Ekshumacije na kninskom groblju

Aim, Zagreb, 28.4.2001.

Istražitelji haaškoga tribunala, združeni s inspektorima hrvatske policije, zadnjih su dana najomraženiji ljudi u Kninu: u taj su grad, naime, stigli prije desetak dana, te su na lokalnome groblju - praćeni negodovanjem i prosvjedima lokalnog hrvatskog stanovništva - podigli šatore i počeli tragati za žrtvama krvavoga pohoda Hrvatske vojske, pohoda što je, pod radnim imenom "Oluja", upriličen početkom kolovoza godine 1995. Iza bijesnih hrvatskih ratnika tog su užarenog kolovoza ostale spaljene i prethodno temeljito opljačkane kuće, čitava sela što su izgorjela u zanosu veličajne pobjede hrvatskoga oružja, ostali su leševi nemoćnih staraca pred njihovim kućnim pragovima i ostao je gorak okus u ustima. Statistike govore da je tog kolovoza većina Srba koja je odlučila poslušati Franju Tuđmana i ostati u svojim kućama i u svojoj zemlji - završila pod istom tom zemljom. Nekoliko stotina srpskih staraca - koji su naivno povjerovali u Tuđmanova obećanja, staraca na čijim su vratovima ostali tragovi hrvatskih noževa i u čijim su lubanjama ostale rupe od hrvatskih metaka - potom su uredno spakirani u crne plastične vreće i pohranjeni su u hrvatsku zemlju. Tih dana Tuđman i njegovi poslušnici mislili se da je tako riješeno srpsko pitanje u Hrvatskoj: stotine tisuća ljudi otišle su iz zemlje, a onih nekoliko stotina koji nisu otišli zavazda su ostali u zemlji.

Nepunih pet godina kasnije pokazuje se da Tuđmanov plan propada, jer se tisuće izbjeglih Srba vraćaju svojim kućama diljem nekadašnje Krajine, a haaški forenzičari iz zemlje vade ono što je ostalo od staraca kojima su u pobjedničkom zanosu presuđivali nabrijani hrvatski vojnici. Do trenutka kad nastaje ovaj tekst iz masovne grobnice na kninskome groblju iskopano je desetak tijela koja su odmah poslana u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, a prema podacima pojedinih nevladinih organizacija i Ujedinjenih naroda, na istoj bi lokaciji trebalo biti nađeno između dvjesto i dvjestopedeset leševa ubijenih Srba. Otkrivanje zločinačkih aktivnosti hrvatskih trupa u tzv. Krajini nije, međutim, moglo proći bez prosvjeda kojekakvih stožera za zaštitu digniteta domovinskoga rata, a taj dignitet valjda podrazumijeva i zaštitu ljudi koji su, bez ikakva razloga, ispaljivali rafale u tijela nepokretnih starica iz Varivoda, Pađena ili Civljana. I nisu reagirali samo ti stožeri, nego se na noge diglo sve što u ovoj zemlji misli da misli hrvatski: digle su se političke stranke kojima se stranački program sastoji od profesionalnog bavljenja hrvatstvom, digli su nezavisni luđaci kojima proustaške novine omogućuju nesmetane aktivnosti na raspirivanju međunacionalne mržnje, digao se Miroslav Tuđman, starog diktatora sin, digli su se penzionirani generali, koji se ponašaju kao neokrunjeni narodni heroji...

Onoga dana kad je počela ekshumacija na kninskome groblju dvjestotinjak bivših hrvatskih vojnika upriličilo je igrokaz s polaganjem vijenca na grobove kninskih Hrvata, a taj igrokaz nije mogao omesti ni zadah smrti što se širi s mjesnoga groblja i onda grli čitav jedan grad u kojemu se osim nereda u zadnjih deset godina ništa nije ni događalo. Penzioniranom pukovniku Mirku Čondiću, šefu Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, i njegovim jatacima nije smetao onaj memljivi zadah smrti što se širi iz raspadnutih trupala ljudi koji su ubijeni na pravdi boga i samo zato što su se drukčije križali od momaka koji su se onog kolovoza 1995. bavili ispunjavanjem jedne morbidne križaljke. Križaljke, naime, što se ispunjavala samo vodoravno.

"Nemam ja ništa protiv toga što oni ovdje kopaju, ali što prije nisu iskopali sve naše Hrvate, što nisu otkrili ko je kriv za ubijene Hrvate u Vukovaru, Voćinu, Škabrnji...", kaže čovjek koji je u Knin doselio iz Gunje i koji je nekoliko godina bio pripadnik Hrvatske vojske. Tako će ti pričati većina od otprilike osam tisuća kninskih Hrvata, među kojima oko sedam tisuća otpada na doseljenike Bosne i Hercegovine, ljude što su u ovaj kraj stigli u sklopu Tuđmanova plana o etničkome čišćenju. Što god da upitaš tipičnog kninskoga Hrvata on će ti bez prestanka ponavljati tezu o međunarodnoj zavjeri protiv Hrvata, pričat će ti o tome da su u Hrvatskoj na vlasti kosovci, udbaši, crvena banda i Jugoslaveni i još će usput kazati da se ta situacija nikako ne može promijeniti bez dizanja na oružje hrvatskih vojnika. Na pitanje protiv koga kani ratovati, tipični će ti kninski Hrvat pobrojati široku skupinu sastavljenu od osam tisuća srpskih povratnika u ovaj grad, pa će njima, naravno, dodati kosovce, udbaše i Jugoslavene koji su na vlasti i koji Hrvatsku opet guraju u neku novu Jugoslaviju.

Svoju tezu o kosovcima, udbašima i Jugoslavenima na vlasti tipični kninski Hrvat neće ni pokušati argumentirati: ona, ta teza, za njega predstavlja nedodirljivi aksiom iz prostog razloga što su mu tu priču u glavu ulili lokalni franjevci združeni s dvanaestoricom umirovljenih generala Hrvatske vojske, koji u ovome gradu funkcioniraju kao počasni građani. Ratne aktivnosti nekih od tih penzioniranih generala, koji su se opskrbili prostranim stanovima i svakovrsnim materijalnim bogatstvima pa sad iskazuju skrb za -kninsku sirotinju, inače su glavni razlog što u ovom gradu borave istražitelji i forenzičari Haaškoga suda.

"Koliko god bila bolna, istina se mora saznati, a sve dok se ne otkrije istina, ovdje neće biti normalnog života. Stoga pozdravljam ekshumacije na kninskome groblju, a svima koji se tome protive i kojima je oružje jedino rješenje, svim tim psima rata, poručujem da idu za ratovima, a da ostave na miru svijet koji hoće živjeti normalno. Takvog svijeta ovdje ima puno više nego onih profesionalnih Hrvata i Srba, kojima je nered jedini model opstanka i funkcioniranja" , kaže šef kninskoga SDP-a Anto Marjanović, a njegov stranački kolega, Srbin, Dmitar Gojko dodaje da, bez ikakve sumnje, većina stanovnika Knina želi suživot, ali su oni što ga ne žele kudikamo glasniji i opasniji. I doista je tome tako: ako poviriš u birtiju gdje zalaze Hrvati uvijek ćeš naći nekoga tko drži predavanje okupljenima, tko agitira protiv Srba i četničke vlasti u Zagrebu i tko poziva na oružani obračun s ljudima što su se vratili svojim kućama, a ostatak gostiju u tu budaletinu gleda kao u proroka; ako uđeš u kafić gdje se okupljaju Srbi isto tako, premda rjeđe, možeš čuti priče o ustaškim koljačima koji su i dalje na vlasti i koji jedva čekaju da se opet dohvate noževa. Među onima koji u budale gledaju kao u proroke sasvim sigurno ima normalnih ljudi, ali oni šute i piju svoje piće zato što je biti normalan u Kninu uvijek bilo opasno po život.

"Problem su naručeni ljudi, oni koji ovdje po zadatku siju mržnju i koji dolaze iz Splita ili Zagreba kako bi kninsko stanovništvo uvjeravali da ne mogu živjeti sa svojim susjedima", zaključuje Dmitar Gojko.

Devedeset i pet posto bosanskih Hrvata koji su se u sklopu Tuđmanova projekta "humanog preseljena naroda" poslije "Oluje" doselili u Knin više ne žele ni čuti za svoje domove u Banja Luci, Posavini i srednjoj Bosni. Oni žele živjeti u Kninu, u tuđim kućama, na tuđoj zemlji...

"Nama više nema života u Bosni", kaže Jozo Kolak iz Gornjeg Vakufa, koji radi kao pravnik u kninskom Gradskom poglavarstvu. Tu će vam rečenicu ponoviti svaki bosanski doseljenik u Kninu, ali nijedan od njih neće znati suvislo obrazložiti svoj tvrdi stav: govorit će tek da Bosna više nije i hrvatska zemlja, te da bosanskim Hrvatima više nema zajedničkog života sa Srbima i Bošnjacima.

"Nije ovdje tako loša međunacionalna situacija. Bude sitnih incidenata, dobacivanja i provokacija, ali sve u svemu nije loše. Naravno, nema nekih prisnijih kontakata između Hrvata i Srba, nema druženja, zna se tko ulazi u koji kafić i teško ćete naći da se Hrvat zabavlja sa Srpkinjom ili da Srbin hoda s Hrvaticom", govori Kolak, koji primarnim smatra rješavanje stambenih problema i nezaposlenosti (by the way, od 15 tisuća stanovnika Knina zaposleno je tek dvije hiljade njih; zaposleni sretnici rade, uglavnom, u državnim službama i među njima je uistinu zanemariv broj Srba). On otvoreno kaže da je Tuđmanova vlast izigrala bosanske Hrvate naseljavajući ih u kuće izbjeglih Srba: obećavali su im brda i doline, kuće i zaposlenja, a sad se vidi da su prevareni i ostavljeni. Jednako kao što je beogradska vlast svašta obećavala ovdašnjim Srbima, pa ih onda ostavila da trunu po hladnim i smrdljivim izbjegličkim centrima, te da se svojim kućama vraćaju pognute glave i u strahu od nečije noćne posjete.

"Prijatelju moj, nitko ovdje nije došao iz obijesti, nego iz ljute muke", reći će Kolak i nekako mu moraš povjerovati, premda ti nije baš jasno kakva to muka mora biti da bi zavazda prekrižio svoju kuću i sav svoj prethodni život u Bosni, zemlji koju Kolak i njegovi zemljaci ubrzano pokušavaju zaboraviti. No, koliko se god trudili, taj posao prisilnog zaboravljanja baš im i ne ide: kad se mrak spusti na ulice ovog grada i kad se usijani dalmatinski kamenjar počne hladiti, odnekud ćeš čuti onu staru sevdalinku, onu što kaže "ima l' jada k'o kad akšam pada...", i znat ćeš da nema jada do biti rođen u Gornjem Vakufu, pa biti u tuđoj kući u Kninu, sramiti se akšam nazvati akšamom i šetati gradom sa zadahom smrti u nosnicama, smrti što izvire iz leševa nedužnih srpskih staraca pobacanih u masovnu grobnicu na kninskome groblju.

Ivica Đikić