Ugasio se dnevnik Republika

Aim, Zagreb, 10.5.2001.

U srijedu, devetog svibnja - sasvim slučajno, na Dan pobjede - ugasio se zagrebački dnevni list Republika, pokrenut 4. prosinca prošle godine. Republika je startala s velikim ambicijama. Njen vlasnik i prvi glavni urednik, Ivo Pukanić, Republikom je htio proširiti vlastiti medijski pogon - u kojemu je prvi element predstavljao uspješni tjednik Nacional - s krajnjim ciljem stvaranja druge ozbiljne, privatne, hrvatske medijske grupe. Prvu je tokom minulih deset godina stvorio Ninoslav Pavić. Njegov Europapress holding danas broji petnaestak, uglavnom uspješnih i nakladnih listova različitih profila i ritma izlaženja. Već u prvom broju Republika je jasno demonstrirala svoje uređivačke i tržišne ciljeve. Prvi je broj na naslovnoj stranici imao najavu velike afere u kojoj je otkriveno kako je medijsko carstvo Nine Pavića stvoreno uz obilatu, financijsku, logističku i političku pomoć Hrvatske demokratske zajednice, odnosno njena današnjeg spiritus movensa dr Ivića Pašalića. Republika je objavila faksimile tzv. "ortačkih ugovora" iz kojih se vidjelo da su vlasnici Europapress holdinga bili ne samo Nino Pavić, već i Miroslav Kutle (hadezeov "tajkun", danas u zatvoru), Vinko Grubišić, te nepoznati ortak Hrvoje Franjić (po svemu sudeći, bio je to Pašalićev pseudonim).

U nizu članaka koji su uslijedili nakon toga, otkrivena je pozadina cijelog dogovora, iz koje je bilo vidljivo da je cijeli projekat Europapress holdinga imao snažnu podršku HDZ-a, premda je na prvi pogled bila riječ o neovisnom izdavaču i neovisnim izdanjima. Afera je bacila ozbiljnu ljagu na ionako problematičan ugled Nine Pavića i njegova medijskog carstva, a vlasnicima i urednicima Republike dala snažan zamah. Prvi broj novog dnevnog lista, naime, prodat je u 200 tisuća primjeraka sa zanemarivom remitendom. Činilo se da se u Hrvatskoj počinje odvijati dramatičan političko-nakladnički preoket. Istražni organi započeli su, dan nakon pojave Republike, provođenje istražnih radnji protiv Nine Pavića i njegovih "ortaka", ministri pravosuđa i unutarnjih poslova potvrdili su da je riječ o sumnjivim poslovima, a novinarski se ceh našao u teškim dilemama. Nakon nepuna dva mjeseca, razvoj događaja poprimio je suprotan predznak. Istraga protiv Pavića i njegovih suradnika tapkala je u mjestu ne uspjevši doći do dovoljno dokaza za podizanje optužnice; naklada Republike iz dana u dan bivala je sve manja da bi se, na kraju, sve vratilo na početak.

S manje od 12 tisuća prodanih primjeraka dnevno, uz manjak od 600 tisuća maraka mjesečno, Republika je nestala s tržišta (navodno, tek privremeno, no u njeno obnavljanje ne vjeruje doslovce nitko). Nino Pavić ostao je najjači hrvatski medijski izdavač (i čovjek u čijim je rukama golema ekonomska i financijska moć) a sa političke scene nestao je medij čija je politička orijentacija pozitivno doprinosila razvoju pluralizma u zemlji. Bez radnog mjesta ostalo je 70-ak ljudi, novinara i ostalog osoblja, koji će danas u Hrvatskoj vrlo teško naći drugi sličan posao, jer je cijelo novinsko tržište u ozbiljnoj, možda čak i dramatičnoj krizi. Ovo tim prije što je Nino Pavić, nakon kraha Republike, navodno zabranio zapošljavanje kadrova iz tog lista u svojim izdanjima.

Političke implikacije ovog nestanka nisu zanemarive. Uređivačka politika Republike bila je izrazito kritična naspram postojeće vlasti a vrijednosti promovirane u ovom listu bile su dragocjene za zemlju u kojoj je demokracija još uvijek pod znakom pitanja. Republika je, naime, inzistirala na evropskim vrijednostima, toleranciji, kritici šovinističkih i fašističkih pojava u hrvatskom društvu, i to je činila na znatno otvoreniji i konzekventniji način od Pavićevih izdanja. Bila je to, uvjetno govoreći, lijevo-liberalna protuteža desnom centru, pod čijim se utjecajem nalazi većina značajnih hrvatskih medija.

Na svom početku, Republika je bila razmjerno loše uređen list. Dok je ideja Republike još bila u nacrtu, bile su poznate neke osnovne pretpostavke izlaženja ovog lista. Uredništvo je vjerovalo da će cijena od tri kune (40-ak posto niža od cijene ostalih dnevnih listova), biti dovoljan mamac za osiromašenu čitalačku publiku. Sadržaj novina bio je, na žalost, nedovoljno atraktivan čak i za takvu cijenu. Republika nije bila tabloid - što bi, možda, moglo uspjeti - već ozbiljan dnevni list koji se od konkurencije razlikovao jedino po nižoj cijeni, manjen broju stranica i političkoj orijentaciji. Sadržajno, bio je slabiji od ključnih konkurenata - Večernjeg i Jutarnjeg lista - i tu, po svemu sudeći, leži i glavni razlog Pukanićeva neuspjeha.

To, međutim, nije jedini razlog neuspjeha. Ivo Pukanić priznaje da je Republika krenula na tržište bez ozbiljnih priprema, s neuhodanim mehanizmom, bez probnog broja. No, dodaje on, "posljednjih smo dana prodavali 12 000 primjeraka, što je mnogo više od nekih listova koje sanira država. Tužit ću državu zbog podržavanja monopola na tržištu, i Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja, i sudu. Tužit ćemo je, prije svega, zato što je Vjesniku već drugi put oprostila dugove, i dala novu injekciju od 20 milijuna njemačkih maraka. Pitam se čiji je to novac, zašto onda nisu dali meni, Večernjem ili bilo kojem drugom, i zbog čega je oprostila dugove i zašto smo kroz tiskaru morali financirati Vjesnik. To smo platili svi mi koji plaćamo poreze. Ista je stvar sa Slobodnom Dalmacijom. Zbog čega se njoj opraštaju dugovi, a ne i meni? I moji su mediji značajni, ali mi se ništa ne oprašta. I druga stvar, tužit ćemo državu i zbog nezakonitog dopuštanja nagradnih igara u dnevnim listovima, jer je to apsolutno protuzakonito..."

Teško je osporiti utemeljenost njegove kritike, premda bi - da je Republika uspjela - Pukanić možda bio i tiši. No, on ima pravo na ogorčenje jer su politički faktori doista utjecali na propast Republike. Prije pokretanja svog dnevnog lista, Pukanić je, naime, hrvatskoj vladi nudio kupovinu Vjesnika, no vlada je njegovu ponudu odbila. Obrazloženje - neslužbeno, ali istinito - je bilo, da vlada ne želi svaki dan strepiti od Vjesnika kao što, jednom u tjednu, strepi od Nacionala. Vjesnik je nakon toga nastavio propadati, i vlada je odlučila spasiti ga s 20 milijuna maraka, što je u današnjim hrvatskim okolnostima golem novac. Što je najzanimljivije, niti s tolikim kapitalom nije izvjesno hoće li Vjesnik uspjeti na tržištu ili će nakon nekog vremena opet biti potrebna dodatna sanacija. Sličnu je grešku Vlada napravila i sa Slobodnom Dalmacijom. Umjesto da na vrijeme, odmah po početku mandata, ne poništi Kutlinu, u režiji HDZ-a izvedenu privatizaciju, zbog politike nezamjeranja desnici vlada je sve do prošlog tjedna stoički podnosila da joj najoštriji kritičar bude list koji joj je u vlasništvu, i to s pozicija koje su djelimično doista bile fašistoidne. Kada je, pak, odlučila smijeniti uređivačku i upravnu ekipu Slobodne, učinila je to šlampavo, pred lokalne izbore, pa je cijela intervencija dobila boju nemilosrdnog političkog odstrela nepoćudnih, premda je doista bila tek riječ o "eksproprijaciji eksproprijatora".

Tako se, u nepunih mjesec dana, hrvatsko medijsko tržište dosta promijenilo. Republika je, kako bilježe analitičari, šesti dnevni list koji je propao od 1991. do danas. Zapad Gorana Štroka, Primorsko goranski dnevnik, Dalmatinske novine, i Slavonija danas, bili su neslavni prethodnici propale Republike. Ivo Pukanić, nakon svega, vraća se u matični tjednik Nacional. Po njegovim riječima, pronađen je strateški partner iz Austrije, koji će pokriti nastale gubitke, i s kojim bi Nacional - na jesen - trebao pokrenuti tri nova, zasad još nepoznata projekta. Svi će novinari, tvrdi Pukanić, biti isplaćeni do zadnje kune. Oni, koji takvim obećanjima ne vjeruju, već su pokupili dio redakcijske opreme. Nino Pavić - čovjek koji ovih dana zacijelo trijumfira zbog kraha svog konkurenta - najavio je skoro pokretanje vlastitih, novih dnevnih novina, čiji profil još nije poznat.

Boris Rašeta