Hrvatska šutke prati događanje Jelavićeve samouprave

Aim, Zagreb, 10.4.2001.

Poslije pet godina, koliko je prošlo od divljih demonstracija protiv tadašnjeg međunarodnog upravitelja grada Hansa Koschnicka - Mostar opet vrije. Razlozi koji su tada izveli razne veteranske udruge i povodljivu svjetinu na ulicu - ustrojstvo općinske vlasti u Mostaru - uglavnom su sanirani, ili naprosto zaboravljeni, ali su sada izbila u prvi plan sporna pitanja ustrojstva čitave Federacije BiH. Osim toga, primjetno je da u ovom sporu više ne sudjeluje aktivno bošnjačka strana, nego se sučeljavaju izravno međunarodni predstavnici i Jelavić sa svojom partijsko-državnom komparserijom.

Već time ispunjeni su uvjeti za žešći sraz nego kada su u sukobu sudjelovali i bošnjački predstavnici, koji su po logici stvari odvlačili barem dio energije međunarodnih predstavnika na svoju stranu. Ovo možda sugerira i da se Jelavića sada uvlači u planski pripremljenu stupicu, ali stupicu u koju on ulazi dovoljno lakomisleno da sve počinje sličiti na političku tročinku koja se ubrzano primiče epilogu. Štoviše, vrlo je lako rekonstrurati sve sankcije međunarodne zajednice iz tri poteza koje je prethodno povukao Jelavić sa svojom ekipom.

Nakon što je osnovana "hrvatska samouprava", Jelavić i njegovi ljudi smjenjeni su s državnih i stranačkih funkcija, a nakon što su partijski dirigirani civili počeli osvajati vojarne HVO-a i uništavati u njima različitu - i financijsku - dokumentaciju, SFOR je upao u financijski mozak "samouprave", Hercegovačku banku, i preuzeo nad njom kontrolu. Sada se u novinama već najavljuje i hapšenje Ante Jelavića, kojeg se, tvrdi se, tereti za organiziranje nemira, no nije isključeno da ovaj u međuvremenu pruži još neki, možda još jači, povod da ga SFOR zaskoči.

Jelavić je, ukratko, učinio sve da izazove sankcije međunarodnih predstavnika, tako da se oni, dojam je, posebno i ne trude da nađu previše uvjerljive argumente za kaznene mjere koje poduzimaju. SFOR-ov upad u Hercegovačku banku objašnjen je time da se zaštite mali štediše, jer se pretpostavlja da će međunarodni bankovni stručnjaci otkriti financijske malverzacije Jelavića i njegovih ljudi. No, prema američkom ambasadoru Thomasu Milleru rezultati ekspertize unaprijed su poznati, jer su za njega Jelavić i ostali naprosto pljačkaši i o tome se više nema što razgovarati.

Miller i ne pokušava objasniti zašto pedesetak milijuna maraka koliko je navodno odvojeno za financiranje "samoraspuštenog" HVO-a ti pljačkaši jednostavno nisu stavili u džep. Ali, što se Milleru i ostalima može pedbaciti nakon tupavog Jelavićevog uvjeravanja da su "hrvatske udruge proistekle iz Domovinskog rata spontano preuzele većinu hrvatskih vojarni na području BiH i neće dopustiti da u njih ulaze oni koje hrvatski narod nije izabrao na izborima u studenom 2000." Koliko su ovi upadi u vojarne HVO-a bili "spontani" dovoljno govori izjava zapovjednika 4. gardijske brigade HVO-a u Orašju Gorana Martića, po kojemu su "civili i članovi stradalničkih udruga tražili od nas da iznesemo dokumentaciju iz vojarne, a njezin dio uništimo".

Martić je ovu "zapovjed" odbio izvršiti, jer se iz te dokumentacije po njemu mogu iščitati i neke "kriminalne" radnje, o čemu su "spontano" organizirani građani očito mogli nešto znati jedino ako ih je netko od tangiranih o tome obavijestio. Inscenacija pohoda na vojarne bila je, dakle, krajnje providna, što se možda najbolje vidi iz krajnje suzdržanih reagiranja u Hrvatskoj, gdje je ovaj put malo tko požurio da se solidarizira s Jelavićem i njegovim "samoupravljačima".

Najviše se isprsio notorni splitski Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata, koji je odmah poslije blokade Hercegovačke banke najavio kontrablokadu SFOR-ovih baza u Divuljama, Pločama i drugdje. No, taj se Stožer već toliko iskomprotirao dosadašnjim prosvjedima - tražeći od vlasti u Zagrebu stvari koje se jednostavno ne mogu ispuniti (aboliciju za ratne zločine), a od ostalih desničarskih udruga da mu bespogovorno priznaju lidersku poziciju - da sada može samo odmoći vođama "samouprave" u Mostaru. Đapićeva Hrvatska stranka prava, osudila je akciju SFOR-a u Mostaru kao "anticivilizacijsku", ali ne spominje nikakve blokade njegovih baza.

Još je hladnije reagirao HDZ, koji je stvarni stožer okupljanja desnice u Hrvatskoj, i bez kojeg su masovne akcije desnih stranaka i udruga teško zamislive, jer jedino on još uvijek raspolaže respektabilnom infrastrukturom potrebnom za njihovo organiziranje. Ovaj put, međutim, ta je stranka šutke prešla ne samo preko najavljane blokade SFOR-ovih baza, nego i preko svega što se proteklih dana dogodilo u Mostaru. U toj stranci upravo se vode teški unutarstranački dueli koje forsiraju frakcije bliske aktualnom predsjedniku Ivi Sanaderu, koji izgleda želi promijenti image HDZ kao radikalno desne populističke stranke i približiti ga imageu umjereno desnih stranaka, oličenih ponajviše u njemačkom CDU-u, ili preciznije u bavarskom CSU-u.

Tako je ispalo da je u vrhu hrvatske politike interese Hercegovaca još ponajviše zastupao omrznuti "antihercegovac" Stipe Mesić. On je osudio ulične demonstracije protiv SFOR-a u Mostaru, Grudama i drugdje, ali uz malu-veliku interpolaciju da su te metode neprihvatljive bez obzira na "moguće greške" međunarodne zajednice. Kakve greške, nije rekao. Ali, po svemu sudeći radi se o greškama u globalnoj arhitekturi BiH kakvu zagovara međunarodna zajednica, prema kojoj hrvatski državni vrh više ne krije rezerve.

Doduše, Mesić je u tome najuzdržaniji, pa dok se Račan, Budiša, Tomac, ukratko glavne stranke koalicijske šestorke, već otvoreno zalažu za reviziju Daytonskog sporazuma, Mesić je oprezniji, i smatra da najprije treba provesti slovo ovog sporazuma, a tek onda staviti na dnevni red njegove izmjene. I ova Mesićeva rezervacija možda je, međutim, samo stvar osobne komocije, tj. procjene da će međunarodna zajednica lakše prihvatiti promjene u Daytonskom sporazumu ako joj se to što opreznije i ljubaznije kaže.

To znači da iz Hrvatske ubuduće treba očekivati sve češće i sve otvorenije zahtjeve da se Dayton mijenja, i to prvenstveno u pravcu gdje će naići na širu podršku, a to je ukidanje asimetričnosti sadašnje BiH, u kojoj su Srbi galantno oslobođeni onoga na što se Hrvate tvrtdoglavo tjera, a to je federalno sustanarstvo s Bošnjacima. I u međunarodnoj su zajednici, uostalom, svjesni da ovakvo uređenje BiH nije ništa drugo nego legaliziranje njene podjele, pa su zato njeni predstavnici u Ustavnom sudu BiH i digli ruku za, po mnogo čemu povijesnu, odluku o konstitutivnosti sva tri naroda na prostoru cijele BiH.

No, i dalje se inzistira na nepromjenjivosti Daytona, možda i zato što status quo iziskuje manje napora, pa i novca, od svake, pa i najmanje promjene. Jasno je, međutim, da je Dayton sve teže braniti kao nekakvu novu bibliju, a sve kada bi on to i bio, nije loše podsjetiti da ni Biblija nije nastala u nekoliko daytonskih tjedana. Ona je dopisivana je više od tisuću godina.

Marinko Čulić