Državni novac za sijače mržnje

Aim, Zagreb, 19.4.2001.

Kontinuitet HDZ-ove politike, umjesto grlato proklamiranoga zaokreta, u mnogim segmentima javnog života Hrvatske već punih petnaest mjeseci, proizvodi društveni, ideološki i socijalni kaos. Nakon što su deset godina bili svjedocima kako ordinarni desničarski redikuli, mračnjaci i nasilnici - kao skupine od Tuđmanova i HDZ-ova posebnog interesa - uživaju blagodati gotovo neograničenog raspolaganja državnim novcem, osiromašeni Hrvati se danas s poprilično nevjerice suočavaju s bolnom činjenicom da se s praksom budžetskoga financiranja tih istih sijača mržnje nastavilo i pod vladajućom palicom šesteročlane koalicije. Usprkos nedostatku sredstava i za puno životnije probleme, poput redovite isplate mirovina, Račanova je Vlada na svojoj nedavnoj sjednici uputila nezanemarivu proračunsku tranšu tešku 260 tisuća njemačkih maraka nekolicini udruga koje su već i predškolskoj djeci paradigmatski primjerci nacionalističkoga parazitstva u ranijem, Tuđmanovu, razdoblju.

Hrvatski populacijski pokret svećenika don Ante Bakovića, primjerice, iz državne je blagajne dobio 14 tisuća maraka pomoći za financiranje svojega programskoga djelovanja na planu demografske obnove. Iako je Bakovićeva larpurlartistička aktivnost već godinama predmet pučkoga ismijavanja, predsjednica Vladine Koordinacije za društvene djelatnosti i ljudska prava Željka Antunović, očito, ne drži da je isprazno apeliranje na nesebično razmnožavanje Hrvata imalo smiješno; po njezinu kriteriju on zavrijeđuje dobiveni novac jer "pozitivno društveno djeluje". Uzme li se u obzir da je don Antina stranka (HDZ) odavno sišla s vlasti, a formalno i Bakovićeva gorljiva demografsko-nacionalistička doktrina u kojoj se muslimanofobija u pravilnim intervalima izmjenjivala sa sotonizacijom Srba - s pravom se možemo upitati jesu li profesionalni mrzitelji u Hrvatskoj i nakon 3. siječnja 2000. godine proglašeni vrstom od posebne državne skrbi?

Razložnost takva upita dopunski podcrtava i smisao Vladina financiranja Udruge Hrvatski domobran koja se, ruku na srce, domobranima naziva poprilično stidljivo i isključivo uslijed zadanih političkih okolnosti. Njezino je članstvo na temelju nekoliko ponuđenih projekata iz državne blagajne onomad utržilo gotovo 30 tisuća maraka. Slabijim poznavateljima programskih stremljenja ove udruge valja pojasniti da je vjerojatno novcem istoga, proračunskog, porijekla prije točno godinu dana potpredsjednik "domobrana" Dragutin Hazler inicirao podizanje spomenika ustaškom zločincu Juri Francetiću u Slunju. U njegovu podnožju koči se natpis "u slavu vitezu Juri Francetiću, legendarnom borcu protiv četnika", a smisao postojanja iscrpljuje mu se u vađenju masti trećesiječanjskoj državnoj vlasti i u funkciji strašila za Srbe-povratnike na šire slunjsko područje.

Darovnicom od 40 000 DEM Hrvatskom društvu političkih zatvorenika stanovite Kaje Pereković Ivica je Račan možda doista nastojao kompenzirati bivšim robijašima patnju i bol proživljenu u kazamatima njegove nekadašnje partije, ali to čini na posve neprimjeren način: u tuđe ime i tuđim novcem. Čini to i posve bezrazložno, jer Kaji Pereković i njezinim sljedbenicima, kako se pokazalo, novca ne nedostaje ni za proslave, a kamoli za život. To društvo je, naime, samo četiri dana nakon Vladine sjednice s koje mu je upućena državna pomoć u zagrebačkome hotelu Dubrovnik organiziralo slavlje u povodu državne obljetnice. Hrvatska država koju se slavilo je, doduše, ona poglavnika Ante Pavelića, a fešta je održana na datum njezina utemeljenja - 10. travnja. Hranu, piće, pa čak i Kiću Slabinca koji je angažiran za interpretiranje prigodnih domoljubno-ustaških pjesmuljaka platili su iznova hrvatski porezni obveznici. Ista je kategorija građana iz svojih s mukom skucanih prihoda izdvojila i gotovo 130 tisuća dojčmaraka za potrebe Viteškoga alkarskoga društva iz Sinja. Ovo je društvo prije samo mjesec i pol dana organiziralo protestni skup protiv policijskoga privođenja generala Mirka Norca, osumnjičenog za teške ratne zločine protiv civilnoga stanovništva na području Gospića, u zgradu riječkoga Županijskog suda.

Navedeni su samo neki od najsvježijih primjera koalicijskoga oportunizma s financijskim predznakom; još otprije je poznato kako se novac poreznih obveznika već gotovo godinu i pol dana troši na tako bizarne prohadezeovske projekte kakav je parlamentarna komisija za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata koju je utemeljio čuveni Vice Vukojević (HDZ), ili na financiranje ordinarnih desničarskih pamfleta kakvo je Hrvatsko slovo, oporbeni list s državnom potporom. Kako to da hrvatska socijaldemokratsko-liberalno-narodnjačka Vlada razmjerno lako nalazi sredstva za utapanje domoljubnog gnjeva proklamiranih političkih neprijatelja, za razliku od onih za svakodnevni život vlastitih birača? U čemu je tajna uspjeha profesionalnih hrvatskih "domoljuba" i "čuvara nacionalnih interesa" u mužnji proračunskog novca od Ivice Račana?

Naravno da rješenje gornjih rebusa ne leži u nazadnjačkim i ponekad eksplicitno profašističkim "programima i "projektima" navedenih udruga, nego u samome hrvatskom premijeru čiji politički nerv stremi kupovini krhkog političkog mira s najekstremnijim oponentima. Ti pokušaji su najbjelodaniji na primjeru brojnih braniteljskih udruga koje Vlada naročito senzibilno - u strahu od latentnih nemira - ne želi odveć naglo odbiti od državne sise. Ministar branitelja upravo pregovara o visini zatražene državne dotacije od čak 615.000 DEM s Marinkom Liovićem, šefom udruge ratnih invalida, koji se proslavio svojedobnom izjavom da u svoj podrum " ne pušta Židove, Srbe, pse i žene". Veteransko udruženje generala Đure Dečaka - UHVDR - od koalicijske je vlasti zaiskalo u paru istu količinu novca kao i Liović, dok Tomislav Merčep, ratni zapovjednik eskadrona smrti u Vukovaru i Pakračkoj Poljani, traži iz proračuna više od milijun njemačkih maraka za pacifikaciju vlastitih ljutih veterana, iako toliki novac njegova udruga nije nikad dobila ni u vrijeme kad je HDZ bio vlasti. Posrijedi je klasičan reket poglavica bivših ratnika prema više nego popustljivoj koalicijskoj Vladi koja im se ne usudi ukinuti ni financijske privilegije, a nekmoli procesuirati ratna nedjela njihovih prvaka.

Zauzvrat, Vlada je više nego bešćutna prema onima koji su je na vlast doveli: umirovljenicima kojima ne vraća obećani dug, radništvu čija poduzeća odlaze u stečaj i omladini koja netom nakon dobivene diplome svoje mjesto pod suncem hita pronaći preko državne međe. Zato je uistinu važno da Hrvatska pronađe dovoljno novca za popa koji propagira rađanje - mlade majke i njihova djeca za život će se već nekako snaći i bez obećane, pa naknadno uskraćene državne naknade. Vladino financiranje vlastitih mrzitelja bilo bi, dakle, dovoljno licemjerno već i bez teatralne neugode kojom su građanstvo počastili potpredsjednici Vlade Slavko Linić (SDP) i Goran Granić (HSLS) na nedavnoj povijesnoj sjednici : javno su protestirali protiv dodjele novca "udrugama mržnje", ali su na koncu, iza ugašenih kamera, i sami glasali za ovu dotaciju. Sila boga ne moli - prokomentirali bi pragmatici ovaj slučaj stranačke stege na posve nov, Račanov način.

Davor Krile