Međunarodni arbitar odlučio o Dobrinji

Pisma "ispisala" novu liniju

AIM, Sarajevo, 25.04.2001. U ponoć 24. aprila 2001. godine stupila je na snagu odluka nezavisnog arbitra, sudca Diarmuida Sheridana, po kojoj najveći dio sarajevskih naselja Dobrinja I i IV pripadaju Federaciji BiH. "Došao sam do uvjerenja da su skoro isključivo ljudi iz Federacije lišeni svojih domova i jedino što mi moja savjest dopušta da uradim jeste da im to nadoknadim na odgovarajući način. Da bih to uradio moram objaviti i odlučiti da stambeni blokovi i škola unutar međuentitske linije razgraničenja pripadaju Federaciji BiH...Nikada se nisam više osjećao čovjekom nego u ovom trenutku. Nikada se nisam osjeća skromnije nego što se osjećam u ovom trenutku i sve bih zamolio da mi vjeruju. Da mi je savjest nalagala drugačiji put, onda bih ja taj put i izabrao", kazao je sudac Sheridan, napominjući da ne vjeruje da je pređašnji kartograf Daytonsku liniju razgraničenja namjerno iscrtao tako da ona prolazi kroz stanove i sobe.

Nakon ove odluke, prema pojašnjenjima koja dolaze sa terena, a nakon analiziranja nove mape, Federaciji BiH pripalo je oko 800 stanova iz dobrinjskih stambenih blokova, a Republici Srpskoj blizu 250. Ulice Miroslava Krleže, Indire Gandi i veći dio ulica Danila Poranjca i Fočanskih propisa, dijelovi trgova Vilijema Šekspira i Ivana Ribara, te Osnovna škola "Osman Nuri Hadžić" (ranije Dušan Pajić) pripadaju F BiH, a ostali dijelovi Republici Srpskoj. Stanarska prava za veliki broj od ovih 250 stanova u RS imaju trenutni stanovnici F BiH (Bošnjaci i Hrvati), kao i što na jedan broj stanova u F BiH stanarsko pravo polažu trenutni stanovnici RS. Ili, da napišemo i tako, radi se o Srbima koji sada praktično život nastavljaju u F BiH.

Kako je AIM i ranije pisao - sarajevska naselja Dobrinja I i IV nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ostala su u Republici Srpskoj, iako je najveći dio tih naselja i samim Daytonskim sporazumom pripao Federaciji BiH. Takvo stanje bilo je rezultat ratnih dejstava, a Daytonska linija "razgraničenja" proilazila je nekoliko desetina metara dublje kroz teritorij Republike Srpske, ali kroz zgrade, pa onda i kroz stanove i sobe jednog istog stana. Istina, prema Daytonskom sporazumu, IPTF je imao ovlasti da crtu pomakne 50 metara lijevo ili desno od u Daytonu povučene, međutim sve ove godine niti je bilo dovoljno političke volje, niti strategije, a niti želje privremenih korisnika tuđih stanova da napuste imovinu koja nije njihova. Čak je prvobitni pokušaj implementacije, od danas stare linije razdvajanja, završio demonstracijama (1996. godine) nakon kojih nije bilo novih pokušaja.

"Problem razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV postoji zato što i međunarodna zajednica nije tako dobra koliko bi htjela i što nije dovoljno sinhronizovana. Jednostavno, što nije savršena", rekao je na susretu sa novinarima jedan visoki namještenik Ureda Visokog predstavnika. Tako je oko 650 stanova, na koje su pravo polagali prijeratni Dobrinjci, trenutno raseljeni širom Sarajeva, BiH ili dalje, predstavljalo predmet spora koji je trajao sve do 24. aprila kada je sudac Sheridan donio odluku. On je od sredine februara vodio arbitražni proces, čitajući brojna pisma pristigla od građana oba bh. entiteta, knjige u kojima se piše i govori o Daytonskom mirovnom sporazumu, a posljednjih sedam dana saslušavajući i svjedoke.Oko 60 svjedoka, po 30 sa obje "strane" ispričalo je svoje viđenje dobrinjske situacije: "Na početku ove arbitraže jasno sam stavio do znanja da me mnogo više zanimaju ljudi nego institucije i nisam mogao a da ne budem dirnut nekim od opisa patnji kroz koje su ljudi prolazili u toku ovog nesretnog sukoba...Dopustite mi da odam priznanje klubu gradonačelnika Sarajeva, čiji je predstavnik pred mene iznio iskaz. To je bila jedna mješovita grupa, od koje je dobar broj Srba...Moram reći i da je većina svjedoka iz RS, ili u stanovima u Dobrinji I i IV ili iz različitih mjesta koja su izvan okvira ove arbitraže... Prije početka dobio sam na stotine pisama, većinom iz FBiH, ali i veliki broj iz RS. Pročitao sam svako od njih i sve sam ih uzeo u obzir, kao i svjedočenja data u posljednjoj sedmici arbitraže", kazao je sudac Sharidan u svojoj odluci.

Tokom arbitražnog procesa premijer RS Mladen Ivanić se u svojim javnim istupima zalagao za zadržavanje postojećeg stanja u ovom dijelu Sarajeve, no - čak i iz RS - su dolazila drugačija svjedočenja. Na primjer, jedne Sarajke srpske nacionalnosti koja i danas živi u Dobrinji (u onom dijelu koji se nalazi u RS) i koja je svjedočila za

• prijeratne stanare Dobrinje I i IV, mahom Bošnjake i Hrvate. Istovremeno, predstavnici vlasti RS podsjećali su na situaciju u Dobrinji početkom rata: "Dobrinja I i IV bile su potpuno ispražnjenje, u njima nije ostao niti jedan stanovnik, bez obzira na starost, pol, nacionalnu, vjersku, jezičku ili bilo koju drugu pripadnost. Ovo područje je ispražnjeno jer su se Dobrinje I i IV nalazile na vatrenoj liniji". Strana iz RS je insistirala i na Daytonskoj raspodjeli teritorije : 51 prema 49 posto, napominjući da oni nikada nisu dobili svojih 49 posto, i tražeći Dobrinje kao nadoknadu.

I dok je Vlada RS najavila žalbu Visokom predstavniku povodom ove odluke, a predstavnici ekspertnog tima tvrdi da je odluka "ponovo na štetu srpskog naroda", da "nema uporište u Daytonskom sporazumu", da "neće doprinijeti ni razvoju BiH niti odnosima RS i F BiH", da je "odluka katastrofalna jer linija ide između škole i autobuske stanice" , dotle građani "oba dijela" Sarajeva, ona udaljenija od Dobrinje, uglavnom, tvrde da ih to baš posebno i ne zanima. Oni koji su u Dobrinji i koji koriste tuđu imovinu izjavljivali da i sami čekaju povrat svoje imovine negdje drugo u Sarajevu ili okolini ili, pak, kritikovali sudiju Sharidana riječima: "Baš mu hvala, mi ćemo Srbi opet morati seliti", niti jednog trenutka ne govoreći o primjeni imovinskih zakona koji su onakvi kakvi su za cijelu BiH i sve njene građane.

Da podsjetimo, sudiju Diarmuida Sharidana 5. februara 2001. godine Visoki predstvanik u BiH Wolfgang Petritsch imenovao je za arbitra za slučaj ovih sarajevskih naselja. Prema toj istoj odluci, arbitraža je trebalo da bude završena do kraja aprila (kao što i jeste i što je izgleda prvi potpuno ispoštovani datum), a odluka je najavljena kao konačna i obavezujuća je za oba bh. entieta. No, recimo i ovo - 24. aprila u ponoć policijske snage Federacije BiH i Kantona Sarajevo nisu ušle u Dobrinju I i IV! To su, kako se saopštava, mirnim demonstracija, praćenim izvikivanjem uvredljivih parola onemogućile velike grupe trenutnih stanara ovih naselja, bespravnih korisnika najvećeg broja stanova. A danas u podne u programima sarajevskih radio stanica emituje se vijest da su okupljeni građani (iz Republike Srpske) fizički napali reportersku ekipu jedne radio stanice. Napadnuti novinar tvrdi da u blizini nije bilo pripadnika SFOR-a ili IPTF. Gotovo istovremeno SFOR objavljuje saopštenje za štampu u kome se najavljuje pojačana pažnja njihovih snaga na području koje tretira arbitražna odluka, a stanovnici Dobrinje javljaju da na "srpsku" stranu Dobrinje pristižu autobusi sa novim demonstrantima, i da oni okupljeni još od ponoći duž ulice koja je proteklih godina bila linija razdvajanja pale vatre, bacaju staklene boce i izvikuju uvredljive parole. Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo je saopštenje za javnost da je oko 11 sati 25. aprila 2001. kantonalna policija ušla u Dobrinju I i IV i počela patrolirati.

Nažalost, sve to podsjeća na posljednje pokušaje da se u Dobrinji implementira linija razdvajanja drugačija od one postavljene ratom i ratnim dejstvima. Bilo je demonstracija, pucnjave, a počela je bila i gradnja zida koji je trebalo da posluži za razdvajanje među entitetima. Ipak, bilo je to prije 5 godina, i vrijeme, ipak, mijenja mnoge stvari. U Uredu Visokog predstavnika dan nakon objavljivanja odluke vele da nemaju plan aktivnosti ukoliko nemiri potraju ili se prošire, ali i da ne vjeruju da će se takvo što desiti. Također napominju da SFOR i IPTF patroliraju, nadgledaju situaciju, a da će Visoki predstavnik sve zainteresovane strane podsjetiti da je odluka pobavezujuća i da su oni ti koji moraju poštovati zakone i štiti legalitet.

"Predviđam da linija, kada se povuče, neće predstavljati prepreku ljudima sa obje strane da u potpunosti uživaju slobodu kretanja ili da obavljaju posao na drugoj strani linije. Bilo bi ohrabrujuće ako bih mogao očekivati da će linija u budućnosti nestati, zbog svakodnevnih, praktičnih stvari i da će se zajendice općenito, iako različitog nacionalnog porijekla, približiti kao susjedi i vremenom spojiti u zajednicu koja uživa u plodovima rekonstrukcije Dobrinja I i IV", poručio je sudac Sharidan. Kao da je želio reći da bi životom trebalo da upravlja sam život, a ne mape.

Hana IMAMOVIĆ (AIM, Sarajevo)