Sport i politika:Naličje banjalučkog košarkaškog derbija

Banjaluka, 21. Mart 2001. (AIM)

"Ustaše, ustaše"... skandiralo je nekoliko hiljada navijača banjalučkog 'Borca' igračima i navijačima suparničkog košarkaškog tima "Igokea" iz Aleksandrovca, u sportskoj dvorani "Borik" prošle nedjelje. Inače, Aleksandrovac je selo u laktaškoj opštini, dvadesetak kilometara od Banjaluke, dakle u Republici Srpskoj. Sam klub je pod patronatom bivšeg premijera Srpske Milorada Dodika.

Poslije utakmice naziva me prijateljica iz Sarajeva, Bošnjakinja, i kaže: "Izvini, nemoj da se ljutiš, ali nama u Sarajevu je bilo smiješno da su Srbi jedni druge nazivali ustašama"...

Tu priča o lijepom ponašanju na sportskim terenima i očitom uticaju politike na sport, zapravo, tek počinje.

(Ne)sportsko navijanje u banjalučkoj dvorani trajalo je sve do onog trenutka do kojeg je miljenik "Borac" imao košarkašku prednost. Kasnije su stvari počele da se rješavaju svim drugim, najmanje sportskim sredstvima - pesnicama, stolicama, flašama...

U histeriji mase, najprostije uvrede izvikivale su i djevojke i žene, majke - mlade i lijepe, reklo bi se, čak, urbane i obrazovane.

Kobna je bila, kako post festum napisa novinar "Nezavisnih novina", grimasa košarkaša 'Igokee' Siniše Kovačevića. Zbog nje su navijači "Borca" podivljali - konzervama i flašama krenuli su da gađaju igrače i navijače protivničkog tima, čupali stolice u vlastitoj hali, bacali ih na protivnike (sportske i političke), i uzvikivali "Dragan Čavić, Dragan Čavić." (potpredsjednik Republike Srpske). Čavić je u tom trenutku ustao i otpozdravio simpatizerima u maniru dobrog Srbina - podizanjem tri prsta.

Upućeniji u košarkaška zbivanja u Srpskoj znaju da se svaki susret izmedju 'Borca' i 'Igokee' posmatra kao protivnički duel izmedju Milorada Dodika, njegove stranke - SNSD-a i Dragana Čavića i SDS-a. Pred sam početak utakmice Milorad Dodik i Dragan Čavić su se srdačno pozdravili i proćaskali. Prljav posao uglavnom odradjuju navijači i tjelohranitelji.

Uoči lokalnih izbora u Srpskoj, aprila prošle godine, Dodikovi tjelohranitelji su se pesnicama razračunavali sa navijačima "Borca", koji su vrijeđali tadašnjeg premijera Srpske. Mnogi vjeruju da je zbog ovog sportskog incidenta Dodik na izborima u Banjaluci izgubio nekoliko odborničkih mjesta u gradskoj skupštini.

Običaj tjelohranitelja (ovog puta nekih drugih političara) da intervenišu, nastavljen je. Ovaj puta oni su upali u svlačionice igrača 'Igokee' i mahali pištoljima.

Reakcije političara i osude bilo koje vrste su izostale. Ovog puta se uglavnom, pretpostavljaju mnogi, ćutalo iz političkih razloga. Sami vinovnici nisu osjetili potrebu da se bilo kome izvinjavaju. Po ovdašnjem običaju - krivi su drugi. Objašnjenje: bili su isprovocirani da urade to što su uradili.

I mediji su mudro ćutali i izbjegavali komentare bilo koje vrste, pogotovo one koji bi mogli nanijeti štete odredjenoj političkoj opciji, prije svega vladajućoj. U sportskoj emisiji TV RS o dogadjajima koji su obilježili proteklu nedjelju o incidentu nije bilo ni riječi. Bilo je važnije prikazati Ajaxovu školu fudbala nego košarkaški incident u Banjaluci. Za građane Srpske interesantnije je, po ocjeni sportske redakcije RTV RS, bilo uživati u prilozima o bobu i brzom klizanju nego onome što se dešavalo na lokalnom košarkaškom derbiju.

'Borac' ne odustaje od svojih namjera da barem u javnosti prikaže kako je u pravu. Rat se nastavlja drugim sredstvima. Od premijera Republike Srpske traži se da u 'Igokeu' pošalje finansijsku policiju, kako bi se provjerilo otkud jednom seoskom timu toliko novca.

Sve češće nasilje na sportskim priredbama otvara ozbiljnu kulturološku temu: treba li o tome ćutati ili javno govoriti. Problem je, prije svega, važan za novinarsku profesiju. Kako događaj prezentirati a da to ne bude jednostrano? Profesor Michael Kunczik iz Zavoda za publicistiku Univerziteta Johannesa Gutenberga u Meinzu smatra da prisustvo novinara kod sukoba izmedju gledalaca na sportskim stadionima može biti podstrek za samoisticanje putem nasilnog ponašanja. On to pojašnjava time što jednostrano izvještavanje o nasilnim demonstracijama ili izgredima na nogometnim stadionima može dovesti do toga da miroljubive osobe, zbog straha, budu odvraćene od sudjelovanja na takvim priredbama, a da budu privučeni upravo oni posjetioci koji tragaju za senzacijama nasilnih sukoba. On kaže: "Skupine navijača u Njemačkoj svoj značaj mjere time koliko su često spomenuti ili koliko su se često pojavili u štampi odnosno na televiziji. Nadalje, postoji opasnost da miroljubivi navijači putem medijskog izvještavanja budu žigosani kao potencijalni nasilnici; na taj način mediji putem izvještavanja mogu prizvati situaciju na koju su, zapravo, htjeli upozoriti".

Na kraju, otvara se I pitanje da li javna televizija ima pravo da krije od javnosti incidente u kojima učestvuje nekoliko hiljada ljudi?

Tanja Topić (AIM)