Slunjski zeleni protiv američke vojne vježbe

Aim, Zagreb, 24.4.2001.

Nakon prošlodecenijskih ratnih nedaća i etničkih progona, napaćeni gradić Slunj postao je prva hrvatska rent-a-streljana. U rujnu 2000. na ovdašnjem su vojnom poligonu američki marinci po prvi put trenirali precizno oko i mirnu ruku, a druga po redu vježba iste soldateske upravo je u toku: 1500 vojnika Šeste flote koji na slunjskom vježbalištu još od Uskrsa upucavaju cijevi svojih tenkova i treniraju helikopterske desante urbi et orbi poručuje i najvećim skepticima da se bojovnicima Georga Busha ovdje sviđa i da, po svemu sudeći, i ubuduće ozbiljno kane bildati spremnost baš na ovome području. Kako s nedavnim najavama ukidanja vojnog roka i prepuštanja NATO-ovu zaštitnom kišobranu hrvatski ustupak ove vrste sasvim logično koincidira, Slunju i obližnjem vojnom uzletištu Udbini mnogi već proriču budućnost talijanskog Aviana, odnosno trajne vojne baze Atlantskog saveza koja bi u doglednoj budućnosti garantirala Hrvatskoj sigurnost, ali uz dugoročnu prisutnost američkih marinaca i drugih postrojbi NATO-a u ovome kraju.

Svako dobro za neko zlo, rekli bi cinici. Dok u ovakvom planu pojedinci nalaze i blage unutarpolitičke motive - budući da je Slunj od lanjskoga podizanja spomenika ustaškom zločincu Juri Francetiću šire prepoznatljiv isključivo kao desničarsko i proustaško gnijezdo - osamdesetak mladih slunjskih ekologa u udruzi Ekos pravednički opominje na višestruko pogubne posljedice takva "razvojnog" koncepta za grad smješten tik uz rub jednog od hrvatskih najljepših nacionalnih parkova - parka Plitvice. Prema riječima predsjednice Ekosa Pauline Mujić, Amerikanci bi u lijepom, no čamotnom Slunju bili itekako dobrodošli da su došli kao turisti - bez eksploziva, uniformi i naoružanja. Njihov turistički status gradu bi pružao nadu u kakvu-takvu zaradu, dok ovako , kao vojnici, imaju striktno zadanu misiju i po ulicama ih se uopće ne može vidjeti osim u prolazu. To što oni ovdje, za razliku od Dubrovnika i Rijeke, ne troše ništa osim municije temeljni je problem slunjskih ugostitelja, no ne i udruženja ekologa: strah od zagađenja dosad gotovo nedirnute prirode temeljni je motiv njihove netrpeljivosti spram robusnih tipova u uniformama koje sutra ne moraju biti samo američke, već i mađarske, poljske, talijanske, slovenske...

Ako bilo koja vojska može doći i iznajmiti slunjski poligon Eugen Kvaternik za vježbanje, znači li to da sutra može doći i srbijanska vojska koju smo u ratu potjerali? - pita se ekologist Željko Lalić, jedan od aktivista Ekosa, ciljajući na političku podložnost aktualne hrvatske vlasti moćnim Amerikancima koju će, po njemu, na koncu debelo platiti čistoća ovoga područja. Slunjski kraj je bogat izvorištima čiste i pitke vode, šumskom vegetacijom i životinjskim vrstama i kao takav po Lalićevom je mišljenju bogomdan za izletnički turizam, ili ekološku poljoprivredu. Odričući pravo bilo kojoj vlasti da uništava prirodne ljepote i planetu zemlju, Lalić ističe da svoje kritike upućuje u prvome redu domaćim političarima koji su strane vojnike ovdje doveli, a tek onda američkim marincima. Oni ionako samo dođu, ispucaju svoje i odu, a vrhunac ekologije im je sakupljanje puščanih čahura, kritičan je Lalić.

Kako kraško zemljište, poput onoga u okolici Slunja, iznimno osjetljivo reagira na svaku promjenu u ekosustavu, već su u listopadu

1. zabilježene štete na sedrenim barijerama plitvičkih slapova koje su popucale uslijed preleta velikih transportnih helikoptera dvoelisaša s oznakama US-Army. Za ove tekuće američke vježbe helikopteri navodno lete s više opreza, držeći se striktno granice samoga nacionalnog parka, no i izvan nje postoje slapovi na Mrežnici, Korani, Slunjčici, Rastokama... čija pitoresknost i ljepota nimalo ne zaostaju za plitvičkim vodama i čije su sedrene barijere jednako krhke. Najsumnjičavije predstavnike udruge Ekos muče i strepnje da bi Amerikanci u okolici Slunja mogli ispitivati efikasnost genetski modificiranih bakterija u procesu razminiranja!? Temeljem nepotvrđenih glasina, radi se o kemijskom postupku u kojemu genetski modificirane bakterije privlači nitroglicerin koji curi iz postavljenih mina, pa se naknadnim metodama otkrivanja nakupljenih bakterija lako pronalaze i zaostale mine. Ovu vrst eksperimenata američka strana nije ni potvrdila ni demantirala, no zato se manje-više zna da pri noćnim gađanjima koriste laserske nišane koji uništavaju vid divljači i razaraju im staništa, a neuvjerljiva su im i opovrgavanja da se pri gađanjima ne koristi streljivo s osiromašenim uranom. Budući da glasnogovornici američkih vojnih snaga precizno ne odgovaraju ni na jedno konkretno pitanje nego samo javno prisežu kako se drže "strogih ekoloških pravila" , slunjski "zeleni" , temeljem dosadašnjih hrvatskih iskustava s američkim eko-standardima, itekako su skeptični prema njihovim jamstvima. Imaju i zašto: poznato je kako su nakon operacije bombardiranja Jugoslavije NATO-ovi zrakoplovi lakonski ispuštali bombe s osiromašenim uranom u Jadransko more, premda se u njihovoj zemlji i puno trivijalniji vidovi onečišćenja okoliša smatraju teškim zločinom.

Za razliku od ekologa, slunjske političke strukture mudro šute i ne daju se uznemiriti ni dosadašnjim, a kamoli budućim pogubnim posljedicama oružanog djelovanja Amerikanaca. I ne bi to bilo nimalo čudno da nije riječ o osvjedočenim nacionalistima i patriotima neoustaške provenijencije poput slunjskog dogradonačelnika Dragutina Hazlera i Mile Skukana, gradonačelnika Slunja. Od ove dvojice graditelja slunjskog spomenika zapovjedniku ustaške Crne Legije Juri Francetiću čovjek bi očekivao ponašanje shodno svojim političkim uzorima i grčevit otpor onim istim Amerikancima kojima je Pavelićeva i Francetićeva NDH 1941. godine objavila rat. Hazler i Skukan, međutim, ne samo što šute nego ovaj potonji odnedavno i fizički brani načelo po kojemu se s velikima "ne treba bosti": nakon što mu je spomenuti ekolog Željko Lalić na ulici zamjerio nedolazak na tribinu na kojoj su "zeleni" od Amerikanaca potraživali čvršće pridržavanje ekoloških principa, gradonačelnik Skukan u bijesu je čak šakama nasrnuo na Lalića, a par dana kasnije marincima je pomogao i u organiziranju sulude izložbe oružja na dječjem igralištu razorena grada! Razumljivo da je branio vlastiti politički oportunizam, jer vjeruje kako će se od američke vojske Slunj naposlijetku ipak pomoći, pa će nešto sjesti i u njegov džep.

Ta Skukanova očekivanja, međutim, pokazala su se jednako promašenima kao i ona o kolonama neoustaških hodočasnika spomeniku Juri Francetiću. Slunjski ugostitelji - koji su u očekivanju najezde 1500 marinaca na njihove lokale neposredno nakon dolaska Amerikanaca čak bili podigli cijenu kave na četiri dojčmarke - ostali su poprilično kratkih blagajni i rukava, za razliku od svojih kolega u Rijeci ili, pak, Dubrovniku. Skromnu korist od posljednjeg boravka Amerikanaca na slunjskom području utržit će, naposljetku, isključivo Ministarstvo obrane Joze Radoša, i to kako bi se opovrgle sve glasnije teze o besplatnom i bespogovornom skidanju gaća Račanove Vlade pred svakom, pa i najbezobraznijom, tražbinom moćnoga Ujke Sama.

Ti novci, međutim, ostat će daleko od Slunjana, jednako kao i obećani im prosperitet na temelju turizma militarističke provenijencije. Osiromašeni uran, poljuljana ekološka ravnoteža i popucale sedrene barijere na srebrnastim rastočkim slapovima bit će im, zauzvrat, puno bliži. Gotovo da ih već sad, na Dan planete zemlje, mogu rukom opipati.

Davor Krile