Fabrike za marku - i niko ih neće

Budućnost BiH je u alkoholu, nafti, cigaretama - i novinama. Ovakav zaključak se nameće nakon objavljivanja rezultata prvog kruga velike privatizacije u Federaciji BiH.

SARAJEVO, AIM, 7.4.2001

Prelazak sirotinje u kapitaliste u BiH je počeo. Na kraju balade, što će se definitvno znati za nekoliko godina, nekima će to i uspjeti. Najveći interes u dosadašnjem toku velike privatizacije građani i privatizacijski investicioni fondovi (PIF) pokazali su za dionice pivara u Sarajevu i Tuzli, "Energopetrola", Fabrike duhana u Mostaru. Apsolutni šampion svakako je "Sarajevska pivara" gdje je upisani iznos 12 puta veći od početne cijene ponuđenog državnog kapitala, koja je iznosila 1,3 miliona maraka. Kod "Energopetrola" i mostarske Fabrike duhana taj je omjer iznosio jedan naprema 10, dok je pivara u Tuzli zabilježila nešto slabiji skor, "samo" jedan naprema devet.

Interes za pivare i naftaše sasvim je razumljiv, jer se radi o firmama čiji proizvodi imaju odličnu prođu. Jer, bez obzira na krizu i siromaštvo, za pivo i benzin uvijek se iznađe koja marka. Najveće iznenađenje svako predstavlja "drugoplasirani" na listi najtraženijih preduzeća. Radi se o novinskom preduzeću "Privredna štampa" iz Sarajeva, gdje je početna cijena za 20 odsto kapitala (ostatak je već ranije, u Markovićevom vremenu, privatizovan) iznosila 48 hiljada maraka, dok je ponuđeno čak 526 hiljada, što znači, 11 puta više.

Država je u ovom krugu ponudila na prodaju "svoj" kapital u 547 preduzeća , vrijedan, barem prema knjigama, nešto više od tri milijarde maraka. Ovo je samo polovina ukupnog broja državnih preduzeća koja će ići u privatizaciju, a kapital države u drugom dijelu preduzeća biće ponuđen na prodaju početkom jula ove godine. Nakon četiri mjeseca, koliko je trajao prvi krug javnog upisa dionica,upisano je nešto više od 4 milijarde maraka, gotovo bez izuzetka u certifikatima, a uspješno je prodat državni kapital u 76 preduzeća, za koje je inkasirano 223 miliona maraka, što je nešto manje od knjigovodstvene vrijednosti ovog kapitala, koja iznosi 223 miliona maraka.

Naravno, iza ovih miliona ne stoji opipljiv novac već privatizacijski certifikati, koji su podijeljeni građanima kao kompenzacija za dugove države prema njima, po raznim osnovama. Od stare devizne štednje, neisplaćenih plata vojnika tokom rata u BiH, neisplaćenih penzija, te simboličnog iznosa, u prosjeku nešto više od 2.000 maraka, u certifikatima, za sve punoljetne građane na ime njihovog učešća u stvaranju nekada društvene a sada državne imovine.

Preostala neprodata preduzeća nove vlasnike nisu dobili zbog dva razloga, ili je bilo previše ili premalo zainteresovanih. Po važećem zakonu u FBiH, ukoliko je u prvom krugu uplaćeno između 80 i 120 odsto od početne vrijednosti državnog kapitala, "roba" je prodata, a preostaje samo tehnički dio posla da se utvrdi koliko je kome pripalo procenata vlasništva, u zavisnosti od visine uplaćene sume.

Ukoliko je uplaćeni iznos izvan ovih okvira, tada se ide na "popravni" , drugi krug javne ponude dionica, u kome nema nikakvih limita o minimalnom i maksimalnom iznosu. To znači da je državni kapital, u preduzećima favoritima građana sa početka teksta ostao neprodat i biće ponovo ponuđen u drugom krugu javne ponude dionica, koji će trajati od polovice aprila do kraja maja.

Drugu stranu medalje, čine preduzeća, za koja u proteklom prvom krugu velike privatizacije nije bilo apsolutno nikavog interesa ili se radilo o tek simboličnim iznosima. Svakako najdrastičniji je primjer rudnika željeza u Varešu. Na papiru, on vrijedi nešto više od 72 miliona maraka, ali u prvom krugu nije uplaćen niti jedan fening. Znači ama baš niko nije pokazao ni najmanji interes da postane vlasnik ovog rudnika. Ista sudbina zadesila je još 26 preduzeća u FBiH, što znači da u njihovu budućnost ne vjeruju čak ni njihovi trenutni direktori i drugi radnici, a o investitorima u vidu PIF-ova da i ne govorimo. U ovoj grupi su livanjska tvornica tepiha,, fabrika namještaja "Starić" u Kladnju, "Poljopromet" iz Zenice, fabrike tekstila iz Mostara i Bihaća, ali i Željeznice "Herceg Bosne" iz Mostara , čija početna vrijednost od 14 miliona maraka ipak nije nikoga privukla.

Nešto su bolje prošle "Željeznice BiH" sa sjedištem u Sarajevu, koje na papiru vrijede 126 miliona maraka, za koje je ukupno ponuđeno "impresivnih" 11.900 maraka, koliko košta i bolje očuvan polovni automobil. Slična je situacija i sa fabrikom azota u Goraždu, koja knjigovodstveno vrijedi 110 miliona maraka, za koje ponuđeno tek 18.930 maraka. Stvarna situacija je još poraznija ako se zna da se na slobodnom tržištu privatizacijski certifikat nominalno vrijedan 100 DM, prodaje za tri marke u kešu.

Nakon ovakvih rezultata u prvom krugu privatizacije ovih preduzeća, lako je moguće da u junu, kada budu poznati rezultati drugog kruga, građani budu šokirani. Kako u drugom krugu nema ograničenja, to znači, ako je početna vrijednost preduzeća bila milion maraka a uplaćeno recimo pet milona maraka, za svakih 500 uplaćenih maraka (u certifikatima ili novcu, svejedno), dobijate jednu "pravu" dionicu preduzeća nominalnog iznosa od 100 DM, čime ste postali dioničar, odnosno suvlasnik. S druge strane, ako za preduzeće u koje ste uložili certifikate ne vlada poseban interes, pa je recimo, upisano samo 100.000 DM iako je početna cijena milion maraka, tada za 500 DM u certifikatima dobijate "pravih" dionica u nominalnom iznosu od 2.500 DM.

Stoga je sasvim moguće, ako bi se i u drugom krugu ponovila ista situacija, da onaj ko uplati samo 100 maraka u certifikatima, ukoliko bude jedini, postane sasvim legalno vlasnik, recimo rudnika željeza u Varešu, sa svih njegovih 76 miliona maraka knjigovodstvene brijednosti! Ne treba zaboraviti da je tržišna cijena certifikata od 100 maraka, samo tri DM keša, odnosno jedna kutija "marlbora". Slijedom te logike, koliko god bila propala firma, postoji hiljade načina da vlasnik iz nje izvuče u kešu više od tri marke, koliko je realno uložio. Ako ništa drugo, dobija barem registrovanu firmu, dok za osnivanje nove treba izdvojiti minimalno 2.000 DM u kešu.

Dosadašnji rezultati velike privatizacije tako služe barem kao dobar pokazatelj stanja u glavama ljudi. Očigledno je da u proizvodnju malo ko vjeruje, uprkos verbalnim zakletvama domaćih i stranih zvaničnika i eksperata, kako je to naša jedina perspektiva. Zalud su sva uvjeravanja da bez pokretanja proizvodnje nema boljeg života za obične smrtnike. Ljudi bi rađe bili suvlasnici pivare i benzinskih pumpi, nego li nečeg "bezveznog", poput tekstilne ili fabrike namještaja. To je lekcija koju su naučili za pet poslijeratnih tranzicijskih godina, hvali tekstil, drži se piva i nafte.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)