Jaka kuna steže omču oko vrata Hrvatske

Aim, Zagreb, 24.5.2001.

Automobil koji košta 20 tisuća maraka, sada je u Hrvatskoj jeftiniji za jednu i pol prosječnu plaću. Naravno, preračunato u domaću valutu, dakle u kune, koje su posljednjih dana znatno ojačale na kursnim listama banaka i mijenjačnica. Umjesto za skoro 4, sada se marka može kupiti za 3,75 kuna što je oko 6 posto više. To je srušilo sve računice izvozne privrede, koja i tako posluje s velikim teškoćama.

Prvi su se pobunili turistički privrednici, koji tvrde da će zbog jačanja kune izgubiti 140 milijuna dolara. Udruga hotelijera i restoratera, upozorava da se konkurencija ponaša sasvim drukčije; dok kuna jača, Grčka i Cipar su devalvirali svoj novac, kako bi postali atraktivniji i povećali potrošnju stranih gostiju. Istovremeno se, međutim, u javnosti tvrdi da je upravo veliki priliv turističkih deviza poremetio odnos ponude i potražnje na hrvatskom deviznom tržištu. Kako prava turistička sezona tek predstoji, neki su zaključili da će se isti proces nastaviti i da će se u septembru za jednu marku plaćati samo tri kune. To bi značilo da će hrvatska valuta ojačati za cijelih 25 posto. Kad bi se to zaista dogodilo, ne bi stradao samo turizam. Cijela hrvatska prerađivačka industrija, koja je najveći izvoznik, mogla bi staviti ključ u bravu i otpustiti preko 260 tisuća radnika. I s dosadašnjim deviznim kursom, promatrano u cjelini, ona posluje sa stalnim gubitcima.

Je li turizam žrtva ili krivac? U Hrvatskoj je uspostavljen sistem u kome tečaj (interno) konvertibilne kune određuje ponuda i potražnja na domaćem deviznom tržištu. Teoretski, na taj se način upostavlja ravnotežni tečaj, kako to zovu ekonomisti, koji odgovara stanju ekonomije u zemlji. Poznati su, međutim, i slučajevi u kojima je veliki izvoz jednog proizvoda ili jedne privredne grane, poremetio ravnotežu na domaćem deviznom tržištu. Ekonomisti to zovu Holandskim sindromom, jer je takav poremećaj po prvi put zabilježen u Holandiji, kad je ona naglo povećala izvoz zemnog plina,

Nešto slično sada se sigurno događa i u Hrvatskoj tokom turističke sezone, jer već godinama nema prave potražnje deviza. U prošlom desetljeću, samo u jednoj godini, 1997., investicije u Hrvatskoj nisu bile manje od amortizacije, dakle od puke obnove i održavanja postojećih kapaciteta. A kad nema razvoja, ne trebaju ni devize za novu tehnologiju, strojeve i materijale za proizvodnju.

Pa ipak, turizam nije pravi krivac za jačanje kune. Sadašnji poremećaj izazvala je Vlada, koja je nedavno prodala u Japanu državne obveznice vrijedne skoro milijardu maraka. Riječ je o inozemnom kreditu, namijenjenom budžetskoj potrošnji, koji država nije dobila od neke druge države ili strane banke, već je na burzi u Tokiju prodala vrijednosne papire. Svakom tko ih je kupio, hrvatska će država u određenom roku vratiti glavnicu i platiti kamatu. Tim devizama Ministarstvo je financija žestoko narušilo odnos ponude i potražnje na hrvatskom deviznom tržištu. Zato je samo u posljednjih mjesec i pol dana, kuna ojačala za 4 posto.

Na isti način, već se osmu godinu uzastopce, remete odnosi na hrvatskom deviznom tržištu. Od godine 1994. do 1999, HDZ-ova je vlast povećala hrvatski inozemni dug za oko šest milijardi dolara. Time se financirala rastrošna država, koja je prodavala devize dobivene na zajam i tako rušila njihovu cijenu. Kad su zbog tihih sankcija, kojima je bio izložen Tuđmanov nacionalistički režim, obustavljeni strani krediti, započela je velika rasprodaja banaka i poduzeća strancima. I taj je novac država pretvarala u kune na deviznom tržištu.

Nakon Tuđmanove smrti i HDZ-ovog izbornog neuspjeha početkom prošle godine i nova je vlast nastavila održavati potrošnju veću od mogućnosti. Ona je iskoristila naklonost inozemstva da se zaduži za još milijardu dolara, a nastavila je i rasprodaju banaka i poduzeća. Ta se masa deviza stalno nudi po cijenama s buvljaka, a kune odlaze u državnu potrošnju. Na istom se tržištu, međutim, po istoj cijeni, pojavljuju i devize zarađene radom i izvozom, pa je svaki izvozni posao postao sumnjiv pothvat. Zato je hrvatski robni izvoz još uvijek manji nego u ratnoj godini 1993.

Sadašnje jačanje kune zaoštrilo je rasprave, koje se u stručnim i političkim krugovima vode još od godine 1994., kad je zaustavljena inflacija i uvedena interna konvertibilnost. U prve dvije godine, najžešći su kritičari precijenjene domaće valute bili privrednici; dakle oni kojima su se rušili izvozni poslovi. Ali tadašnji ministar financija, čuveni HDZ-ov Borislav Škegro, čiji je utjecaj na hrvatsku ekonomiju bio doslovno koban, pitao ih je mašući s novčanicom od 100 maraka: "Tko će mi od vas dati više nego što mogu dobiti u banci?" To je trebalo značiti da je ponuda i potražnja uspostavila realan, ravnotežni devizni tečaj i da oni traže kruha preko pogače. Da bi morali racionalnije proizvoditi i poslovati, a ne tražiti da im devizni kurs prizna sve troškove.

Od tada, oni su se zaista prilagodili tečaju, ali tako da su smanjivali ili obustavljali proizvodnju, a radnike slali na burzu rada. Sada je u Hrvatskoj registrirano 400 tisuća ljudi koji traže posao, odnosno nezaposleno je 23 od svakih 100 radno sposobnih građana. Hrvatska stopa nezaposlenosti, među najvišima je u svijetu. Na taj način promijenjena je i strukutura privrede. Liberalan i jeftin uvoz nije istiskivao poduzeća samo sa svjetskog, već i s domaćeg tržišta. U hrvatskoj privredi sada dominiraju bankari i trgovci, a ne proizvođači.

Za razliku od bivše, HDZ-ove vlasti, sadašnja koaliciona Vlada priznaje da je kuna precijenjena. Zašto ona, ipak, ni nakon skoro godine i pol dana koliko vodi zemlju, nije smanjila taj, precijenjeni tečaj? Zato što se boji da bi to dovelo do ponovnog ubrzanja inflacije, jer bi svatko pokušavao trošak skupljeg uvoza uračunati u vlastitu cijenu. Ali još su jači razlog interesi i odnosi moći, koji su se uspostavili na precijenjenom tečaju, koji se održava već osmu godinu.

U zemlji se, naime, i posluje i štedi u markama, a krediti se daju s deviznom klauzulom. Promjena tečaja, u takvim uvjetima, štetila bi bankama. Njihovi dužnici ne bi mogli plaćati povećane rate, pa bi im se smanjila dobit. Kako je oko 90 posto hrvatskog bankarstva u stranim rukama, za održavanje precijenjene kune su i jaki inozemni lobiji. Zatim, na jeftinim devizama razvili su se i veliki uvozni poslovi, od kojih mnogi u zemlji imaju znatnu korist. Za jaku kunu zainteresirana je i država, koja je dužna inozemstvu oko 11 milijardi kuna, od čega najveći dio preko garancija bankama i poduzećima. Kad bi devize poskupile, ona bi za otplatu morala dati više novca iz budžeta. Protiv su smanjivanja vrijednosti kune, dakle, posredno i korisnici budžetskog novca, jer bi zbog otplate dugova za njih ostalo manje.

Ukratko, protiv smanjenja tečaja precijenjene kune, stvorio se moćan savez uvoznika, banaka i njihovih stranih vlasnika, brojnih korisnika kredita s valutnom klauzulom, pa i Vlade. Njima bi se trebali suprotstaviti izvoznici, što znači mahom gubitaši, kao i štediše čije bi devize vrijedile više kad bi kuna bila slabija. Ali njihov je utjecaj mali. Jedini glasni protivnici prejake kune, sada su nezavisni ekonomisti, koji upozoravaju da će vrč ići na bunar dok se ne razbije; odnosno da će se puniti inozemnim kreditima dok se oni više ne budu mogli vraćati.

U međuvremenu, kuna je ponovno opasno ojačala, s tendencijom da jača i dalje. To znači da Vlada i Narodna banka više neće moći gurati glavu u pijesak. Mnogi u Hrvatskoj smatraju, da je to trenutka, u kome bi ona morala skupiti hrabrosti i za neku ozbiljniju reformu.

Milan Gavrović