Rat novinara i uprave "Oslobođenja"

Prazne stranice čekaju čiste račune

Novinari svakodnevno pišu o štrajkovima, malverzacijama, različitim zloupotrebama i kršenju prava radnika. Često, dovoljno materijala za takve tekstove mogu naći i u vlastitim redakcijama, ali za tim primjerima ne posežu sve dok ne dođe "minut do dvanaest". Novinarima u sarajevskom "Oslobođenju", sat pokazuje "dvanaest i pet".

AIM, Sarajevo, 21.5.2001. Novinari "Oslobođenja", najstarijeg dnevnog lista u BiH, od 17. maja štrajkuju - traže urednu isplatu plata, smjenu uprave i kolegija, te da "napismeno" dobiju koliko im firma duguje po osnovu neisplaćenih plata u proteklih pet poslijeratnih godina. Neposredan povod za štrajk predstavljalo je nenajavljeno smanjenje posljednje plate za 20 odsto, ali su stvarni uzroci puno dublji. Pokušaji nekolicine urednika lojalnih upravi, da nastavi sa izdavanjem lista, nakon što se najveći broj članova kolegija solidarisao sa novinarima, neslavno su propali nakon dva dana. U međuvremenu, pregovori sindikata i uprave, sa direktorom Salkom Hasanefendićem na čelu, nisu urodili plodom. Prijedlog postojećeg Nadzornog odbora, da uprava i kolegij podnesu ostavke, ali da narednih 60 dana ostanu na svojim radnim mjestima, do skupštine dioničara, sindikat nije prihvatio. Tako se od 19. maja "Oslobođenje" prvi put u svojoj istoriji dugoj 58 godina, ne pojavljuje na trafikama.

U suštini, ono sa čime se suočavaju novinari i ostali zaposleni u "Oslobođenju", ne razlikuju se bitno od problema njihovih kolega u drugim bh. medijima. Razlika je jedino što su se novinari "Oslobođenja" izgleda prvi "klasno osvijestili". Socrealistička retorika uprave, sa pozivanjem na "bolju prošlost", međunarodna priznanja koja je ovaj list dobijao tokom rata u BiH, te da "novine moraju izaći po svaku cijenu, jer su i u ratu izlazile pod granatama", djeluje, najblaže rečeno, smiješno, i svjedoči o njihovom ozbiljnom sukobu sa stvarnošću. Rat u BiH je završen prije pet godina a ova zemlja zagazila je u kapitalizam. Kako je po definiciji, u tržišnoj ekonomiji rad roba, kao i svaka druga, to onda važi i za rad novinara. Ono što svake novine prodaje na tržištu i zbog čega ih ljudi kupuju, nije stotinjak grama papira, već novinarski tekstovi. Zato novinari sa punim pravom insistiraju da njihov rad bude plaćen. Uostalom, po međunarodnim konvencijama, rad bez plaćanja se tretira kao ropstvo, pa očekivati od novinara da se dobrovoljno prihvate takvog statusa, nerealno je.

Pravila igre zvane kapitalizam prihvatilo je i "Oslobođenje", koje je tačno prije godinu dana privatizovano. Tada je gromoglasno objavljivano da su ovaj list, do tada u vlasništvu države, "kupili njegovi zaposleni i strateški partner", u liku Temina Dedića, bh. biznismena koji živi i radi u Njemačkoj. Očekivanja zaposlenih da će nakon privatizacije stvari doći na svoje mjesto, odnosno da će primati uredne plate za svoj rad, nisu se ispunila. "Doprinos" uprave "Oslobođenja" svjetskoj poslovnoj praksi ogledao se u jednostavnom receptu, plate su i dalje svakog mjeseca sve više kasnile, tako da je i prošla godina bila "kraća", kao i prethodne, za nekoliko mjeseci. U prosjeku, godišnje su zaposleni u "Oslobođenju" dobivali tri plate manje. Ovaj dug bi jednostavno uprava "zaboravljala", pa bi u novoj godini sve krenulo ispočetka. Prije nekoliko mjeseci, pojavio se novi strateški partner, "Kmečka družba" iz Slovenije. Njihov ulog u novcu, brzo se istopio, jer je dijelom iskorišten za isplatu plaća, a dijelom za "unapređenje poslovanja" kupovinom novih automobila za upravu. Trenutno, najveća misterija jeste ko je u stvari vlasnik "Oslobodođenja". Nakon svih investiranja i dokapitalizacija, zaposleni su vjerovali da na kraju svih računica u svojim rukama imaju jednu trećinu dionica, drugu Temin Dedić, a ostatak slovenački partner. Otuda njihovo ne malo iznenađenje i ogorčenje kada su se, doduše nezvanično, pojavili podaci da oni imaju tek nešto više od tri odsto dionica. To praktično znači da nekolicina ljudi iz uprave ima najmanje 30 odsto dionica u vlasništvu. Zbog toga su zahtjevi štrajkača prošireni i na reviziju privatizacije i kompletnog finansijskog poslovanja. Nekadašnji medijski i poslovni gigant, "Oslobođenje" u privatizaciju je ušlo sa oko šest miliona maraka duga, a situacija se u posljednjih godinu dana nije značajnije promijenila. I pored više od 200 stalno zaposlenih radnika, tiraž novina pao je ispod 10 hiljada primjeraka. Pitanja na koja zaposleni u "Oslobođenju" traže odgovor od uprave su i detalji o brojnim poslovnim "poduhvatima" ove medijske kuća prije privatizacije, poput butika sa "Benettonovom" odjećom u Sarajevu, gazdovanja poslovnim prostorima u drugim dijelovima BiH i inostranstvu, te poslovni aranžmani sa inostranim izdanjima "Oslobođenja".

Kakav će biti konačan epilog u "Oslobođenju", trenutno niko sa sigurnošću ne može reći. Najgora moguća varijanta bio bi bankrot firme. Ipak, sudeći po nekim naznakama, prije svega "tihoj" kupovini dionica "Oslobođenja" na slobodnom tržištu, postoji interes inostranih ulagača, prije svega slovenačkih, a domaće medije "mjerkaju" i novinski koncerni iz zapadne Evrope. Nije isključena ni mogućnost da zaposleni izlaz iz pat-pozicije potraže i u osnivanju novih novina, koje bi neopterećene starim dugovima i starim načinom rada, mogle biti atraktivne i domaćim i stranim investorima. Sudbina "Oslobođenja" biće izvjesnija nakon skupštine dioničara koja bi trebalo da bude održana u narednih 60 dana. U međuvremenu, sindikat posebno insistira na pregovarima sa predstavnicima "Kmečke družbe", koji se do sada nisu oglašavali.

U čitavoj priči najveće razočarenje je mlako reagovanje kolega iz drugih medija. Zvanično, podrškom u vidu saopštenja oglasila su se samo dva od sedam novinarskih udruženja u BiH. Ostali mediji mahom prenose zvanična saopštenja i sindikata i uprave, držeći se neutralno. Da je profesionalna solidarnost među novinarima u BiH mislena imenica, vidi se i iz nekoliko konkretnih primjera. Poseban "biser" je izvještaj o štrajku koji je emitovan u centralnoj informativnoj emisiji TV BiH u subotu naveče. Svoj prilog nesretni novinar ove kuće završava tvrdnjom, da ako "Oslobođenje" ne bude izlazilo, njegovo mjesto će zauzeti drugi, dok će 210 zaposlenih "teško naći drugi posao". Puno bolje nisu se pokazale ni kolege sa Kantonalne TV u Sarajevu. Uz izvještaj svog novinara o štrajku u "Oslobođenju" emitovali su i dokumentarni film o ovom listu napravljen tokom rata, sa osnovnom porukom " nebo može da se sruši ali "Oslobođenje" mora izaći". Na taj način praktično je krivica za neizlaženje "Oslobođenja" svaljena na njegove novinare, koji bi, valjda, zarad "viših interesa", slave i tradicije, trebalo da pristanui da rade besplatno, mada im se u samoposluzi, ili kod računa za struju, gas, vodu." slava i tradicija" ne prihvataju kao platežno sredstvo.

I do sada je bilo štrajkova novinara u BiH, ali se mahom radilo o lokalnim medijima. Štrajk u "Oslobođenju" prvi je slučaj "pobune" novinara, kada se radi o "velikim" medijima u BiH. Stoga njihovi zahtjevi nisu samo interna stvar zaposlenih u ovoj kući, već i ostalih novinara u BiH. Bez kolektivnih ugovora i definisane najniže cijene novinarskog rada, koji plate primaju s vremena na vrijeme, u iznosu koji zavisi isključivo od dobre volje poslodavca, bez uplaćenih doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje. Na žalost, u ovoj kategoriji je većina domaćih novinara. Povjerovavši u tvrdnje poslodavaca, "da samo tu mogu raditi, jer ih niko drugi neće zaposliti", novinari pristaju na sve, gubeći samopouzdanje i samopoštovanje, rukovođeni logikom, "šuti, može biti i gore". Zato je štrajk u "Oslobođenju" i pokušaj da se sačuva minimum ličnog i profesionalnog digniteta novinara. Kako sada stvari stoje, većina novinara u BiH nije svjesna ove činjenice, što znači da se u dogledno vrijeme ne mogu nadati poboljšanju svog položaja, jer niko drugi osim njih samih, ne može i neće se izboriti za promjenu na bolje.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)