Hrvatska nadridiplomacija na Balkanu

Aim, Zagreb, 26.3.2001.

Hoće li hrvatski predsjednik Stipe Mesić posredovati u smirivanju sukoba na makedonsko-kosovskoj granici? Prošlo je nepunih deset dana otkako je prištinska agencija Kosovapress najavila tu mogućnost, ali ni do danas nije jasno što će od toga biti. Zasad je Mesiću stigao jedan pozitivan odgovor, jedan negativan i još jedan ni pozitivan ni negativan, iz Bruxeellesa, gdje po informacijama s lica mjesta (Zdravko Tomac, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Sabora) najprije sami trebaju temeljito snimiti stanje, i tek onda će donijeti odluku.

Mesićevu inicijativu bez ikakvih ograda prihvaćaju samo kosovski i makedonski Albanci, iako se nije oglasio nijedan njihov službeni predstavnik ili tijelo, najvjerojatnije dok i sami ne ocjene koliko ova ideja ima izgleda. Očito ni oni ne bi htjeli grlom u jagode, pribojavajući se da bi otvorena podrška Mesićevoj inicijativi mogla biti shvaćena kao popuštanje, a popuštanja, sudeći po dosadašnjim vijestima s nemirne granice, nema. No, neki ugledni iako neformalni albanski predstavnici (Ismail Kadare, za nedavnog posjeta Zagreba) usrdno podržavaju Mesićevo posredništvo, i to je uvjerljiva indicija da albanska strana dovoljno vjeruje u njega, a ima i određenog interesa da počne neka vrsta posredovanih pregovora. U nekoj mjeri oni bi dali legitimaciju ekstremistima koji sa Šar planine drže na nišanu Tetovo, s gotovo identičnom vizurom, ali srećom s puno manje oružja, kojima su svojedobno raspolagali bosanski Srbi u opsadi Sarajeva.

Iz istog razloga zbog kojeg Albanci priželjkuju pregovore, Makedonci ih energično odbijaju. Makedonski predsjednik Boris Trajkovski odlučno je odbacio Mesićevo posredovanje, izjavljujući da se nema što pegovarati s teroristima (isto stanoviše u međuvremenu je u ime zapadnih partnera Makedonije iznijeo i Javier Solana). Trajkovski je pristojno izjavio da ideja Mesićevog posredovanja nije sporna zbog njega osobno, nego zbog činjenice da netko iz druge zemlje uopće posreduje između Albanaca i Makedonaca, i tako prvima daje politički placet za ono što posljednjih tjedana rade u Tanuševcima, oko Tetova i šire. No, jasno je da su Makedonci bijesni zbog inicijativa iz Zagreba, i da ih u neku ruku smatraju razočaravajućom nelojalnošću inače prijateljske Hrvatske.

Zbog ovoga je Mesićev predsjednički Ured u nekoliko navrata korigirao novinske vijesti koje su objavljene o Mesićevom posredovanju, a onda se pojavilo i iscrpno, barem dvije novinske kartice dugo saopćenje, u kojem se potanko objašnjavaju pobude hrvatskog šefa države. U njemu se kaže da se u brojnim medijima pojavilo puno "neutemeljenih spekulacija" u vezi s "misijom predsjednika Hrvatske", pa se smatra potrebnim objasniti da se ne radi o "klasičnom posredovanju" nego o "nekoj vrsti misije dobre volje". Njome bi se poslala poruka da se problemi ne mogu rješavati silom, nego isključivo u "institucijama sustava". To znači - slijedi izravan odgovor uznemirenim Makedoncima - da bi eventualno hrvatsko posredovanje pošlo od "načelne podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu Makedonije".

Istodobno, međutim - i ovo je poruka makedonskom rukovodstvu - optimalna rješenja su samo ona koja "zadovoljavaju obje strane, te koja su u funkciji poštivanja legitimnih prava manjina i većine, i ostvarivanja multietničkog društva na svim područjima javnog života." Uz ovo, Skoplju se diskretno sugerira da je odgovorno za mir u širem području, jer je sporazumno rješenje sukoba "uvjet napretka ne samo Makedonije, nego svih zemalja regije". Ovo pažljivo doziranje umirujućih i upozoravajućih poruka došlo je nakon što se bivši hrvatski šef diplomacije Mate Granić sreo u Skoplju s Trajkovskim i na licu mjesta se uvjerio da su u makedonskom državnom vrhu zapravo ogorčeni Mesićevom inicijativom, ali da to ne žele, barem zasad, stavljati na velika zvona, zbog dobrih odnosa između dviju zemlja u proteklom desetljeću.

Baš sadašnja nacionalno visoko "baždareno" makedonsko rukovodstvo, prvenstveno premijer Georgievski, bilo je u Zagrebu rado viđen gost još od ranih devedesetih, dakle još u vrijeme Tuđmana. Problem je, međutim, što je ta srdačna bilaterala forsirana u Zagrebu iz čistog računa. U Skoplju se vidjelo prirodnog saveznika u sučeljavanju s Beogradom, a takvih saveznika bilo je još. Na prvome mjestu to su kosovski Albanci, koji su s Makedoncima trebali činiti, iako tako nikada nije rečeno, neku vrstu južne "krajine" prema Srbiji, kojoj bi se priključila i Crna Gora, točnije onaj njen dio koji njeguje tzv. zelenašku tradiciju. Doduše, nakon što se približio Miloševiću, Tuđman je ako ne prekinuo onda zamrzao ta savezništva, i ona nekoliko godina nisu bila aktualna. Ali, nakon njegove smrti i dolaska šestoročlane koalicije na vlast, ideju južne alijanse preuzela je nova, postuđmanovska vlast.

Ni ona, istina, to nije učinila službeno, ali je bilo jasno da se ta ideja praktički obnavlja, dobivši vjetar u leđa osobito nakon NATO-ve vojne intervencije u Jugoslaviji. No, brzo se pokazalo da nakon što je srpska ekspanzionistička opasnost jenjala, a osobito nakon Miloševićevog odlaska s vlasti, strategija južne alijanse gubi svaki smisao. Štoviše, takva hrvatska balkanska politika pretvorila se u čistu nadridiplomaciju, jer uopće nije uvažila realnost da među južnim nazovi saveznicima postoje ponekad i mnogo veće razlike nego između njih i Beograda. To posebno vrijedi za Albance i Makedonce, među kojima su suprotnosti tinjale mnogo prije nego što su izbile na površinu, i naprosto je bilo glupo očekivati da Zagreb bude neka vrsta balkanskog Bruxellesa i jednima i drugima.

Ali, on se baš tako ponašao. Nakon što su albanski ekstremisti zapucali najprije u Tanuševcu a onda i oko Kosova, Zagreb je zauzeo pozu mudre neutralnosti, osudivši samo upotrebu sile, a ne i velikoalbanske ideje koje se tom silom očito pokušava utrijeti. U tome se osjećaju snažne natruhe zapadnog, konkretnije američkog gledanja na najnovija zbivanja u makedonsko-kosovskog subregiji. Ta gledanja možda nisu, kako bi rekao Georgievski, sračunata na stvaranje novih talibana usred Evrope, ali svakako jesu na prikrivanje promašaja američke politike u sređivanju kosovskih prilika počev od vojne intervencije naovamo.

Pasivno šlepanje Hrvatske uz Amerikance utoliko je pogrešnije, što bi Zagreb morao poznavati prilike u bivšoj zajedničkoj državi puno meritornije i iscrpnije od SAD. A ipak promakle su mu i one osnovne stvari. Promakle su mu ponajprije strateške promjene u najvećim zemljama bivše Jugoslavije u protekloj godini - iako je i sam bio dio toga - tako da inzistiranje na nekakvom antisrbijanskom bloku i u novim okolnostima izgleda suvremeno otprilike koliko i kamena sjekira.

Marinko Čulić