HDZ gubi bitku sa federalnom vojskom

Sazrelo vrijeme za promjene

AIM,29.03.2001.

Svake večeri javnost u brojnim informativnim programima i emisijama u udarnim terminima doznaje kako teče dvoboj koji se svom žestinom vodi unutar federalnih vojnih struktura. Uglavnom, dobijaju se oprečne informacije, zavisno od izvora. Ovo traje još od časa kad je nova vlast - Alijansa za promjene - naimenovala novog ministra odbrane Miju Anića i njegovog zamjenika Ferida Buljubašića. Već prvi dani nove ekipe na čelu ovog izuzetno važnog ministarstva mnogima su donijeli iznenađenje. Kao na primjer, ministar i zamjenik zajedno idu na sastanak, jednim kolima, što je do sada bilo naprosto nevjerovatno. I taj zajednički automobil nije superluksuzni "audi 6" već običan "golf".

Ovaj detalj, s obzirom na stanje kakvo je bilo u ovom ministarstvu, i nije baš sitan i zanemarljiv. I mnoge druge stvari koje su se dogodile u vrlo kratkom vremenu potvrđuju zaključak, takođe izrečen ovih dana, da se tek sada zaista formira i ustrojava istinska vojska Federacije BiH. Ovo je više puta istakao i i novi ministar Anić, bez imalo ustezanja i vrlo iskreno, a da pri tome apsolutno nije dao povoda da se posumnja kako je to uobičajni "politički manir" u kome "svijet postaje" od časa kad takve ličnosti sjednu u ministarsku fotelju.

Vojska Federacije BiH se ustrojava godinama, i to na najneobičniji i najnevjerovatniji način uopšte ustrojavanja jedne vojne sile. Od kada je svijeta i vijeka, za vojsku važe mjerila koja se ni u kom slučaju ne smiju zanemariti. Prvo, na istoj teritoriji, državnoj ili entitetskoj, nikad ne mogu egzistirati dvije vojske. Ne može biti vojska sa dvije komande i linije rukovođenja. Zna se šta je princip subordinacije i vojne hijerarhije. Također, ne može formalno da postoji jedna vojska, sa dvije komande i sa dva potpuno odvojena izvora finansiranja.Jer, u takvoj paradoksalnoj situaciji bilo je "sasvim normalno" da postoji "bošnjački" i "hrvatski" dio i nikome nije padalo na pamet da posegne za onim "tuđim". Ovo jeste apsurd, ali apsurd koji je funkcionisao. Praktično, to je izgledalo tako što je vojska imala komandanta jedne nacionalnosti i zamjenika druge nacionalnosti. Onaj prvi nikad se nije trudio da ima ingerencije nad trupama kojima komanduje drugi, i obratno. Sve se svodilo na formalno jedinstvo, a suštinski je sve bilo odvojeno.

Stranci, Amerikanci prije svega, koji su se trudili da sprovedu u život odredbe Dayjtonskog sporazuma i aneksa koji se odnose na vojna pitanja, svim silama su nastojali da izbjegnu ovaj paralelizam. Ali, taj sistem se pokazao efikasnijim nego što su se oni nadali: svaka njihova odluka ili prihvaćen stav, uglavnom nametnut izvana, dobijao je protudogovor. On je uvijek formalno ispunjavao postavljene zahtjeve, a suština je ostajala nepromijenjena - podjela na dvije komponente, što je samo eufemizam za dvije vojske. Pa čak i jedinice, one zajedničke, kao što je, na primjer, brigada za brze (žurne) intervencije, uvijek su bile podijeljene. Bošnjački bataljoni su bili odvojeni od hrvatskih i po lokaciji, zajedničkih vježbi i obuke gotovo da i nije bilo. Regruti, odnosno novaci, iz jedne komponente nisu mogli služiti vojni rok u drugoj. Ovaj paralelizam, ta politika "dvije komponente" nije samo karakteristična bila za vojsku i njeno ministarstvo već i za cjelokupan politički sistem u Federaciji BiH. Odvojeni računi, odvojene politike, "svako drži što je uzeo", niko se nikome ne petlja u posao.Drugi problem koji proističe iz ovoga - i ovdje je teško reći šta je nastalo prije kokoš ili jaje- jeste da su obje vojne komponente u Federaciji malo nalikovale na vojske kakve su uobičajene u demokratskim društvima. One su, prije svega, stalno razvijale stav kako su oni "odbrambena snaga" jednog od naroda, bošnjačkog ili hrvatskog. Prema tome, u toj početnoj osnovi nije bilo ničeg zajedničkog. Dakle, drugi problem nije samo ideološke prirode nego i političke. Takve vojne komponente (vojske) bile su uspješno pretvarane ne u odbrambenu i sigurnosnu komponentu društva i države (misli se na BiH ne na entitet), nego u partijske vojske koje su direktno odgovarale partijskim vođama i vrhuškama. Odnosno, na ovaj ili onaj način, civilni i vojni vrh odbrane bio je istovremeno i u najužim rukovodstvima političkih stranaka koje su poslije Daytona imale vlast.

Istini za volju, obje komponente se i nisu baš istovjetno držale i ponašale. Dok je kod one hrvatske stalno, više ili manje otvoreno, naglašavana posebnost i i malo volje ka zajedničkom, odnosno stvaranjem neke bosanskohercegovačke dimenzije, kod bošnjačke strane je bilo drugačije. Ali, svaka težnja ka zajedničkom kod bošnjačke od strane hrvatske komponente odmah je proglašavana unitarističkim i tjeranjem vode na mlin "majorizacije većeg naroda nad manjim". U samom startu ovo je često onemogućavalo da se doista iskreno, pošteno krene ka suštinskom formiranju vojske Federacije. Greške bošnjačke komponente jesu i što je često olako pristajala na ovakav tretman i onda se zadovoljavala onim što ima, a to se svodilo na onu narodnu "neka ih tamo, mi ćemo ovamo". U krajnjem, stav jednih rađao je isti takav stav drugih, i manje-više istovjetno ponašanje obje komponente. S tim što se na politizaciju jednih odgovaralo politizacijom drugih. A bilo je potrebno više dalekovidosti, vještine.Ovako, čini se kako i nije moglo biti drugačije kad uski interesi postanu primarniji od opštih. Alijansa za promjene, očito, ponaša se u skladu sa imenom. U ukidanju paralelnih sistema, krutog držanja principa "dvije komponente" otkriva se i ona do sada nevidljiva strana: korupcija, zloupotrebe, pljačke. Ministar Anić to posebno naglašava i napominje da, iako su brojni dokumenti uništeni, uskoro će i o tome javnosti biti prezentirani dokazi.

Šta u suštini u ovakvoj situaciji kakva jeste, znači sadašnje opstruiranje HDZ - a, odnosno tobožnje Hrvatske samouprave, nove vlasti i novog ministra odbrane? Naime, nakon odluke o samoraspuštanju HVO-a vojnici su u protekla dva dana napustili kasarne u Posavini, Kiseljaku, Drvaru, Tomislavgradu, Čapljini, Mostaru, Ljubuškom, Širokom Brijegu.i prema preporukama Hrvatskog narodnog sabora ostali su samo oni "koji će do konačnog rješenja hrvatskog pitanja čuvati opremu, naoružanje i objekte i nastaviti održavanje kontakata sa pripadnicima SFOR-a". Svima koji se, iz različitih povoda, bave problemima sigurnosti i odbrane, odavno je jasno kako dosadašnji sistem više nije mogao funkcionisati. Ne samo zbog dvojnosti, paralelizma nego i zbog takve politizacije armije i pretvaranje odbrambenih snaga u partijske vojske, sa ideologijom koja jeste u korijenu svih onih zala što su posljednjih deset godina potresali ovu zemlju. Samoraspuštanje HVO-a, zapravo, je jedna je od sasvim dobrih i može se reći izglednih prilika da se zaista efikasno i do kraja izvrši depolitizacija u najpozitivnijem smislu. Ovo raspuštanje i nije ništa drugo, nego davljenički potez u kome će, i pored grčevite borbe, HDZ zaista izgubiti kontrolu nad vojnom komponentom. Jer, jednostavno, oni koji su, iz raznoraznih razloga, spremni poslušati HDZ, više neće biti u vojsci!

Sa druge strane ovo će, iako možda sada tako ne izgleda, dovesti do boljeg i primjerenijeg profesionalnog profilisanja vojne strukture. Do sada, na komandnim i rukovodećim mjestima često nisu bili profesionalci nego podobnjaci, odnosno partijski prihvatljivi kadrovi, najčešće sa manjkavim znanjem ili znanjem stečenim na kursevima. Depolitizacija i departizacija vojske stvoriće uslove za sasvim drugačij pristup cjelokupnom sistemu odbrane, i to ne samo u Federaciji BiH. Zagovaranje jedinstvene vojske u BiH, ili jedinstvenog sistema odbrane, često je padalo u vodu ne samo zbog otpora u drugom entitetu, već i zato što u Federaciji stvari nisu bile u redu, i što je Banjaluka uvijek mogla odgovoriti protupitanjem kako zajednička vojska kad u samoj Federaciji imaju dvije. Profesionalizam, jedinstveni sistem komandovanja i rukovođenja, jedan izvor finansiranja, civilna kontrola nad vojskom, sve su to željeni ciljevi. Normalno je, da se do toga ne može stići preko noći, pogotovo ne u ovakvoj nasljeđenoj tradiciji ideoloških i politiziranih vojnih snaga kakve su bile i na tlu BiH i bivše Jugoslavije. To jeste put i usmjerenje. Na kraju krajeva, nema približavanja evropskim integracijama bez toga. Oni koji smišljaju i rukovode integracijama odavno su već postavili ciljeve i puteve da se do njih dođe: mala, multinacionalna armija, profesionalna, obučena po svim standardima NATO- a, sa tri zadatka: učešće u mirnovnim misijama, čuvanje državnih granica i stručna pomoć u saniranju posljedica elementarnih katastrofa!

Zato je ovo bitka koja se, kad-tad, morala povesti, i sigurno je da HDZ ne može biti pobjednik. Te da će, jednom, kad vojska Federacije BiH zaista bude ustrojena kako treba i problemi odbrambenog sistema Bosne i Hercegovine biti mnogo lakše rješivi, nego što je to bio slučaj do sada.

Neven KAZAZOVIĆ (AIM, Sarajevo)