Udaljene obale

Od pocetka krize u Makedoniji zapadni diplomati i politicari naglaseno isticu da je Makedonija primjer multikulturnog zivota. Istu pricu promovisu i lokalni zvanicnici. Oni, medjutim, koji pamte negdasnje odnose medju susjedima u nekim drugim sredinama na prostoru bivse Jugoslavije sumnjicavo vrte glavom

AIM, Skopje, 12. 04. 2001.

Na pocetku nedavne krize na sjeveru i zapadu Makedonije drzavni mediji su se svojski trudili da pronadju Albance spremne pred TV-kamerom uvjeravati javnost da se ne plase vojske i policije, da se protive djelovanju ekstremista. No, kako je operacija odmicala, na ovakav metod ubjedjivanja se polako pocelo zaboravljati da bi sada, kada je operacija, kako kazu, zavrsena, potpuno izasao iz Mode. Akcija snaga bezbjednosti koja je u sredstvima na makedonskom dobila puno pohvala docekana je sutnjom Albanaca: u istim tim medijima, pak, nije se cuo ni jedan albanski glas koji je o akciji govorio blagonaklono. Politicke partije koje govore u ime Albanaca izrekle su svoj negativan sud ocjenivsi operaciju snaga bezbjednosti brutalnom

Sociolozi strahuju da su medjuetnicki odnosi dovedeni u kusnju, da ce dva etnicka tabora ubuduzce nositi po koju "modricu" vise. Stampa je povodom krize pisala o sukobima skopskih srednjoskolaca - Makedonaca i Albanaca - pa je neko vrijeme i policija imala posla bdijuci nad "medjuetnickom tolerancijom". Pokusaja provociranja medjuetnickih incidenata bilo je u hipoteticnom zdanju mudrosti i pravde, na skopskom Pravnom fakultetu: srecom, sve se zavrsilo dobro. Novinska reportaza iz skopskog naselja Krusopek vise je od stilske figure: u tom su naselju nastanjenom Albancima, zitelji nocima i nocima cuvali viseci drveni most, najblizu vezu s gradom, poslije nekoliko pokusaja nepoznatih piromana da ga zapale! Jedna lokalna TV-stanica napravila je kratku storiju u kojoj se u jednom skopskom naselju djecaci "igraju" "Policije" i "ekstremista"

Aktuelna kriza je samo najnoviji primjer stvaranja dviju razlicitih istina, suprotstavljenih jedne drugoj. Za proteklu deceniju primjera se nanizalo dosta: sukob policije i Albanaca na skopskom Bit-pazaru, osnivanje nepriznatog Tetovskog univerziteta na albanskom jeziku uz intervenciju policije, gostivarski dogadjaji kada je policija sprijecila isticanje albanske zastave na drzavnim institucijama Svako je ostao sa svojom istinom ne trudeci se narocito da razmisli o onoj drugoj.

Pred svijetom garancija harmonicnog suzivota Makedonaca i Albanaca je cinjenica da u posljednjih nekoliko vlada partije koje artikulisu politicki interes ovog naroda participiraju s nekoliko svojih ministara, Albanci su zastupljeni srazmjerno procentualnom ucescu u populaciji brojem poslanika u parlamentu, manifestacionih oblika ne manjka. Medjutim, predsjednica Helsinskog komiteta Makedonije Mirjana Najcevska upozorava da dobro funkcionise odnos etnickih elita; na nizim nivoima komunikacije prakticno i nema.

Na stranicama jednog skopskog nedjeljnika ovih dana mogla se procitati sumorna konstatacija da mnogim gradjanima Skoplja, Makedoncima, lijeva obala Vardara, ona na kojoj pretezno zive Albanci, izlazi polako iz mentalnog sklopa: tamo ne odlaze, nemaju prijatelja, preostali Makedonci nastoje zamijeniti stan i preci na "sigurniju stranu". Dvije obale se udaljavaju. Jedan strani diplomata je svojevremeno u strahu izvukao zakljucak da bi se, nastavi li se ovako, Skoplje jednog dana moglo pretvoriti u Bejrut kao metaforu podijeljenog grada.

Skoplje mozda jeste simbol, sredina u kojoj stranac sve najbolje vidi. Poznavaoci prilika, pak, tvrde da su podjele drugdje, u Tetovu, Gostivaru, Kumanovu, jos dublje. Istrazivanja nevladinih organizacija pokazuju da simptoma podijeljenosti zaista ima mnogo. Malo je mjesta gdje se mladi Makedonci i mladi Albanci mogu sresti. Zajednickih uspomena, prijateljstava, fotografija je malo, onog neceg sto cini mali obicni zivot, nedostaje. Katkad na stranicama novina poneko "otvori dusu" zaleci sto susjedi razlicitih nacionalnosti ne odlaze jedni drugima na porodicne svetkovine, zabavu, bar na sahranu.

Odvojene su predskolske ustanove, skole imaju takozvane "paralelne razrede", izlaze novine na makedonskom i na albanskom jeziku (nije uspio ni jedan pokusaj da se naprave dvojezicne), prostor u elektronskim medijima je doziran s tolikom preciznoscu da se tesko moze desiti da u makedonskom dijelu programa neko zapjeva na albanskom ili, obrnuto, u albanskom - na makedonskom.

Mnogi gradjani preferiraju kupovinu u ducanima gdje ce im se prodavac obratiti na njihovom jeziku. Samo ako moze, Makedonac ce ici frizeru, zubaru, ljekaru - Makedoncu; Albanac Albancu. Mjesoviti brakovi su istinska rijetkost.

Ranije je, kazu, stosta bilo drukcije..

Medjunarodne nevladine organizacije, pune entuzijazma, nude projekte u kojima neglasno zagovaraju zblizavanje dva naroda kroz zajednicke vrtice za djecu, ucenje jezika onog drugog naroda, osnivanje multikulturnih drustava pruzajuci uslove mnogo povoljnije nego sto ih moze omoguciti domaca sredina. Interes javnosti ostaje na nivou ravnodusnosti. Poslenici multikulturalizma zagovaraju da se narodi mogu zbliziti samo ako se upoznaju. Predrasude razbiti ako se nauce jezik, obicaji, istorija nekog drugog, razlicitog od sebe.

Pojednostavljeno je medjuetnicke odnose svoditi na odnos Makedonci -Albanci. Pripadnici drugih nacionalnosti predstavljaju petnaestak procenata stanovnistva. Po nekoj losoj navici, u ime pojedinih nacionalnosti govore politicke partije koje u svom imenu imaju neki od nacionalnih atributa: turska, srpska, romska, bosnjacka, vlaska. Stoga, na globalnom planu, iznose i prituzbe na odnos drzave prema njihovim problemima: nedovoljnu zastupljenost u obrazovnom sistemu, sredstvima informisanja, administraciji. Ali, na onom obicnom, ljudskom planu, rijetko, izuzetno rijetko se moze cuti za konfliktne situacije izmedju susjeda razlicitih nacionalnosti.

Kao tacka pod rednim brojem 1 na dnevnom redu drzavnih poslova je pocetak politickog dijaloga drzave ili, uprosceno govoreci, Makedonaca i Albanaca. I, opet, cini se, sve se svodi na odnos politickih elita - makedonske i albanske (pokusavaju se ugurati i one ostalih nacionalnosti). Prema najavama, ponovo je sve zamisljeno da funkcionise po principu uzimanja i davanja: jedni "daju", drugi "uzimaju". Vec vidjeno. Zato mnogima sada naivno zvuce proklamacije predsjednika Trajkovskog da ce insistirati na uspostavljanju gradjanskog koncepta. Nisu li stvari otisle predaleko? Pitaju se u strahu pesimisti. Nije li prekasno!? Nije li do sada sve postavljeno na nekom drugom, ne gradjanskom nacelu?!

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC