Hapšenje Slobodana Miloševića

Kraj jedne priče

Drama sa pjevanjem, pucanjem, glasinama, batinama i pregovaranjem, mnogo je više od događaja od 5. oktobra označila definitivni kraj svemu onome što je Milošević predstavljao. Jedino je on ostao isti: nakon maksimalne nepopustljivosti, kada se suočio sa krajnjim konzekvencama, pristao je na sve

AIM, Beograd, 2. 4. 2001.

U jednoj poprečnoj uličici na Dedinju, 30. marta oko ponoći, upitao je izvjesni vremešni gospodin da li još "Narodne straže" Socijalističke partije Srbije (SPS) čuvaju Slobodana Miloševića. Reporteri, sve žureći u Palatu pravde pošto se pronio glas da je bivši predsjednik SR Jugoslavije upravo tamo odvežen, odgovorili su protupitanjem - "Zar niste čuli da je upravo uhapšen?" - i nekoliko trenutaka potom bili svjedoci kompletnog rušenja čitavog jednog svijeta u starčevim očima.

No, Milošević tada još nije bio sa one strane brave. Bilo je potrebno 36 sati drame sa pjevanjem, pucanjem, glasinama, batinama, guranjem, psovanjem i pregovaranjem da bi se to doista i dogodilo 1.aprila oko 4.30. Ipak, čitav taj spektakl mnogo je više od događaja 5. oktobra 2000, označilo definitivni kraj svemu onom što je Milošević predstavljao.

Mart mjesec, zapravo, kao i da nije bio obilježen ničim drugim od velikim iščekivanjem "hapšenja nad hapšenjima". Nekoliko dana prije 31. marta - datuma koji su predsjednik SAD Džordž Buš Mlađi i Kongres označili kao krajni rok u kome službeni Beograd mora započeti suradnju sa Haškim tribunalom ukoliko računa na američku pomoć i kud i kamo veće pare od donatorske konferencije - nestrpljenje je doseglo usijanje. Ovdašnja vlas zatekla se u veoma delikatnoj situaciji: na jednoj strani zahtjev za hapšenjem i izručenjem Miloševića (suština američkog uvjetovanja), a na drugoj domaća osporavanja i prihvatanja Haškog suda i, u sklopu njih, podjele unutar vladajuće koalicije Demokratske opozicije Srbije (DOS). Ispunjenje, trenutno i bezpogovorno, onog što se iz Vašingtona traži, aktuelne vlasti su procijenile kao najbolji način da steknu imidž "NATO poslušnika" za što ih je bivši režim stalno optuživao, a da se o daljnjem nastavku ničim ograničenih pritisaka i ne govori; odbiju li pak, zemlja ostaje bez inostrane pomoći i, kako god da se to nazove, nastavlja se Miloševićeva politika "apsolutne suverenosti", izolacije i suprotstavljanja.

Rješenje je nađeno u pet do dvanaest. Protiv bivšeg predsjednika SR Jugoslavije spremljena je optužnica za krupnu zloupotrebu položaja i financijske malverzacije. Ne hapsi se, eto, zbog američkog pritiska, no zbog povreda domicilnih pozitivnih zakona po zahtjevu nadležnih pravosudnih organa što, samo po sebi, ni malo nije loše. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što se najveći dio javnosti upravo za to i zalaže. Međutim, u vlastitom predstavljanju samih sebe kao nevještih i neobavještenih, a u vezi otklanjanja nezgodne "koincidencije", pojedini ministri i političari naprosto su vrijeđali zdrav razum.

Da se Milošević "pakuje" - "ovaj put sigurno" - počelo se govorkati još

1. marta; dan kasnije - svi su već znali; 30. marta, oko 20. sati - bar za medije - sve je započelo.

Znak za start dao je Branislav Ivković, šef poslaničke grupe SPS-a u Skupštini Srbije. Oko 19. sati, 30. marta, socijalisti su napustili parlamentarno zasjedanje zato, kako je Ivković obznanio, što su se u ispred Užičke 11, trenutne Miloševićeve rezidencije, pojavili džipovi sa specijalcima MUP-a Srbije. U osnovi su bile dvije ideje: prva da istražni sudija uruči Miloševiću sudski poziv; druga - da bi to uopće bilo moguće izvesti, moralo se zamjeniti njegovo obezbjeđenje. Kako je srpski premijer Zoran Đinđić kasnije objasnio, dovoljno za početak. Kasnije, kada se to obavi, uslijedilo bi i pravo hapšenje.

No, ništa nije išlo kako je bilo predviđeno. Niti je Miloševiću uručen poziv, niti su čuvari zamjenjeni. Istina, policijski general Senta Milenković, dugogodišnji Miloševićev pratilac i šef njegovog obezbjeđenja, napustio je svog bivšeg poslodvaca kad mu je predočeno da je ukinuta Uprava za obezbjeđenje ličnosti kojoj je bio na čelu. Novi raspored u Resor državne bezbjednosti, prihvatilo je i šesnaest radnika bivše uprave. Po riječima republičkog ministra unutrašnjih poslova Dušana Mihajlovića, samo jedan od njih je ostao sa Miloševićem. No, bivši predasjednik SR Jugoslavije nije bio ni najmanje naivan - unajmio je privatne tjelohranitelje. Ovdje se dolazi do najznačajnijeg verbalnog prepucavanja da li su pojedinci iz Vojske Jugoslavije spriječavali hapšenje ili nisu. Đinđić i Mihajlović tvrde da jesu: "MUP je dvanaest sati, od 30 marta ujutro, pokušavao da izvrši inspekciju, ali pripadnici Garde VJ nisu dozvoljavali ulaz" (Đinđić); "Dogovor je postignut na sastanku u MUP-u sa generalima VJ Đakovićem, Bojovićem (komandantom gardijske brigade koja obezbjeđuje objekt) i pukovnikom Kovačevićem. Oni su sprečili radnike Resora državne bezbjednosti da uđu u objekat i preuzmu poslove obezbjeđenja i praktično slušali neovlašćena lica u službi Miloševića. Pukovnik VJ Ćosić nas je od petka po podne do nekoliko sati posle ponoći onemogućavao da obavimo svoju dužnost..Onda je neko od vojnika ključeve od kapije predao ljudima iz Miloševićevog obezbjeđenja" (Mihajlović).

Načelnik Generalštaba general Nebojša Pavković, tvrdi međutim da Vojska nije "bilo čime ometala rad nadležnih organa", odnosno da je "obezbjeđivala kompleks od od više objekata saveznog značaja i da u njenoj nadležnosti nije obezbjeđivanja bivšeg predsjednika SR Jugoslavije". Ako je tako, kako kaže Pavković, generali bi onda morali da objasne kako se u Miloševićevoj rezidenciji, dakle u objektu koji čuvaju, našlo i oružje i eksploziv. Biće, ipak da su "pojedici" sa visokim činovima lovili u mutnom, čekali da se pokaže kako se vlasti drže, mjerili odnos snaga i tek kada su shvatili da se nemaju na koga osloniti, povukli.

U svakom slučaju, na licu mjesta, u petak 31. marta bilo je oko dvejstotinjak Miloševićevih obožavaoca i najmanje toliko novinara. Policija je pristizala. Obožavaoci su pjevali, svađali se sa novinarima, grijali na vatri zapaljenoj na asfaltu i u suštini se nije dešavalo ništa ako se izuzme glasina da je Milošević uhapšen i, kroz neki tajni prolaz, sproveden u Palatu pravde. Da li su to vlasti pokušale izavati dezorijentaciju i medija i "Narodnih čuvara" radi kakve munjevite akcije? Demantirao ih je sam Milošević pojavivši se na kapiji rezidencije, a bujicu špekulacija više ništa nije moglo zaustaviti: da je u DOS-u došlo do ozbiljnog rascjepa između republičkog premijera Đinđića i predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice, da je sve trapavo i neorganizirano, da vlasti jednostavno nemaju ni snage ni kuraži za ovakvo hapšenje...

Oko tri sata, 31. marta odigarao se kraći akcioni film. Najprije je policija u uniformi odgurala Miloševićeve pristalice. Onda se u kapiju, praćen džipovima, zaletio bijeli kombi. Iz vozila su munjevito izletjeli momci u trapericama, kožnim jaknama i crnim kapuljačama (opis koji inače odgovara izvršiocima profesionalnih ubojstava u Beogradu) naoružani dugim automatskim oružjem i, kroz razbijen prozor portirnice, ušli u dvorište rezidencije... Istovremeno, iznutra je počelo praštati - rafalno i jedinačno. Epilog: jedan povređen foto-reporter, dvojica ranjenih specijalaca i njihovo povlačenje.

Na čelu već pomenutog Miloševićevog obezbjeđenja bio je Siniša Vučinić. Već sama ta činjenica govori na što je nekad najmoćniji čovjek u Srbiji spao. Riječ je naime o političkom marginalcu, samozvanom vojvodi koji se 1992 hvalisao da je ubijao ratne zarobljenike pa potom obilazio redakcije i moljakao za demanti; o čovjeku koji se zalagao za otimanje bogatih Židova kako bi se isplatile stare devizne štediše; o osnivaču fantomske "Zlatne ruke", terorističke organizacije čiji je cilj bio likvidacija zapadnih političara... Dan poslije učlanjenja u policijsku partiju po imenu Radikalna stranka "Nikola Pašić" postao je njen predsjednik i potom je, po hitnom postupku, učlanio u Jugoslavensku levicu (JUL) Mirjane Marković, sve braneći lik i djelo predsjednice Direkcije bez ikakvih mjera i granica. Treba li ikog čuditi da su, kako se tvrdi, kod Vučinića pri hapšenju nađeni planovi za podizanje oružanog ustanka u aprilu?

Mihajlović je Miloševićevo obezbjeđenje opisao kao društvo pijanica i plaćenika, sa četiri puta većim primanjima od pripadnika MUP-a. Činjenica je, kakvi god da jesu da su dobro naoružani, otvorili vatru na policiju. Mihajlović je rekao da je komandir specijalaca, kada se poslije pucnjave sreo sa Miloševićem i vidio pijanog Vučinića, također vidio više ljudi naoružanih sa "AK-47", dva puškomitraljeza, dvije "zolje" i više bombi. Pri svemu ovome, ne treba zaboraviti da je rezidencija u Užičkoj 11 bila izgrađena za Josipa Broza Tita, dakle kao objekt koji se može uspješno braniti i u čijem su sastavu skloništa, podzemni izlazi itd. Posljednje informacije sa uviđaja, poslije Miloševićevog hapšenja, govore o pravom arsenalu unutar kompleksa: pored teških mitraljeza tu su bila i dva oklopna vozila (ne kaže se gdje su bila smještena).

Drugi dan hapšenja bivšeg predsjednika SR Jugoslavije protekao je svađanju stotinjak njegovih obožavaoca sa novinarima i svima onim koji su ga konačno željeli vidjeti sa druge strane brave (bilo je tu i udaraca) i pregovaranja. SPS je pukao: uprkos svoj ritualnoj podršci, svakome sa imalo mozga u toj partiji bilo je jasno njihov predsjednik više ne može prkositi zakonu. Podrška u građanstvu za bilo kakve radikalnije poteze jednostavno se nije mogla naći. Ni u inozemstvu nije bilo nikog relevantnog tko bi zalegao za "simbola otpora slobodoljubivih naroda novom svjetskom poretku".

Kako je bilo u Užičkoj 11? Opkoljeni, bez struje, vode, sa presječenim telefonskim linijama, Milošević, njegova supruga Mirajana Marković i kćerka Marija, praktično napušteni od svih dojučerašnjih prijatelja i saradnika, sigurno su preživljavali teške trenutke. Sigurno - najgore u životu. Ostavši samo sa naoružanim sumnjivim tipovima, poput Vučinića koga se SPS odrekao još prije dvadesetak dana kada je prijetio sa "pedeset hiljada dugih cijevi", Milošević mora da je postepeno ostajao bez nade. Vlasti saopćavaju da je ključnu ulogu u njegovoj mirnoj predaji odigrala činjenica da mu je predočeno da se ne hapsi po nalogu Haškog suda i po njegovoj optužnici, te odlučnost policije da privođenje

• kad već drugačije ne može - i na silu izvrši. To što ti isti policajci nisu pendrečili Miloševićeve pristalice, kao proteklih godine kud i kamo brojnije i mirnije njegove oponente, ne bi trebalo smatrati za njenu slabost. I još nešto: onu nadu da će se DOS pocijepti na ovom ispitu, to jest da će se Koštunica i Đinđić definitivno sukobiti i razići, nestala je nakon sjednice najviših saveznih i republičkih funkcionera. Predsjednik SR Jugoslavije je u svojoj izjavi na najbolji način demonstrirao kako je upravo striktni legalizam, na kojem mu mnogi zamjeraju, jedini pravi izbor u svim ovakvim i sličnim situacijama - "Ko puca na policiju, mora biti izveden pred lice prave. Onaj koji je pozvan pred istražnog sudiju, mora se odazvati tom pozivu. Ko ometa nadležne organe u sprovođenju zakona, mora za to da odgovara..." Za publiku, pao je i zagrljaj Đinđića i Koštunice.

U četiri i trideset, 1. Aprila, Milošević je izveden i kolona automobila krenula je put Centralnog zatvora. Da sve ne bude bez baš bez ikavog skandala potrudila se Marija Milošević ispalivši nekoliko hitaca u pravcu automobila Čedomira Jovanovića, šefa poslaničkog kluba DOS-a i pregovarača o mirnoj predaji njenog oca. Milošević je ubrzo saslušan, određen mu je pritvor, a advokat Toma Fila koji nikako nije u stanju da zatomi ponos što mu je povjeren ovaj "slučaj karijere", najavio je žalbu, no kako kaže, nije optimist u pogledu pozitivnog rješenja. Republički ministar pravosuđa Vladan Batić kaže da će se prema bivšem predsjedniku SR Jugoslavije postupati humano i pravedno, da će mu biti omogućene posjete porodice i sve u tom pravcu.

Ovdje se jedna priča završava, a druga započinje: optužnice i njihovo proširivanje, izvođenje dokaza, saslušavanja, suđenje, potencijalno izručenje u Hag. Ima mišljenja i da se Miloševiću neće suditi u zemlji nego da će se držati u pritvoru šest mjeseci, dok se ne donose zakon o suradnji sa Haškim tribunalom i dok situacija "ne sazri", a onda na aerodrom i u zatvorsku jedinicu u Ševeningenu. No, treba sačekati. Ovde je malo šta onako kako izgleda da jeste.

Niti jedan događaj u Srbiji nije bio medijski pokriven kao Miloševićevo hapšenje. Građani su po prvi put, na svim TV i radio stanicama, direktno, iz sata u sat pratili što se dešava, a ne kao ranije gledali satelitske programe i slušali "Slobodnu Evropu" ili BBC na srpskom jeziku. U takvoj atmosferi, svatko ima svoje viđenje kako je Miloševića zapravo trebalo hapsiti i za šta ga, u prvom redu, optužiti.

Milošević, naravno nije sam odgovoran za sve ono što je snašlo prostore bivše Jugoslavije i Srbije za vrijeme njegove vlasti i nipošto mu u svemu tome nije nedostajala podrška; to su slučajevi koji se moraju beskompromisno i pošteno otvarati, i to je ono što predstoji Srbiji. Za optuživanje Miloševića po principu neka visi Pedro, uveliko se već brinu neki od onih koji mu duguju karijere i imovinu i mediji koji su ga, koliko do prije šest mjeseci, slavili i hvalili.

Filip Švarm (AIM)