Ukinut Županijski dom Hrvatskog sabora

Aim, Zagreb, 30.3.2001.

Hrvatska je u srijedu, 28. ožujka, postala državom u kojoj zakone donosi jednodomni parlament. Donji, Zastupnički dom Sabora je, naime, potrebnom dvotrećinskom većinom, ukinuo gornji, Županijski dom, pa je Hrvatska ušla u red vrlo rijetkih evropskih i svjetskih demokracija u kojima se zakoni donose u jednodomnoj skupštini. Od susjednih država, sličnu strukturu najvišeg zakonodavnog tijela ima samo Slovenija, no u Sloveniji na rad parlamenta ipak pomno pazi ovlašteno kontrolno tijelo - Državno vijeće. Hrvatska nema ni jednu sličnu instituciju. U ustavnom smislu, država je tako vraćena u stanje iz samih početaka višestranačja, jer je prvim postkomunističkim, Božićnim ustavom iz

1. godine, Hrvatska također bila definirana kao država s jednodomnim parlamentom. Nakon tri godine, dr Franjo Tuđman je, na inicijativu američkog guvernera hrvatskog podrijetla, Rudija Perpicha, po uzoru na SAD uveo i drugi dom, a zakon za njegovo osnivanje navrat-nanos, ali uspješno, ispisao je Tuđmanov zakonodavmi velemajstor, dr Smiljko Sokol.

Županijski dom zamišljen je, teorijski, kao korektiv Zastupničkog doma, pri čemu mu je među ingerencije dodijeljeno i jedno vrlo jako oružje - suspenzivni veto. Županijski dom mogao je, naime, teorijski vratiti svaki zakon iz Zastupničkog doma, koji ne prođe raspravu u Županijskom, na ponovno razmatranje, ili ga ukinuti, no tim se pravom poslužio samo jedanput. Načelno je, nadalje, trebao omogućiti jednostavniju i efikasniju artikulaciju interesa hrvatskih županija. U zapadnoevropskim demokracijama, gornji se dom u načelu pokazao kao dobar korektiv donjem, jer je u pravilu, u njemu, većinu imala (i ima) opozicija, koja za razliku od hrvatskog primjera, ima i stvarnu težinu. Time je ograničavana, kažu stručnjaci, samovolja pojedinaca ali i stranačkih oligarhija ili karizmatskih partijskih vođa.

No, zbog čelične jednostranačke vladavine, Županijski se dom pretvorio u polukaritativnu ustanovu u koju su dominantne hrvatske stranke spremale političare s rezervne klupe. Ionako je bilo nemoguće da se neki zakon, donesen od HDZ-a u Zastupničkom domu, od iste stranke ukine ili vrati iz Županijskog doma. U osam godina svoje povijesti, Županijski dom nije stoga nikada jasno demonstrirao rezon vlastitog postojanja, pa je nabrzinu smišljeni argument šestorke za njegovo ukidanje - visoka cijena održavanja, od kojih 12 milijuna maraka godišnje - djelovao razmjerno prihvatljivo, mada je to, zacijelo, bio jedan od najmanje važnih stvarnih razloga njegova ukidanja.

Kako je većinu u Županijskom domu sabora imala oporbena Hrvatska demokratska zajednica, njegovim je ukidanjem vladavina šesteročlane koalicije dodatno ojačana. Premda su ovu odluku, u prethodnim raspravama, zastupnici HDZ-a najavljivali kao tragičnu, saborska se rasprava o ukidanju Županijskog doma ipak u većem dijelu doimala farsičnom. Manje od trećine zastupnika koji su se odluci suprotstavljali, natjecali su se - prilikom izricanja primjedbi - u cinizmu. Tako je Jadranka Kosor (HDZ) ocijenila kako Hrvatska, zapravo, drži svjetski rekord u brzim promjenama ustava, dok je Matu Arlovića - šefa saborskog Odbora za ustav i poslovnik - prozvala "speedy Matom" jer da je, u poslu koji obavlja, stekao reputaciju "jednog od najbržih ljudi u Saboru". Predsjednica Županijskog doma, Katica Ivanišević, ocijenila je ovu odluku kao čin političkog nasilja, jer se "legalno izabranim zastupnicima ukida mandat koji su dobili na izborima".

Zadnji je put hrvatski ustav mijenjan u studenom prošle godine, pa su se mogle čuti i tvrdnje kako je promjena ustava u Hrvatskoj na dnevnom redu kvartalno, što je za "Guinessovu knjigu rekorda". Neovisni zastupnik Ivo Lončar usporedio je, pak, odluku vladajuće šestorke Lenjinovim revolucionarnim metodama. Lončar je predložio da se u Hrvatskoj ukine i Zastupnički dom Sabora, jer se odluke ionako ne donose ni u tom tijelu, i da se - umjesto skupštine - zemlja preda na vladanje šestorici fuhrera, odnosno vođa, i da se državna vlast ustroji po načelu sovjetske revolucionarne partije. Lončar je pomno razradio čitav alternativni model vladavine Hrvatskom. Po njemu, državu bi trebali voditi generalni sekretar partije na čelu, zajedno s izvršnim i organizacijskim sekretarima ispod, koji bi operativno provodili njegove odluke. Oni bi odlučivali i o sekretaru za informiranje, koji bi odlučivao o svim državnim medijima koji bi nosili skupni naziv "Pravda". U njegovu modelu oživljeni su i sovjeti, a smisao svih ovih primjedbi bio je da je u Hrvatskoj, bez obzira na promjene vlasti, trajno na snazi jedan jedini - revolucionarni model, u kojemu sve važne odluke donosi jedna skupina ljudi, strukturirana kao jedna partija, ili kao jednoumna koalicija.

Anto Kovačević (HKDU) izrazio je žaljenje što Županijski dom nije ostao djelovati barem kao Vijeće mudraca, dok je Drago Krpina (HDZ) ustvrdio kako je vladajuća šestorka Ustav pretvorila u običan komadić papira kojega se ispravlja kako tko hoće, čime je potpuno stavljen van snage. Primjetno šaljivi ton rasprave omogućila je, vjerojatno, ipak činjenica da će, prema usvojenom zakonu, svi zastupnici Županijskog doma još godinu dana primati saborske plaće koje su, u zemlji na rubu novčanog sloma, i dalje astronomske: raspušteni sabornici će tako još godinu dana primati više od tri tisuće njemačkih maraka, na ruke, svaki mjesec, pa razloga za prejake polemike nije bilo. Načelna pitanja u ovoj zemlji ionako nikad nisu bila prepreka koju razumna suma novca ne bi mogla savladati. Polušaljivi ton rasprave omogućila je, povrh toga, i činjenica da se - unaprijed - znalo da iznenađenja neće biti. Vladajuća šestorka je na vrijeme skupila potrebnu većinu od 103 glasa (osim vladajuće koalicije, brojku su dopunili zastupnici Demokratskog centra Mate Granića i pripadnici manjina) pa je rasprava, ionako, vođena samo za saborske anale. U tom se smislu doista nije promijenilo ništa od vremena kada je državom vladao HDZ. Vlast je u Hrvatskoj još uvijek svemoćna, a oporba svedena na ukras.

Nije, međutim, posve besmislena ni aluzija na revolucionarni model vladanja zemljom. Uz ukidanje Županijskog doma, dovršeni su i mandati predsjednika Vrhovnog suda, te članova Državnog sudbenog vijeća. Ta je odluka izglasana u paketu s ukidanjem Županijskog doma, pa će nova hrvatska vlast - nakon zakašnjelog imenovanja Državnog odvjetnika, na što se čekalo skoro godinu dana - napokon u svoje ruke dobiti i poluge kojima se može utjecati na pravosuđe. Taj je društveni sustav rak-rana cijelog državnog aparata, jer je u ladicama hrvatskih sudaca spremljeno preko milijun neriješenih predmeta, a njihovo nerješavanje je, osim brojnosti, svakako olakšala i opstrukcija od strane pravosudnog aparata kojega je za minulih deset godina instalirao Franjo Tuđman i HDZ. Nova će vlast tako dobiti širi manevarski prostor za kreiranje i provođenje promjena za koje su dobili mandat na trećesiječanjskim izborima.

U svim kritikama nove vlade sporost u promjenama starog modela upravljanja zemljom i u raščišćavanju kriminala je, naime, na prvom mjestu. Ipak, ključni razlog ekspresnog ukidanja Županijskog doma leži u sferi "čiste politike". Hrvatska se nalazi pred lokalnim izborima, koji će uskoro biti raspisani, a vladajuća koalicija u značajnoj je mjeri upropastila rejting stečen u vrijeme i neposredno nakon izbora. Kakav bi skor bio da se, zajedno s lokalnim izborima održe i izbori za Županijski dom, velika je zagonetka, no gotovo je sigurno da bi rezultat bio nepovoljan po danas vladajuću garnituru. Strah od te vrste poraza bio je, prema neovisnim analitičarima, zapravo i presudan u odlučivanju o ukidanju Županijskog doma. Bilo bi, po svemu sudeći, potrebno nakon izbora "iznova promiješati karte" u vladajućoj koaliciji, a stari bi sustav ojačao i lokalne i regionalne oligarhije. Taj su strah potvrdili i neki pripadnici vladajuće garniture. Nije zgoreg citirati izjavu Dragutina Lesara, člana Hrvatske narodne stranke (predsjednica je Vesna Pusić) koji tvrdi da se "zahtjev za ukidanjem Županijskog doma ne postavlja radi uštede 50 milijuna kuna, jer četverostruko više košta jedan vladin Challenger, već je riječ o bojazni od rezultata novih izbora." Lesar je podsjetio hrvatsku javnost da se njegova stranka prošle godine priklonila stručnoj skupini predsjednika Republike, koja je predložila ukidanje Županijskog doma, no - umjesto toga - Županijskom su domu pridodane još veće ovlasti, samo zato da bi se razvlastilo predsjednika Mesića. Sada, kad je Mesić izgubio većinu kompetencija, više nije potreban ni Županijski dom. "Rasprave o tome opet će skrenuti pozornost stranaka i javnosti na neke manje važne probleme, umjesto da se bavimo gorućim pitanjima hrvatske države, od gospodarstva i zapošljavanja, do socijale i školstva", rekao je Lesar.

Vladimir Šeks je u brzom ritmu mijenjanja ustava vidio opasnost da na scenu stupe "mali ustavni Frankensteini", citirajući izjavu Ivice Račana - iz 1990. godine - u kojoj je tadašnji i sadašnji lider SDP-a izrazio žalost jer se "amandmani na Ustav donose tako brzo." "Danas sam žalostan ja", rekao je Šeks. Ne bi bilo osobito čudo da se, možda već naredne godine, hrvatski Ustav opet mijenja. On je, što god tko mislio, u ovoj zemlji doista potrošna roba i niti jedna stranka dosad nije ga pokušala napisati tako da nadživi njeno zadržavanje na vlasti. Tako će, gotovo izvjesno, biti i ovaj put.

Boris Rašeta