Juriš na lokalne izbore

Aim, Zagreb, 9.5.2001.

Uoči lokalnih izbora u Hrvatskoj, koji će se održati 20. svibnja, sve je više anketa kojima se testira raspoloženje javnosti i trenutni rejting političkih stranaka, koje sada prvi put izlaze na izbore poslije smjene vlasti početkom prošle godine. Ankete ne najavljuju neka velika iznenađenja, ni perturbacije na političkoj sceni. U većini njih Račanovi socijaldemokrati i dalje su vodeća stranka i jedino je manje sigurno hoće li druga i treća pozicija pripasti nominalno drugoj i trećoj stranci vladajuće koalicije, Budišinim liberalima (HSLS) i Tomčićevim seljacima (HSS).

Sada za te pozicije konkuriraju, i to vrlo uspješno i narodnjaci (HNS) Vesne Pusić te centristi (DC) Mate Granića, kao jedina nova stranka, koja se pojavila nakon posljednjih parlamentarnih izbora u siječnju 2ooo. Određenu enigmu predstavlja HDZ, za kojeg neke anktete predviđaju daljnji pad, što bi već bilo otklizavanje na sam rub parlamentarne scene, ali druge najavljuju ograničenu revitalizaciju Tuđmanove stranke, očito na valu ekonomske i socijalne krize koja ne jenjava ni godinu i pol poslije parlamentarnih izbora.

Ali, kako god bilo, HDZ će sigurno biti najveći gubitnik narednih lokalnih izbora, jer to jednostavno proizlazi iz stanja nasljeđenog s prošlih izbora 1997. Tada je HDZ doslovce trijumfirao, osvojivši zbirno uzevši vjerojatno i više od sedamdeset mandata na lokalnoj razini, što je više nego na parlamentarnim izborima godinu dana ranije. Preciznije govoreći, HDZ je uzeo vlast u 16 od 21 županije, te u otprilike tri četvrtine općina od ukupno njih četristotinjak. Nešto slabiji rezultat ostvario je jedino u gradovima, gdje se opozicija otpočetka dobro držala, ali je i tu blaga prednost ipak pripala vladajućem Tuđmanovom HDZ-u. Sada, međutim, u najmanju ruku treba očekivati da se ovi izborni trendovi okrenu naglavce.

Sami po sebi, rezultati posljednjih lokalnih izbora odličan su dokument vremena. Oni pokazuju da u Hrvatskoj politička raspoloženja variraju po sistemu klatna, pa i više od toga, jer njihanje desno-lijevo ima završni efekt toljage. Tko, naime, zadobije vlast na državnoj razini u pravilu će zgromiti konkurente i na lokalnoj razini. Pokazalo se, međutim, da je to dvosjekli mač, jer u političkom tkivu društva stvara jednu prijeteću prazninu koja se na kraju osvećuje najviše baš izbornim trijumfatorima. Budući njihanje izbornog klatna potpuno pomete opoziciju, ona između dvaju izbornih ciklusa više nije u stanju artikulirati ni vlastite političke stavove, a kamoli stavove šire javnosti.

Zato njenu ulogu uoči izbora preuzimaju sami građani, koji promijene ono što su izglasali na prethodnim izborima, i - tako ukrug. Zbog toga bi bilo vrlo ljekovito da na ovim izborima, što god o tome govorile ankete, ipak bude iznenađenja barem u plasmanu, iako bi optimum bio da se afirmiraju neka potpuno nova, nestranačka imena. I, doista, zabilježena je prava poplava nezavisnih lista, tako da ih je samo u Osijeku sedam, jednu manje prijavili su izborni aspiranti u Velikoj Gorici i u Zadru, a po pet ih je u Zagrebu i u Šibeniku.

Na više izvanrednih lokalnih izbora koji su održani u proteklih godinu i pol, te su nezavisne liste bile vrlo uspješne, kao u Petrinji ili Obrovcu. Ondje su se otpadnici iz bivše, ali i sadašnje vladajuće stranke nametnuli kao ljudi koji se "razumiju u vlast", ali navodno znaju i sve njene slabosti, te kako ih ispraviti, što je kombinacija koja se na ovim prostorima uvijek visoko cijenila. Ali, to ne znači da sada treba očekivati trijumf nezavisnih lista. Mnoge od njih, uostalom, tipičan su izraz folklorne antipolitike, koja je vjerni pratilac kriznih situacija. Zato liste upravo vrve isluženim estradnim zvijezdama i sportašima, propalim političarima, egzotičnim anonimusima, koji su samo nakratko izronili iz oceana anonimnosti itd.

Sve njih na izborne je liste očito privukla ponajprije činjenica da je u Hrvatskoj, koja tavori tako nisko da se još samo najstariji sjećaju gorih dana, politika još jedini "biznis" koji se isplati. U ovdašnjoj štampi već se odomaćio izraz "političkog poduzetništva". kao klase dobro uhljebljenih državnih činovnika koji kidišu na slobodne kote vlasti, a ako u tome ne uspiju onda barem nastoje ugrabiti poziciju nekog mršavo, ali redovito plaćenog izvršitelja i potrkala. Nekoliko stotina maraka koje će ovdje ušićariti dobijaju sasvim pristojne dimenzije činjenicom da na drugim adresama za njih nema nikakvog, pa ni najlošije i najneredovitije plaćenog posla.

Svega ovoga svjesni su očito i u vrhovima vlasti, i zato ne pokazuju uzbuđenje zbog konkurencije koju su dobili, a ne pokazuju želju ni da se ozbiljno uključe u izbornu kampanju. Pustili su u opticaj samo nešto neinventivnih, u nekim slučajevima i stupidnih izbornih slogana (Živjeti kao normalan svijet, Točno u središte stvari, Za Hrvatsku bez brade..). Nema tu govora, kako bi se očekivalo od izbora na lokalnoj razini, o uređenju okoliša, poboljšanju prometne infrastrukture itd, štoviše vodeće političke stranke unaprijed su izjavile da to od njih ne treba ni očekivati.

Izbori su za njih, vele, samo prilika da međusobno odmjere snage i utvrde trenutni politički rejting, što bi trebalo biti osnova i za rekonstrukciju Vlade. Nju je Račan najavio iz, najkraće prepričano, procjene da manje stranke više kritiziraju nego afirmiraju službenu politiku Vlade, čime praktički opstruiraju njen rad. Da nešto s ovom ocjenom nije u redu pokazalo se, međutim, prošlog tjedna kada Vlada prvi put nije održala redovitu sjednicu, navodno jer se zbog prvomajskih praznika nije stiglo pripremiti materijale za sjednicu.

Jasno je, međutim, da je šest koalicijskih stranaka - dakle sve a ne samo one male - toliko zaokupljeno sobom uoči izbora da su državni poslovi naprosto gurnuti u drugi plan. Štoviše, i kada se obavljaju, to je opet vrlo često u funkciji izbornog nadmudrivanja, kao u slučaju sukoba između ministra okoliša Bože Kovačevića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića oko jedne bespravno sagrađene kuće u Zagrebu. Kovačević je pred izbore naredio njeno rušenje, predstavljajući se kao bespogovorni zagovornik pravne države, ali mu se Bandić suprotstavio (uspješno) argumentima socijalne suosjećajnosti. Pa ti narode sada biraj što ti je od toga draže!

U neku ruku izbori, iako ne samo oni, odredili su i ton reagiranja na Del Pontinu izjavu da bi Tuđman, da je živ, završio u Haagu. U hrvatskom državnom vrhu nisu na to reagirali, a kada je u formi parlamentarnog pitanja Račan bio prisiljen izjasniti se, nastojao je da to bude što manje jasno. Rekao je da je Del Ponte to izjavila u intervjuu, a da je to kazano službeno dobila bi odgovor koji zaslužuje. Tu pritajenu prijetnju vjerojatno su čuli u Haagu, ali je Račanu očito bilo više stalo da ga čuju birači, što je, reklo bi se, još jedna od opstrukcija vlastitih državničkih poslova.

Ipak, izbori su u nečemu čak i ubrzali državne poslove. Gladna medijske promocije, vlast je napokon smjenila vodstvo novinske kuće Slobodna Dalmacija, ocjenjujući njenu uređivačku politiku, sasvim točno, "profašističkom". Točno je, međutim, i to da je ona mogla punih petnaest mjeseci biti takvom jedino zato što se vladajuće stranke cijelo to vrijeme nisu mogle dogovoriti što učiniti s valjda jedinom novinom u Evropi koja je u vlasništvu države, a s najekstremnijih pozicija napada državnu vlast, dakle svog vlasnika.

Marinko Čulić