PLJAČKA POD OKRILJEM TRANZICIJE

Hrvatska:

Piše: Igor Lasić (Dubrovnik)

Hrvatska zauzima površinu od 56.538 km2, s 4,8 milijuna stanovnika, prema popisu iz 1991. godine. Bez obzira na neke vanjske i unutarnje političko-društvene intencije, površina se u meduvremenu nije smanjila niti povećala, no najnovije redovno prebrojavanje u 2001. godini, pokazat će da je broj žitelja malo opao, najviše s razloga velikih migracijskih gibanja u proteklom desetljeću.

One iste 1991. godine, približno pet milijuna hrvatskih gradana ekonomski je težilo nešto malo preko 18 milijardi američkih dolara bruto državnog proizvoda, što ipak čini svega tri četvrtine od BDP-a u godini prije navedene, a za tri i pol milijarde manje negoli danas. Ipak, te prijelomne '91. živjelo se u Hrvatskoj bolje nego danas.

Prije svega, treba napomenuti da je broj nezaposlenih prije desetak godina, dok Hrvatska još nije bila formalno samostalna država, a nije više bila ni suštinski u sastavu SFR Jugoslavije, bio u apsolutnim mjerilima za više nego duplo manji od sadašnjeg: 170 naprema 360 tisuća. Hrvatska je te godine uvozila u vrijednosti od oko 3,9 milijardi dolara, a izvozila za 3,3 milijarde, pa je pokrivenost uvoza izvozom bila oko 85 posto. Današnji uvoz vrijedi 8,4 milijarde, a izvoz svega malo više od 4,5 milijarde, što znači da je pokrivenost spala na ispod 55 posto.

Tudjmanovo "gospodarsko čudo"

Tajna takvoga "hrvatskog gospodarskog čuda", kako je svojoj ekonomskoj alkemiji za života i vlasti volio tepati Franjo Tudman, krije se u jednostavnoj činjenici da je strahoviti porast nezaposlenih promoviran najprije u proizvodnim granama. A proizvodnje je, dakle, sve manje i manje. Ilustracije radi, Hrvatska danas uvozi voće i povrće, meso i ribu, odjeću i namještaj, dok o tehničkoj robi ne treba ni govoriti.

Indeks fizičkoj obujma industrijske proizvodnje kazuje da je ona u desetak godina - ili u malo većem razdoblju, od '91. godine - pala za četrdesetak postotaka. To se od oficijelne hrvatske vlasti često opravdavalo ratnim štetama, no veći dio ovog pada ipak se ne odnosi na područja Hrvatske koja su bila nekoliko godina pod okupacijom, ili izložena topovskoj vatri s prve linije fronte.

Krivnju za tako poražavajuće stanje snosi sam hrvatski državni političko-ekonomski menadžment, provodenjem svojih zamisli o tranziciji društvenog vlasništva u državno, pa zatim u privatno. O tome svjedoče i drugi ekonomski parametri.

Podaci o nekadašnjoj i sadašnjoj prosječnoj plaći, ili tečaju domaće valute prema DEM-u, izazvali bi veće zabune, budući da je u Hrvatskoj od 1991. godine promijenjeno tri valute (s jugoslavenskog dinara na hrvatski, pa na kunu), izvršena jedna denominacija hrvatskog dinara, zabilježen iscrpljujući period hiperinflacije do 1993. godine, i konačno uveden po mnogo čemu sumnjiv stabilan odnos kune i njemačke marke, koji se danas u srednjem tečaju kreće izmedu 3,85 i 3,90 kuna za jednu marku.

Trenutno je prosječna mjesečna plaća u Hrvatskoj nešto iznad 3.000 kuna,(nešto manje od 800 DM) a prosjek primanja u oko milijun i 100 tisuća umirovljenika iznosi oko 1.300 kuna mjesečno (oko 340 DM).

Uvertira za pljačku počela je još 1991. godine s prvim ratnim razaranjima i svodenjem tržišta na malo više od dvije trećine hrvatskog teritorija. Granice su otada zatvorene prema SR Jugoslaviji, tržište u Bosni i Hercegovini se raspalo kao i život uopće u toj zemlji, a prometovale su tajnim putovima isključivo potrepštine poput nafte ili minobacača. Štoviše, njihova razmjena nije jenjavala niti u vrijeme najvećih ratnih sukoba u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini.

Izuzev objektivne činjenice gubitka tržišta, i pregolemih sredstava izdvajanih za oružanu obranu zemlje, Hrvatsku je istodobno pogodila kadrovska politička čistka, pred kojom su dotadašnji menadžeri u poduzećima padali poput pločica domina. Naravno, od stare garniture iz godina socijalističkog samoupravljanja opstali su oni koji su bili spremni povinovati se diktatu nove vlasti. To je bila svojevrsna priprema za najvažniji dio pljačke, pretvorbu iz društvenoga u privatno vlasništvo.

U startu je sva društvena imovina pretvorena u državnu, i predana na daljnji postupak Agenciji za privatizaciju, poslije istoimenome Ministarstvu i zatim Hrvatskome fondu za privatizaciju (HFP). Oni su imali silno blago za daljnju rasprodaju procijeniti po vlastitom nahodenju, a prije toga su navodno podmireni radnici u poduzećima.

Radnici su prema ostvarenom stažu dobivali mogućnost otkupa dionica do 20 tisuća njemačkih maraka, s rokom otplate od pet godina. Dio vlasništva preuzeo je Mirovinsko-invalidski fond (MIO), a dio je pripao državnim bankama na osnovu revalorizacije već otplaćenih kredita. Ovo je prvi bitan moment pljačke, kao i onaj s kadrovskom čistkom.

Rok za upis dionica iskoristilo je oko 600 tisuća zaposlenih, s isključivim motivom spašavanja radnih mjesta, i vrlo nejasnom idejom oko buduće vlasničko-upravljačke uloge tzv. malih dioničara. U to vrijeme pojavljuju se prvi tajkuni, anonimni biznismeni s misterioznim kapitalom, i počinju s otkupom većih paketa dionica.Otkup dionica od HFP-a, za tajkune je protekao u tada neutvrdivim okolnostima, i oni su sa stečenim vlasništvom u otkupu tada pristupali drugoj fazi otimačine.

Dotad su menadžeri ex-društvenih poduzeća nastojali obezvrijediti poduzeća čija pretvorba je u toku, uništiti im proizvodnju, preusmjeriti poslovanje preko paralelnih privatnih tvrtki, i opteretiti ih kreditima mimo zdravoga ekonomskog interesa. Posrijedi je bilo najobičnije parazitiranje, koje su tajkuni kasnije nastavili još žešćim intenzitetom, sve do stečaja ili likvidacije poduzeća, i odlaska očajnih radnika na ulicu.

Država i dalje većinski vlasnik

Zadnja faza tajkunskog preuzimanja imovine odnosio se na otkup dionica od malih dioničara: po dvorištima i predvorjima posrnulih poduzeća počeli su se pojavljivati tzv. torbari, koji su razglašavali otkup po cijenama do deset puta manjima od nominalne vrijednosti. Naime, nakon što je Vlada ocijenila kako je opisani postupak otimačine uspješno priveden kraju, država odigrava bravuroznu akrobaciju, kojom poništava raniju odluku o upravljanju privatiziranim poduzećima i raspodjeli dobiti.

Po novome, za sudjelovanje u vodenju poduzeća i raspodjeli dobiti dovoljno je bilo upisati dionice u otkupu, sada s rokom produženim na 20 godina i krenuti s ostvarivanjem svih vlasničkih prava.

Medutim, država u svojim rukama i dalje čuva oko 70% bivšeg društvenog vlasništva, izraženo u stvarnoj vrijednosti. Strani kapital ušao u je u Hrvatsku isključivo otkupom banaka i trgovinom, s ponekim hazarderom koji se otisnuo niz proizvodne vode. Zakonski uvjeti za strance su vrlo pogodni, no nisu i uvjeti poslovanja. Financijsko tržište je nerazvijeno, na njemu sudjeluje malo privrede, i uglavnom figurira kao vježbalište a ne ozbiljan ekonomski činitelj.

Za cirkus oko privatizacijsko-investicijskih fondova (PIF) '97. godine, još uvijek ne odgovara nitko, iako su preko njih oštećeni mnogi, jer su vaučeri za preuzimanje vlasništva bili razdijeljeni desecima tisuća ratnih branitelja i stradalnika. Naime, PIF-ovi su osnovani u Hrvatskoj pod pritiskom Svjetske banke, no država im je namijenila loša poduzeća, u nekim slučajevima čak fiktivnu, isključivo na papiru.

Zbog navedene količine i kakvoće kriminala Hrvatska danas nije u EU, dok se ostvareni prijem u WTO zasad u svakodnevnici i ne osjeća. Baš kao niti mjere nove hrvatske Vlade, koja je spora i neodlučna taman koliko si hrvatski gradani ne mogu dopustiti.

U godini 2001. industrijski će rast i dalje biti nedovoljan (do 3%), BDP će porasti jedva toliko, nezaposlenost će vidno narasti, a plaće tek neznatno. Drugim riječima, ostat ćemo u najboljem slučaju gdje već jesmo, što i bez širega evropskog konteksta znači samo da će 2001. biti još gore.