Reportaža: Goraždanski Srbi pod šatorima

U osvit ovogodišnjeg proljeća, na bosanskom istoku počinje jedna od, koliko do juče, nemogućih priča: Srbi izbjegli iz Goražda u proljeće i ljeto 1992.godine, odlučili su se za masovni povratak na svoja, najčešće do temelja srušena, ognjišta. Odbacili su sve strahove i zakletve, razapeli šatore kraj ruševina i šljivaka i, jednostavno, rekli: 'Bolje je, bolan, spavati pod svojom šljivom, nego pod tuđim krovom'

Banjaluka, 19. Mart 2001. (AIM)

Minulih postdejtonskih godina, u šatorskim naseljima pored Drine, na teritoriji Republike Srpske, isključivo su noćivali Bošnjaci. Poslednjih dvadesetak dana i 'prethodnica' od nekoliko stotina Srba je razapela šatore na području Federacije BiH, odnosno opštine Goražde, u kojoj ih je prije rata živjelo oko deset hiljada (Bošnjaka bilo oko 28 hiljada). Srpske povratnike u Goražde dočekali su mrki pogledi bivših komšija, zbunjeni predstavnici lokalne bošnjačke vlasti, a prava srpska šatorska invazija na Goražde pomalo je iznenadila i međunarodne zvaničnike. Ipak, incidenata, onih fizičkih i vatrenih, bar za sada, nije bilo.

Istovremeno, Srbi su 'šatorsku invaziju' na Goražde otpočeli u, po kantonalne vlasti, najgori čas: u vrijeme političko-međustranačkih nesporazuma oko konstituisanja nove kantonalne uprave.

Od kraja februara pa do sredine marta ove godine u gradskim, prigradskim i seoskim područjima Goražda, Srbi su razapeli stotinak šatora pored svojih srušenih kuća, a planiraju još najmanje tri puta toliko. U šatore su smjestili vojničke dušeke za spavanje, po neki stari šporet na drva, malo garderobe, neophodni alat za raščišćavanje ruševina. Vratili su se, kažu, da najprije raščiste ruševine, da iskrče korov, a potom da od međunarodnih donatora traže ono što već pet-šest godina dobijaju Bošnjaci: pomoć za obnovu porušenih kuća.

Trinaestog martovskog dana penjemo se u brda iznad Goražda, prema četiri kilometra udaljenom selu Radići, koje nije dobilo ime po nekom Radiću, nego po, kažu, vazda radnim ljudima - 'radićima'. Pored puta ruševina do ruševina, 'skelet' do 'skeleta'. Između: šljivak do šljivaka i rov do rova. Mimoilazimo se sa nekoliko vojnih vozila SFOR-a, a u par navrata zaustavljamo da bi propustili stada koza. Malo dalje, čulo se: 'Tovari, Milane, moj jarane, dabogda svaki dan djevojkama noge na ramena tovario'. I, zatekosmo 'radiće' pored jedne velike ruševine... "Muslimani su se u poslednjih godinu dana masovno vraćali u svoje predratne kuće u Srpskom Goraždu, Međeđi, pa i Višegradu, a mi napuštali te kuće, ostajali na ulici i čekali da nam Bog pomogne. Ali, dosta je bilo čekanja! I mi smo odlučili da se vratimo. Mnogi Muslimani se, istina, vraćaju u čitave kuće, kojima ne fali ni jedan crijep na krovu, a mi se, evo, vraćamo u ruševine", priča Velimir Tanović, pokazujući 'skelet' svoga nekadašnjeg doma. Dole, niz sunčanu padinu, prema Drini, još bolje su se vidjeli zapušteni šljivaci, stabla drugog voća i livade zarasle u korov... "Ovdje rađaju prve trešnje, najslađe jabuke, od ovih šljiva pravi se najbolja rakija na Balkanu, a od krava, ovaca i koza koje pasu na ovim pašnjacima mlijeko je slađe od meda" ,dodaje Velimir, čije riječi potvrđuje i desetak njegovih komšija, Srba, povratnika u selo.

Na svoje spaljeno ognjište u selo Radiće vratio se i Momir Mutlak. Supruga i dvoje djece ostali su mu, kaže, 'za sada' u Rogatici. "U Radićima je bilo 19 srpskih kuća, i sve su, vidite, srušene do temelja. Bio je rat, šta'š, gruvali mi, gruvali oni, ali vrijeme je da se opet živi. Od devetnaest porodica, vratilo se nas petnaest i radimo, čistimo, onako udarnički, brigadirski... Dosta je bilo života u tuđoj kući i stanu... Jeste mi ovdje tuga zbog ovih ruševina, ali veća je sreća kad čovjek stane na svoje parče zemlje. Imam mojih 150 dunuma zemlje, voćnjake..., a nekada sam imao i sedam hiljada sadnica maline. Opet ću ja saditi malinu", kaže tridesetsedmogodišnji Momir, izražavajući nadu da će njemačka humanitarna organizacija HELP ispuniti obećanje i dati Srbima u Radićima neophodni građevinski materijal i obnoviti elektro mrežu.

"Mi smo, bolan, stari akcijaši i ako nam daju građevinski materijal, ima jesenas da pravimo naselja, da pečemo rakiju, a zimus da sušimo pršutu i slaninu", nada se Velimir Tanović. "Ovo selo je, prijatelju, sam Bog izmislio, ali su ga ljudi pretvorili u liniju fronta. Vratio sam se ovde - ne samo zato što ne mogu da živim u tuđem stanu, nego i što ne mogu da prebolim ovu zemlju i voće", dodaje jedan iz grupe povratnika.

Dok je omanji brkajlija pristavljao kafu za sve, uključujući i dva policajca iz Goražda, grupa mlađih ljudi je krampovima i lopatama čistila ruševine Velimirove kuće. Na pitanje strahuju li da ne udare na neku bombu ili minu, 'akcijaši' se nasmijaše: "Mož' biti da zakačimo neku, kao što se i desilo pre nekoliko dana u naselju Gornji Glamoč , ali valjda za toliko imamo sreće... Kad čovjek preživi rat na prvoj liniji, nema više šta ga plaši!", odmahuje visoki četrdesetogodišnjak.

U jednom trenutku, u Radiće banuše i dva vojna transportera sa desetak italijanskih vojnika iz sastava SFOR-a. Italijani odbiše poziv na kafu, ali ne i poziv da svojom mehanizacijom obnove dio zemljanog puta kroz selo.

Spuštamo se niz brdo, prema Goraždu. Dvadesetogodišnji Goran Mutlak, kome je prije šest mjeseci preminuo otac, pokazuje ostatke njegovog domaćinstva u prigradskom naselju Krčevine. "Imali smo ovde dvije kuće i nekoliko pomoćnih zgrada... Otac i majka su radili u Goraždu, sestra i ja išli u školu... Onda smo morali u izbjeglištvo... Sestra i majka su trenutno u Rogatici, u tuđem stanu, a ja sam došao ovdje, da pomognem ljudima da raskrče svoje, pa će i oni meni pomoći... Volio bih da ovdje živim... Lijepo je, vidite!", pokazuje mladić na Goražde, a potom nas moli, da negdje napišemo ili nekome 'važnom' kažemo da povratnicima treba jedan traktor da uzoru zemlju. Reče i da se ne plaši da zanoći u šatoru, pored ruševine svoje kuće, udaljene par stotina metara od bošnjačkih kuća. "Šta ću se plašiti? Ovo je moja zemlja!", kaže.

Branimir Todorović je privremeno napustio konobarski posao u jednom restoranu u Srpskom Goraždu i krenuo sa šatorom put Goražda i svoga imanja u naselju Krčevine. Sve što je zatekao na svojoj očevini i djedovini bile su samo ruševine dvije porodične kuće i mnogo korova. Branimirova majka, Jovanka, kaže da niko iz lokalne vlasti nije obišao povratnike i pitao ih treba li im kakva pomoć. "Jedino nas posjećuje policija i Sforovci i to, čini mi se, reda radi. Nemamo vode i struje, nemamo ni hrane, a bojim se da bi mnogi voljeli da nema ni nas", ljuti se starica.

Dalje niz put, na brdu Površnica, iznad samog grada, vidi se najmanje dvadesetak 'skeleta' nekadašnjih srpskih, kuća. Između njih je nekoliko šatora i grupa ljudi koja traži način kako i kuda da transportuje tone i tone ruševina. Dvadesetak metara od srpskih šatora, na proplanku gdje su nekada klinci jurcali za loptom, izgrađeno je dvadesetak montažnih kućica u kojima danas žive bošnjačke izbjeglice iz Foče, Višegrada i Rogatice. Mnogi Srbi sumnjaju da su lokalne goraždanske vlasti namjerno postavile montažne kućice u srpsko naselje kako bi i time spriječile njihov povratak.

"Došli smo ovdje i više nema nazad. Dosta smo podvijali rep i slušali političare. Vrijeme je da jednom samo sebe poslušamo. Čistimo ruševine i nadamo se da će ta međunarodna zajednica i nama pomoći, da će neko vidjeti i naše šatore", kaže jedan od povratnika, pokazujući na ostatke svoje trospratne kuće.

Manja ili veća srpska šatorska naselja nikla su i u goraždanskim prigradskim naseljima Ložje, Osorak, Gornji i Donji Glamoč, a kako rekoše neki od naših srpskih sagovornika, šatori će uskoro osvanuti i u dva naselja kod fabrike 'Pobjeda', prigradskim naseljima Rijeka, Bare, Krsnica i selima Kamen, Podkamen i Podhranje.

Predstavnici lokalnih vlasti u Goraždu i Bosansko-podrinjskog kantona uzdržano su reagovali i reaguju na srpsku šatorsku invaziju. Salem Halilović, predsjednik Kantona, kaže da 'svako ima pravo da se vrati na svoje pređašnje ognjište'. "Naša je dužnost da srpskim povratnicima u Goražde omogućimo i punu bezbjednost i punu pomoć u obnavljanju porušenih objekata. Obzirom da je nova kantonalna vlada tek konstituisana, predstoji nam usvajanje budžeta u kojem ćemo značajnu sumu predvidjeti za pomoć srpskim povratnicima", najavljuje Halilović.

Ambasador OSCE u Bosni, Robert Beri obišao je grupu srpskih povratnika u šatorskom naselju na brdu Površnica i obećao im punu pomoć u obnovi porušenih kuća. Na pitanje novinara da li su demokratske promjene u Srbiji uticale na ubrzanje procesa sprovođenja odrednica Dejtonskog sporazuma, koje se tiču povratka izbjeglica u predratne domove, Beri je odgovorio potvrdno, dodavši da će u cilju daljeg napretka u ukupnim odnosima dva bosanska entiteta sa SRJ, u narednom periodu imati niz susreta sa visokim zvaničnicima Srbije i SR Jugoslavije.

Čekajući ciglu, cement, crijep..., Srbi raščišćavaju ruševine, a s večeri, prije odlaska pod šatore, neki priznaju da malo svrate u par 'sigurnijih' goraždanskih kafana. 'Mora se malo, radi adaptacije, kontaš?', obrazložiše.

Zoran Tmušić (AIM)