Ulica Vuka Karadžića
Aim, Zagreb, 19.3.2001.
U skandalozne stvari u današnjoj Hrvatskoj ide i složna ocjena ogromne većine hrvatskih običnih ljudi i najviših intelektualaca o Vuku Karadžiću kao zlotvoru i hrvatskoj kugi. Stvar nije samo skandalozna, već je naknadno i teško objašnjiva stoga što je rečeni Karadžić Vuk umro još 1864. godine, i što je do prije samo desetak godina bio sve drugo do omrznut lik. A od prije desetak godina stvar se po Vuka ne pokazuje nimalo dobra: ulice s njegovim imenom bivaju preimenovane, iz školskih udžbenika bivaju uklonjene njegove slike, a po novinama, na radiju i televiziji biva nepovratno označen kao velikosrbin, kao otac srpskog imperijalizma i kao hrvatožder. Njegova uloga u uspostavi i reformi zajedničkog jezika za narode između Sutle i Timoka biva sistematski podrivana i s pomoću prividne naučnosti lažirana. Taj proces ima neumoljivo čvrst tok, otpora toj histeriji skoro da nema nikakva, te ne bi bilo veliko čudo da i Sabor današnje Hrvatske izglasa rezoluciju o Vuku Karadžiću kao trajno i nepovratno štetnom liku za hrvatski narod i državu.
Najnoviji događaji s preimenovanjima ulica u Donjem Lapcu pokazuju da hrvatska hajka na Vuka nije izgubila ni na puškama ni na kerovima. U Lapcu je, dakle, od prošle godine na vlasti srpska stranka, te je, kako to u dinarskog političara često biva, jesenas preimenovano nekoliko ulica. Jedna od preimenovanih ulica nosi sada ime Vuka Karadžića. Novine pišu da se ta ulica zvala Dinarska. U Hrvatskoj se digla kuka i motika na ovu promjenu. U otpor se diglo i nekoliko novinara koji se za svih ovih deset godina nisu dodvoravali šovinističkoj vlasti. Jedno ugledno pero napisalo je da je to "stvarno provokacija". Javio se i predsjednik vlade Račan te kazao kako je to velika provokacija, te da ne doprinosi razumijevanju i suživotu. Da koju rekne i o tome kako se među preimenovanim ulicama našla, da samo nju pomenemo, i ulica Pavelićeva ministra Budaka, premijeru se nije omaklo. Valjalo bi dugo tražiti pravo ime za odluku da u mjestu sa srpskom većinom i sa strašnim sjećanjem na ustaške zločine bude ulica jednog od glavnih ustaša. Mnogo je novina u kojima se novi nazivi ulica nazivaju "četničkima". Niko se pritom ne pita kako može četnička biti ulica Ivana Gorana Kovačića, koga su četnici zaklali.
Na pomen Vuka Karadžića čini se da se većina današnjih Hrvata ježi. Jeza je i usmena i pismena. Jedan od izgovora za pošast smislili su intelektualci šovinisti: Karadžićev tekst iz 1836. godine "Srbi svi i svuda". Taj se rad uzima kao vrhunsko neprijateljstvo prema hrvatskom puku, državi i povijesti. Prosječnom šovinisti ovo je dovoljno. Na prste bi se mogli izbrojati ljudi koji su taj, istini za volju polemičan tekst, stvarno i pročitali. Još je manje onih koji znaju da je Vuk Karadžić svoja gledišta iz toga rada dao i javno provjeriti, i to na način koji bi danas začepio usta svima onima te se busaju u prsa svojom demokratičnošću i tolerancijom. Zaludu je i Vukovo objašnjenje iz godine 1861. u kojem veli da nije istina ono što neki vele da je on naslovom "Srbi svi i svuda" mislio kako su svuda sve sami Srbi; "One su riječi nadpis nad člankom, i ja sam njima htio pokazati, da će u ovome članku biti govor o Srbima svima, makar gdje stanovali, kao što bi se njemački kazalo: Von den Serben überhaupt" (O Srbima uopće). Sve je ovo i mnogo šta drugo zaludu, Vuk Karadžić ostaje hrvatska noćna mora. I to skoro stoljeće i pola nakon smrti! Pri tome valja reći da je najmanje stotinu i dvadeset godina (izuzme li se, dakako, ustaško razdoblje) Vuk bio jedan od najpoštovanijih ljudi i u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu, kako u širokim slojevima tako i među najboljim ljudima od duha.
Vuk je Karadžić proveo u izgnanstvu najveći dio svoga života, preko trideset godina. U izbjeglištvo ga je nagnao režim Miloša Obrenovića. Izbjegličke godine je uglavnom proveo u Beču. Neprijatelja je u Srbiji imao više no igdje na svijetu. Čitavog života je bio obilježen za neprijatelja srpstva. Jednom ga tako obilježava Miloš Hadžić Svetić, drugi put Milovan Vidaković, treći put kakav gimnazijski profesor. U ove posljednje ide izvjesni Vujić koji predavajući beogradskim gimnazistima govori o "rundovu iz Tršića koji sa svojom jotom hoće da pošokči sve pravoslavne Srbe i od izabranih i vaspitanih ljudi da napravi paorenderske spisatelje". Vuka Karadžića Miloš Obrenović mrzi najdubljom mržnjom, nudi mu novac samo da ne piše, ruga se njegovu licu ("usta su mu kao čarapin početak"), a djelo njegovo "Srpski rječnik istumačen latinskijem i njemačkijem riječima" zabranjuje i zabrana traje skoro trideset godina. Za to vrijeme kroz Srbiju pušta glas kako je Vuk austrougarski špijun. Vuk je Karadžić jednom riječju guba i čuma obrenovićevske Srbije i srpstva. Za to vrijeme ga slavi čitavi Evropa, i to najbolje njezine glave: Goethe, Grimm, Mickiewicz, Leopardi. Hrvatski najumniji ljudi ga slave i vole i hotimice k njemu u Beč odlaze. Među tim glavama su niko manji do Ivan Mažuranić, pa Ivan Kukuljević, pa August Šenoa, da samo njih spomenemo. Godine 1861. skupština grada Zagreba proglašava Vuka počasnim građaninom. Prije toga je već proglašen počasnim građaninom Županije zagrebačke i počasnim građaninom Županije požeške. Onima koji teško vjeruju, evo teksta povelje u cijelosti:
Zastupništvo Kralj. i Slob. Glavnog grada Zagreba
Zastupništvo kr. i slob. Glavnoga grada Zagreba daje ovijem na znanje svima, kojijeh se tiče da je u svojoj sjednici dana 16./4. rujna 1861. godine držanoj ž. II. pokazatelja ovoga lista, visokoučenoga gospodina
Vuka Stefanovića Karadžića
dra filosofije, viteza reda c. austrijskoga Franje Josipa, i reda kr. pruskoga crvenoga orla III. vrste, isluženoga predsjedatelja suda nahije i varoši Biogradske; počasnoga člana c. ruskog sveučilišta u Harkovu, društva za jugoslavensku povjesnicu i starine u Zagrebu, društva ljubitelja ruske slovesnosti u Moskvi, i županija Zagrebačke i Požeške; dopisnoga člana c. akademije znanosti u Petrogradu, Petrogradskoga društva ljubitelja ruske slovesnosti, učenoga društva Krakovskoga, Tirinsko-Saskoga društva za istraživanje domaćijeh starina, kr. društva znanosti u Getinzi, društva ruske povjesnice i starina u Moskvi, društva srpske slovesnosti u Beogradu, društva za rusku povjesnicu i starine u Odesi, c. geografskoga društva u Petrogradu, c. akademije znanosti u Beču, i kr. pruske akademije znanosti u Berelinu, uvažavajući njegove velike zasluge za jezik srpski i u opće književnost cijeloga Slavenstva, izabralo za
počasnoga građanina
kr. i slob. i glavnog ovoga grada, dajući mu ovom poveljom sva prava, sloboštine i koristi, kao što svakom građaninu grada Zagreba po zakonu i starom našem običaju pripadaju: I tako nalaže da se, novoizabrani ovaj građanin naš u knjigu ostalijeh počasnijih građana našijeh upiše; određuje se na dalje, da se i ova povelja pečatom ovoga glavnoga grada potvrdi, i potom novoizabranome počasnom našem građaninu preda. Iz sjednice zastupništva kr. slob. i glavnoga grada Zagreba. U Zagrebu dana 16/4 rujna 1861. Za načelnika: A. Hudovski, gradski savjetnik A. Dutković, zastupnik gradski Sa izvorom sravnio i suglasno pronašao u Zagrebu dne 16. septembra
- Nikola Urica, gradski savjetnik
Prijedlog da se Vuku načini ova počast učinio je ilirac Slavoljub Eduardo Vrbančić. Prije njega za počasnoga građanina Županije zagrebačke po svoj prilici ga je predložio Ivan Kukuljević Sakcinski, tadašnji veliki župan, a glavni predlagač u Županiji požeškoj bio je ondašnji drugi podžupan Miroslav Kraljević, za koga Viktor Novak u knjizi "Vuk i Hrvati" veli da je bio "veliki hrvatski rodoljub i publicista". Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je s Karadžićem "nekada u Beču, a i kod kuće na seoskom boravištu sproveo mnoge ugodne časove u razgovoru o boljku i budućnosti našega naroda", reći će, ravno dvadeset godina nakon Vukove smrti, i to u Hrvatskom saboru: "Ja moram iskreno kazati da se nekim zanosom sjećam dana svoje mladosti. U ono doba kad je hrvatska spavala u dubokom snu, kad je sva inteligencija jedino latinski govorila, kad je u ženskom društvu jedini jezik bio njemački; kad je naša aristokracija - ponajviše i plemstvo - svoje sinove pošiljala kao u Meku i Medinu u Mađarsku da nauče Mađarski i ono sve što je protivno hrvatskoj i slavenskoj budućnosti uopće. U ono doba ja sam plandovao, iz Hrvatske nisam ponio, a niti sam mogao ponijeti čuvstva narodnoga, slovjenskoga. Srbi su to bili, gospodo, koji su me naučili ljubiti svoj narod, štovati plemena srodna i cijeniti slavensku ideju. (Veliko uzbuđenje i pokret među zastupnicima, burno i dugotrajno: Živio!) Šime Milutinović, Magarašević, Vuk Karadžić, Josip Nović i neumrli vladika crnogorski Petar Njeguš poučili su mene, što je naš narod, što treba da radim da u slavenskom duhu slavensko ono pleme hrvatsko napred dođe..."
Današnja hrvatska šovinistička filologija Vuka bi Karadžića utopila u čaši vode. Toj je filologiji glavni uzor plahoviti i bandoglavi šovinista Starčević, žestoki antivukovac. Mnogi bi današnji državotvorni hrvatski filolog rado posred hrpta od jala pukao što je njemu, koji druga posla ne pozna sem trućanja o hrvatskoj kulturnoj nadmoći, jezik ponajviše uredio i uljudio jedan srpski seljak. Što je taj seljak bio filološki božanski nadaren i u čitavoj Evropi poštovan, takvih se jezičara ne tiče. Ta ga je bratija proglasila za gubu svih guba hrvatskih, a pri tome se pridržava njegova učenja više no ijedan Srbin! Evo, ove svježe pravopisne "grješke" i "pogrješke" same su Vukove riječi. Debela bi se knjiga dala napisati o hrvatskoj mržnji prema Vuku Karadžiću i istodobnoj mitskoj odanosti njemu. Među najglasnijim Vukovim današnjim mrziteljima najglavniji su oni koji su ga do prije desetak godina hvalili na sva usta i uređivali zbornike sa skupova posvećene njegovu djelu i liku. Srbi pak Vuka do nebesa slave i hvale, a "južno narječje" nikada nisu prihvatili.
Ulicu Vuka Karadžića imao je, do prije deset godina, i Zagreb. To je onih stotinjak metara što spaja Boškovićevu i Đorđićevu. Sada se zove Kneza Mutimira. Te tako počasni građanin grada Zagreba, te županija Zagrebačke i Požeške nema više nigdje svoje ulice. Valjalo bi pitati i Skupštinu i Gradonačelnika našega grada Zagreba i odnosne župane naše broji li se iušta ili se ne broji niušta više biti počasnim građaninom toga grada i tih županija.
Preimenovanja svih ulica Vuka Karadžića učinila je ona ista ortodoksija koja je mač bana Josipa Jelačića, postavljajući mu ponovno spomenik na glavnom zagrebačkom trgu, okrenula prema Kninu i Bihaću, i to nazvala "vraćanjem spomenika banu Jelačiću". To je ona ista ortodoksija koja je oslobođenje Zagreba 8. maja 1945. četrdeset i pet godina kasnije proglasila za okupaciju, i ona ista ortodoksija koja je konclogore po Hercegovini zvala kampovima za zaštitu Bošnjaka. Ta ista ortodoksija rado ide u devetnaesto stoljeće po hranu za svoju mržnju. Dužnost je slobodna čovjeka, pokazivati onima koje mržnja nije otrovala a i samoj toj ortodoksiji mjeru njezine laži i razularenosti upravo na izvorima iz devetnaestoga stoljeća.
Sinan Gudžević