Rekonstrukcija Vlade, a možda i koalicije

Aim, Zagreb, 17.4.2001.

Da je hrvatska Vlada došla do zida - oko toga su se ovih dana suglasila i dva ključna čovjeka vladajuće koalicije: premijer Ivica Račan i njegov prvi partner Dražen Budiša. Čelnici dvije najjače stranke, SDP-a i HSLS-a, izrijekom su potvrdili svoje nezadovoljstvo funkcioniranjem vladajuće šestorke i radom Vlade. Nisu se složili, štoviše sasvim oprečno gledaju na uzroke takva stanja: Račan problem vidi ne u Vladi nego u koaliciji, Budiša ne štedi ni Vladu, dovodeći u pitanje ne samo njene rezultate nego i premijerovu poziciju.

Njihove izjave pokrenule su široko komešanje u vladajućim redovima. Oko toga da je rekonstrukcija Vlade neizbježna - lako se postigla suglasnost. Više, naime, nikako nije moguće sakriti da su rezultati Račanova kabineta nedostatni. Ali kako bi tu rekonstrukciju trebalo izvesti i što bi zapravo trebalo promijeniti - o tome se sada motaju različite zamisli, svatko ima neku svoju ideju. Premijer tvrdi da je preslagivanje Vlade bez novih izbora nemoguće, svi mu partneri smatraju da za izbore nema razloga. Račanovo spominjanje izbora vjerojatno je svojevrsna ucjena. Jer jedino se njegova stranka - pokazuju istraživanja - izbora ne mora bojati.

Također se špekulira da bi rekonstrukciju Vlade trebalo povezati s rekonstrukcijom koalicije - šestorka bi se, navodno, trebala svesti na trojku. Tri velike stranke puštaju glasove da bi bez patuljastih skladnije funkcionirale. Takav pristup baš ne nailazi na podršku. Tangirani patuljci tvrde da se izborna koalicija bez novih izbora ne može raskapati, iz javnosti se upozorava na općepoznatu činjenicu da su ministri iz manjih stranaka najmanje problematični, njihovom radu nema nekih većih primjedbi, glavni su problem ministri iz nosećih stranaka - policije, obrane, gospodarstva.

Nagađanja o reduciranju koalicije poklopila su se s promjenom statuta istarske županije kojim je na području cijele Istre uvedena dvojezičnost (hrvatski i talijanski jezik). Taj potez IDS-a izazvao je veliki gnjev ostalih pet vladajućih stranaka. Bijes ide do otvorenih prijetnji da se ili statut mora povući ili IDS mora napustiti koaliciju. Oba poteza - i donošenje promijenjenog statuta i grmljavina kontra njega - dio su upravo otvorene kampanje za lokalne izbore, koji će se održati 20. svibnja.

IDS se odlučio na uvođenje dvojezičnosti jer je to njegovo izborno obećanje i jer mu je natpolovična pobjeda u Istri prvi put dosta tijesna. Glasni povici kontra tog poteza namijenjeni su biračkom tijelu ostalih pet stranaka jer u vanistarskoj javnosti postoji značajna rezerviranost prema istarskom soliranju. Nerazumijevanje, možda i odbojnost ostatak su onih animoziteta što ih je spram Istre čitavo desetljeće razvijao Tuđmanov režim. HDZ to područje nikada nije uspio staviti pod svoju šapu i zato je prema svemu što je dolazilo s one strane Učke gajio duboko nepovjerenje. Tragovi tih neraspoloženja, koja su se godinama, preko gotovo svih medija i državne propagande, pokušavala utuviti u glave Hrvata, izgleda još uvijek čuče u malom mozgu nacije.

Ali sve te široko pokrenute debate o rekonstrukciji Vlade nekako izbjegavaju odgovoriti na osnovno pitanje: što je zapravo pravi problem Račanova kabineta - nesposobni ministri, blokada zbog nesloge među koalirajućim strankama ili nešto treće?

Da u Vladi ima mnogo nesposobnih ministara - to je nesporno. Umjesto stručne, premijer je sastavio stranačku vladu, a stranke su se pobrinule da u poslovodstvo države uguraju ljude po vlastitoj volji, bez obzira na njihove kompetencije. Račan bi - takve su procjene - barem svakog trećeg ministra trebao smijeniti.

Ako postoji politička volja, zamjena nesposobnih ne bi trebala predstavljati veći problem. Ali prije nego se krene u taj proces, šestorica se vodećih moraju pogledati u oči. Za takvu otvorenost među njima dosad nije bilo spremnosti. Svaki je čuvao leđa ministrima iz svoje stranke i zato je bilo kakva promjena bila nemoguća.

Također je evidentno da je veliki problem funkcioniranja vlasti u glomaznosti vladajuće koalicije i njenim unutarnjim odnosima. Veliki broj stranaka proizvodi inertnost, napetosti među njima nerijetko djeluju blokirajuće. Ali reduciranjem broja sudionika - to se ne rješava. Istina, manje stranke znaju nastupati oporbeno, no, njihov britak jezik Račanovoj Vladi može biti neugodan, nikako ne i opasan. Pravi problem predstavlja odnos u čvrstom jezgru koalicije, među njenim nosećim strankama, prije svega između Račanovih Socijaldemokrata i njegova prvog partnera, Budišinih liberala. Kad god se Vlada tresla, bilo je to upravo zbog njihovih svađa i nesporazuma.

Mada se čini kako je za rješenje tog problema potrebno samo nešto više dobre volje, on se, s postojećim garniturama na čelu stranaka, nikakvom rekonstrukcijom Vlade ne može izbjeći.

Najveći je ipak onaj problem o kojem se danas najmanje govori. Čak i kad bi se sastav Vlade promijenio, a državom upravljao, ni od koga ometan, samo SDP, rezultati teško da bi bili mnogo bolji od sadašnjih. Osnovni je hendikep aktualne vlasti nepostojanje vizije, nepostojanje političkog programa koji bi zemlji omogućio izvlačenje iz krize, nepostojanje strateške zamisli koja bi mogla značiti prekretnicu. Račanov kabinet klipše utabanim stazama, stalno lovi svoj vlastiti rep, neodlučan, bez hrabrosti, bez spremnosti na iskorak.

Nema ozbiljne šanse da se to promijeni, jer su tako kapacitirane i stranke koje Vladu sastavljaju. Još dok su bile u opoziciji, primjećena je njihova sklonost prema šlepanju. Katastrofa je kad se takvi nađu na mjestu vođa. Zato od najavljene rekonstrukcije Vlade, koja će se provesti nakon lokalnih izbora, dakle negdje pred ljeto, i koja se sada predstavlja kao čarobna formula koja će spasiti Hrvatsku, ne treba previše očekivati.

Jelena Lovrić