Reagovanje na hapšenje Miloševića u RS

Banjaluka, 2. april 2001. (AIM)

Hapšenje Miloševića je unutrašnja stvar Srbije i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ)! Tako bi u najkraćem glasilo reagovanje zvaničnika u Republici Srpskoj na vijest da je u Beogradu uhapšen bivši predsjednik SRJ.

Prvi se sa izjavom oglasio predsjednik RS Mirko Šarović, pažljivo vodeći računa da mu ne izmakne neka nepreciznost koja bi mogla zapeti uhu visokog predstavnika za BiH:"Pravne činjenice treba da budu odlučujuće i cijeli slučaj treba da bude javan kako bi se zaštitile demokratija i zloupotreba cijelog procesa".

Premijer RS Mladen Ivanić nije bio mnogo određeniji. Njegov komentar odnosio se samo na zvanično saopštenje o razlozima hapšenja. "Karakter optužnice protiv Slobodana Miloševića upućuje na orijentaciju novih vlasti da do kraja istraže sve aspekte uključenosti ključnih političkih ličnosti u nešto što bi se moglo nazvati korupcijom", kaže Ivanić.

Za razliku od opreznih Šarovića i Ivanića, određeniji je bio član Predsjedništva BiH i Miloševićev dojučerašnji partijski drug i pažljivi učenik Živko Radišić. Prvi čovjek socijalista u RS ovaj puta nije bio konfuzan, neodređen i poslednji u reagovanju. Novinari su ga pronašli na pčelarenju na Kozari. "Ako je riječ o odgovornosti za eventualne ratne zločine, mislim da niko ne može biti amnestiran od odgovornosti za zločine" ,kazao je Radišić.

Zadovoljstvo hapšenjem svog žestokog političkog protivnika nije krio jedino bivši premijer Milorad Dodik. Poslije predizbornog pisma Miloševiću, kada mu je prognozirao politički pad, Dodik je još jednom mogao da likuje zbog svojih proročkih najava. "Ovo je logičan epilog dugogodišnje diktature u kojoj je Milošević uspio da stvori zablude i probleme i svom i narodu na ovim prostorima", izjavio je Dodik, dodajući sasvim jasno da je hapšenje samo prva faza pred odlazak u Hag.

Reagovanje Radišića pokazuje da je Milošević sa gubitkom vlasti izgubio svoja značajna ideološka uporišta među Srbima koji su slijepo slijedili njegovu političku harizmu. Oni ga se odriču sa istom lakoćom sa kojom ih je on upotrebljavao za svoje političke ciljeve.

Koliko su reagovanja zvaničnika u RS iskrena i šta zaista misle o odlasku političara sa kojim su dugo i žestoko sarađivali poslednjih desetak godina? Ono što danas o njemu javno govore sigurno nije ono što zaista misle. Izjave da je Miloševićevo hapšenje unutrašnja stvar Srbije je mjera dopuštenog reagovanja i činjenica da nisu prekoračili granicu dozvoljenog pokazuje da su veoma svjesni da se krug opasno smanjio i da preglasna priča više ne donosi nikakvu korist.

Za razliku od opreza političkih zvaničnika, javnost u RS hapšenje ne odobrava ni kada je u pitanju način hapšenja ni kada su u pitanju razlozi. U anketama medija ogromna većina misli da Miloševića nije trebalo uhapsiti i da ga ne bi trebalo isporučiti Haškom tribunalu. U njihovim razmišljanima Miloševićeva krivica i odgovornost dovode se u vezu sa odgovornošću lidera drugih naroda, koji su sa njim vodili rat (Tuđman i Izetbegović). Na psihološkom nivou očigledno nije problem u Miloševićevoj krivici, nego u tome što bi se njegovo izručenje doživjelo kao kolektivna kazna i još jedan srpski poraz.

Bez obzira što se Miloševićevo hapšenje javno ne podržava, građani RS su sve više sigurni da će on završiti u Hagu. Većina njih se nakon raspada bivše Jugoslavije na ovaj ili onaj način vezala za Miloševića kao personifikaciju čuvara srpskih nacionalnih interesa. Oni će hapšenje nazivati poslednjom srpskom izdajom, kapitulacijom DOS-a i američkom zavjerom, ali će se intimno pomiriti sa činjenicom da se njihov junak mora izručiti Haškom sudu.

Anonimni sagovornik AIM-a, koji važi za dobrog poznavaoca političkih zbivanja na relaciji Beograd - Banjaluka, vjeruje da bi se Milošević u Hagu mogao pridružiti kao osumnjičeni političkim i vojnim liderima bosanskih Srba i odgovarati za zločine genocida u Bosni i Hercegovini. Po njegovoj procjeni, haški politički i državni vrh bosanskih Srba biće uskoro kompletiran hapšenjem Karadžića i Mladića, tako da će se suđenje obaviti u paketu. Priključenje Miloševića bi bilo zatvaranje kruga i stavljanje tačke na organizatore i inspiratore rata u BiH.

Manjak emocija u reagovanju na hapšenje Miloševića je za sada znak definitivnog poraza jedne ideologije i jedne politike na prostoru bivše Jugoslavije. Srbi u BiH su najbolju indikatoro promjena takve vrste.

Branko Perić (AIM)