti protiv novinara i urednika za vrijeme bivše, HDZ-ove vlasti, i danas uvelike opterećuju novinarski rad i izražavanje. No, i državni organi još uvijek nisu sasvim sigurni gdje je granica slobode izražavanja, a zakonske odredbe uglavnom su vrlo rastezljive.

Prava pojedinaca vrlo su dobro zaštićena Zakonom o javnom priopćavanju, koji se naslanja na odredbe hrvatskog Ustava. No, u praksi je vrlo česta zaštita privatnosti političara i drugih javnih osoba, čak i kada postoji opravdan interes javnosti da saznaju pojedine detalje iz njihova života. Zakonodavstvo štiti pravo pristupa informacijama, državni organi dužni su dati informacije, ali ne postoji zakonski rok u kojem to moraju uraditi. Zakonom je odredeno da to bude "u razumnom roku", što državne institucije uglavnom izigravaju, odugovlačeći s davanjem informacija. U slučaju otvorenog odbijanja davanja informacije, mogu uslijediti prekršajne kazne, odnosno naknada 10.000 do 40.000 kuna, odnosno 2,5 do 10 tisuća DEM kazne. Do danas je poznat samo jedan slučaj u kojem je novinar tužio državnog dužnosnika i dobio zadovoljštinu. U nekoliko drugih slučajeva sud uopće nije uzeo u razmatranje takve tužbe. Promjena vlasti dovela je do veće transparentnosti državnih organa, što je bitno olakšalo rad novinarima, uglavnom ih stavljajući u ravnopravan položaj bez obzira dolaze li iz privatnih ili državnih medija i koju političku opciju zastupaju.

Postoje zakonska ograničenja u vezi priopćavanja državne, poslovne, vojne, službene i profesionalne tajne. Hrvatski sabor ima i posebno tijelo, Vijeće za provjeru tajnosti, koje može na traženje nakladnika provjeriti je li neki podatak utvrden tajnom ili nije. Vijeće ima sedam članova, koje imenuje Sabor iz redova javnih djelatnika, s tim što tri moraju biti iz medija. U pravilu, nakladnici i novinari nisu imali problema zbog objavljivanja tajni, a i najtajniji spisi vlasti obično se objavljuju bez ikakve odgovornosti za medije. Veća je odgovornost onih koji su te podatke odali, naravno, ukoliko se ustanovi tko ih je odao medijima. No, iako postoje sankcije ukoliko odredeno tijelo ne da informaciju na traženje novinara, ne postoje sankcije za prikrivanje informacije koja je važna za javnost.

Gradani imaju pravo steći uvid u podatke koje o njima posjeduju državni organi, odnosno policija i tajne službe. Medutim, u Hrvatskoj je došlo do izigravanja tih propisa, pa je sva grada nastala tajnim prisluškivanjima i praćenjima proglašena arhivskom gradom i na nju je stavljen tridesetogodišnji embargo, tako da niti oni koji imaju sigurne dokaze o postojanju tajnih dosjea o njima, ne mogu te dosjee vidjeti. Istinitost i vjerodostojnost tih podataka je vrlo slaba, jer ono malo dokumenata što su nastali u tajnim policijama, a koje su mediji objavili, pokazuju kako je velik dio podataka netočan, a i točni su uglavnom krivo interpretirani. Moglo bi se reći da su dosijei nastali u tajnim policijama služili više za difamiranje političkih protivnika, a manje su bili saznavanje istine o ljudima koje je vlast smatrala potencijalno opasnima (iako oni to nisu bili).

Svi gradani imaju zakonom zagarantirano pravo na objavljivanje ispravke netočnosti iznesenih o njima u medijima. To se pravo u svim medijima poštuje. Zakon propisuje da ispravak mora biti objavljen istom veličinom slova i na istoj količini prostora, no taj se dio uglavnom ne poštuje.

Postojanje jedinstvenog matičnog broja gradana, tzv. JMBG-a, koji je upisan na većini dokumenata svakog gradana, svjedoči da lični podaci nisu zaštićeni. Zakonom o javnom priopćavanju lični se podaci štite, ali unosom u kompjuter JMBG-a svaki imalo bolji poznavatelj kumpjuterskih sustava može doći do bilo kojeg podatka bilo kojeg gradana RH. Trenutno se radi na izmjeni zakonskih odredbi o JMBG-u, s ciljem da se privatnost dodatno zaštiti. No, Zakonom nije dozvoljeno objavljivanjem imena maloljetnika niti njihovih podataka u slučaju da su počinili ili da su žrtve kriminalnog djela, a može se reći da se sve više zakona i zakonskih odredbi bavi privatnošću, odnosno njenom zaštitom.

Stav državnih organa tokom zadnjih godinu dana bitno se promijenio, i načelno vrijedi maksima da "javnost ima pravo znati". No, još uvijek su česta prikrivanja informacija, a za to nema sankcija. Praksa sudskih organa u slučajevima prikrivanja ili zadržavanja informacija ne postoji, postoji samo već spomenuti slučaj nedavanja tražene informacije.

Novinar ima pravo da zaštiti izvor podataka. Zakon to shvaća kao pravo, ali ne i kao obavezu novinara, dok sami novinari to smatraju svojom dužnošću. Pitanje zaštite izvora podataka riješeno je Zakonom o javnom priopćavanju, utemeljena je na novinarskom kodeksu i medunarodnim konvencijama, i vrlo se poštuje. Sudska praksa je u nekoliko slučajeva pokušala izvrdati te odredbe i prisiliti novinare na odavanje izvora informacije, ali do toga nikada nije došlo. Novinari imaju veća prava u zaštiti izvora podataka no ostali gradani, a ako se radi o kleveti i uvredi, optuženi novinari imaju čak veća prava nego njihovi kolege i urednici koji su u sudski postupak uključeni kao svjedoci i koji su dužni svjedočiti o izvoru informacije. Sankcije su novčane, a mogu biti i zatvorske ukoliko odbiju svjedočiti, no sudska praksa ne poznaje takve slučajeve.

Više ne postoji praksa privodenja na informativne razgovore, ali postoji praksa privodenja novinara i urednika zbog neodazivanja na sudske pozive, jer su neki preuzeli praksu neodazivanja na uredno odaslane sudske pozive. Istražni organi imaju pravo konfiskacije bilježaka, kaseta i ostale dokumentacije novinara, ako su oni dokazni materijal u kaznenom postupku - tragom tih zakonskih odredbi pretresi stanova novinara zabilježeni su tijekom bivše vlasti, iako ne zbog istrage o kriminalnim djelima, već zbog pokušaja otkrivanja informatora koji su pojedinim medijima dostavili povjerljive infomracije, što nije definirano zakonima. No, novinari u smislu pretresa stanova ili redakcija nemaju nikakva veća prava od ostalih gradana, ali istražni organi nastoje uspostaviti prisniji odnos s novinarima i ne zlorabiti svoje ovlasti, u čemu sve više uspijevaju.

Sudovi uzimaju u obzir standarde Evropskog suda za ljudska prava, dok se i u vrlo malom broju procesa zbog odavanja vojne ili državne tajne uzimalo u obzir pravo javnosti da bude informirana. Ne postoje precizna pravila kada bi prevagu trebala odnijeti država a kada javnost. Praksa je utvrdila pravilo da je pravo javnosti važnije od zaštite državnih interesa.