Premijer u Ježevoj kućici

Aim, Zagreb, 1.5.2001.

Hrvatski premijer Račan razvio se u uzornog nacionalistu. Ako ima drugoga svijeta, onamo je Tuđman, uprav zbog ove metamorfose premijerove, jedan od najzadovoljnijih stanovnika. Država koju je ostavio odlazeći iz života možda mu i nije po ukusu, ali njegova jedinstvena i neporeciva fiksacija - jedinstvo hrvatskoga naroda - ostvarena je ne samo više no što se sam mogao nadati, već i više no da je sam na vlasti. Najzaslužniji za stanje kolektivnoga duha i čuvanje tuđmanovih tekovina predsjednik je vlade Ivica Račan. Najprva stvar koji je, došav na vlast, blagoizvolio načiniti bilo je insceniranje u Saboru deklaracije o domovinskom ratu kao svetinji i sakrosanktnoj sobici hrvatske burne povijesti. Što je u temelje te deklaracije postavljeno nekoliko golemih laži premijer se nije ni zakašljao, te je ostavio budućem nekom pokoljenju e da se s tim lažima ponese . Šest partija koje su Hrvati izabrali za svoju vlast prve nedjelje prošle godine bez ikakve zadrške polaze od Tuđmanovih dostignuća kao od nečega u čiju dobrotu, ljepotu i pravednost ne može biti nikakve sumnje. Lako je onda zamisliti hrvatski narod kad punih jedanaest godina sluša istu priču. Da je ne znam koja laž, jedanaest će je godina ponavljanja učiniti najtvrđom istinom. A kad tu priču do u riječ pričaju jednako i onaj koji ju je složio i onaj koji bi po partijskoj pripadnosti morao biti na suprotnoj strani, onda narodu ne ostaje ništa do da zaključi kako je sve baš onako kako iz televizora izlazi.

A Ivica Račan, predsjednik stranke za čije bi se članove u južnim krajevima štokavskim reklo kako drže glave u brijačnici a guzice u slastičarnici, da bi pokazao kako zna šta mu narod najviše voli da čuje, neki dan, povodom takozvane dvojezičnosti koju je, promjenivši Županijski statut, u Istru uvela stranka IDS, izjavio je evo ovo: Izjednačiti hrvatski jezik s talijanskim u županiji gdje su Talijani nacionalna manjina znači otvoriti Pandorinu kutiju, ali ne samo u Istarskoj županiji, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Ako se to dogodi, onda se može dogoditi da neke županije zatraže uvođenje srpskog ili mađarskog jezika." Iz ove se izjave može vidjeti i šta trijezan premijer misli i šta pijan priča. Da je Hrvatska normalna zemlja nakon ove izjave bi premijer Račan morao odletjeti sa svoga radnog mjesta. Jer je njegova izjava i rasistička i nacionalistička i ignorantska i pokvarena. A takav izjavljivač ne bi smio biti premijerom. No Hrvatska nije normalna zemlja te ne bi bilo logično ni da ima normalnoga premijera. Premijeru je upotreba mađarskoga ili talijanskoga jezika u Hrvatskoj zlo izišlo iz Pandorine kutije. Premijer bi morao znati, jer čitav život nije drugo ništa radio do ganjao politiku da je u normalnoj zemlji upotreba manjinskih jezika normalna stvar. Premijera bi valjalo poslati deset dana na Sardiniju da malko vidi i da malko čuje kako je talijanska vlada, poštujući politiku i odgovarajuću odluku Evropske zajednice, dopustila upotrebu sardinijskoga jezika. Premijera bi trebalo poslati u Evropsku zajednicu e da ondje vidi da je baš ova godina proglašena godinom malih i manjinskih jezika. No prije svega bi premijeru trebalo naći kakva mjerodavna Hrvata (nehrvata nema smisla slati, nije još vrijeme) e da premijeru hrvatskim jezikom lijepo objasni da on, predsjednik vlade Hrvatske, u pitanjima jezika ne samo da nije neki lumen, već da, onako, brate, pojma nema. I da mu objasni kako ono sa srpskim jezikom nije ništa drugo do dokaz da se tuđmanov duh u njega uselio i da se u njemu, premijeru, osjeća isto kao u Tuđmanu, a možda i bolje. Taj bi Hrvat mogao premijeru objasniti da hrvatski i mađarski nisu jezično isto što i hrvatski i srpski i da su - makar premijer posred hrpta pukao - srpski i hrvatski jedan te isti jezik, a da sad imaju barem tri varijeteta. Takvih bi se Hrvata našlo, to su oni koji nisu prodali glavu za kapu. Pa bi jedan od njih mogao premijeru reći da, ako je on, premijer dakle, pod onim "srpski jezik" mislio "ćirilica" e da je to nešto drugo od "srpski jezik". A da bi, uostalom, hrvatska vlast morala ćirilicu i dopustiti i to svuda ondje gdje zajednica koja se njome služi izrazi svoj zahtjev za njom. Premijera bi valjalo podsjetiti da je Hrvatska takvu stvar potpisala i to dan prije no što je priznata za samostalnu državu: da će poštivati prava svojih manjina. Bez toga potpisa od predmeta zvanog priznanje ne bi bilo ništa. Potpisom je rukovodio Tuđman lično i osobno. No i on je, kao i Račan, smatrao da se prava koja Hrvatska garantira ne moraju baš sva koristiti. Te tako i dolazi do toga da se manjinska prava doživljavaju kao zla iz kutije Pandorine.

Premijeru bi Račanu, sve u sklopu jezičnoga i kulturnog njegova usavršavanja, zgodno bilo pokazati jednu knjižicu izišlu u glavnom gradu Hrvatske, prošle godine, one koje je i on došao na vlast. Knjiga se zove "Ježeva kućica", izdavač joj se zove "Naša djeca". Ta je knjižica plod one njive i onoga sjemena koje je Tuđman sa svojom kamarilom sijao, a Račan sad plijevi, žanje, vrše i melje. S ovim izdanjem bi bilo zgodno pokazati premijeru i izdanje iste knjžice iz godine 1987. Izdanja su potpuno ista, svuda sem na koricama. A na koricama se razlikuju utoliko što na onima iz 1987. iznad naslova "Ježeva kućica" piše i ime autora, a na onima iz 2000. toga imena - nema. Autorovo je ime Branko Ćopić. Autor je umro godine 1984. u Beogradu nakon što je skočio sa Brankova mosta na pločnik podvožnjaka. Knjižica "Ježeva kućica" jest u stihovima i smatra se pjesmom za djecu. Pjesma je alegorija o Titu i Staljinu i njihovu sukobu 1948. godine. U pjesmi je Tito jež, a Staljin je lisica. No pjesma zadovoljava i one koje pozadina književna ne zanima. Lisica pismom zovne ježa u svoju kuću na večeru, jež prihvati poziv, a za vrijeme večere lija ponudi gostu da kod nje i prenoći. Tu se jež uljudno zahvali te, uljudno, kakav jež u pjesmi i jest, izgovori kapitalnu rečenicu književnoga djela: < Draža je meni kućica moja! >. Nema razloga ne zakleti se da je baš ta rečenica ono zbog čega je knjiga poslije deset godina tajnog čitanja po kućama ili slušanja teksta njezina s kasete ponovno objavljena. U toj rečenici hrvatsko je državotvorno izdavačko oko vidjelo adekvatnu poruku Srbima i Jugoslaviji. Jež je postao Hrvat, a lija je Jugoslavija. Sve ostalo funkcionira da bolje ne može biti: pismeni poziv na večeru, večera, "zategnu trbuh ko bubanj ratni", večera da, no noćenje ne! Sve složeno kao po narudžbi. A sve pusta ijekavica, uhu hrvatskomu mila. Šta smeta, jest ime autorovo! Kako sad djeci uturiti u glave Branka Ćopića kao ideologa hrvatske državne samobitnosti i samostalnosti? Lijek se za to bolji nije mogao naći do ime s korica ukloniti autorovo. Da ne kvari izloge knjižara hrvatskih.

Da stvar, ipak, ne bude bez hipokritskog začina izdavač se pobrinuo tako što je autorovo ime stavio unutra, na prvoj stranici knjižice. E da se mogu začepiti usta onom možebitnom radoznalcu koji se drzne da izdavaču spočita što je izbacio ime autorovo. "Kako izbačeno, eno ga unutra!" Stvar podsjeća na onaj epigram Marcijalov, u kojem ljekar za vrijeme kućne posjete bolesniku ovome ukrade kutlaču, pa kad ga ovaj spazi u krađi, doktor se izvadi: "Uzimam kutlaču e da ti dam da popiješ iz nje lijek".

Treba se kaniti iluzije da bi Ivica Račan ovakvu pojavu u zemlji čijoj je vladi predsjednik, mogao ubrojiti u čudesa Pandorine kutije. On je već predugo stanovnik nacionalističke hrvatske kule, te je njemu sasvim prirodno da izjavljuje kako nema razlike između države i kulture, niti između države i jezika. O odgovornosti takvoga premijera nema smisla govoriti, jer je njegov ideal da sebe samoga pretvori u jezik pa se iz jezika prometne u kulturu te onda u državu.

Sinan Gudžević