Još jedna eksplozija bombe u Zagrebu

Aim, Zagreb, 17.3.2001.

"Očito je da ulazimo u novu fazu urbanoga terorizma", kazao je dr. Dražen Lalić, profesor sociologije na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, nakon što je u petak, 16. ožujka, u 9 sati i 30 minuta pred zgradom metropolitanske gradske uprave eksplodirao kilogram i pol vojnog dinamita poznatog pod imenom - trotil. Slika je bila prilično stravična i Hrvati su takve slike dosad, uglavnom, viđali u vanjskopolitičkom bloku televizijskoga Dnevnika, u izvještajima iz Belfasta ili Bejruta: plamen je bijesno kuljao na sve strane, gorjeli su automobili, dimilo se, vatrogasci su pokušavali spasiti što se spasiti dade, pristizali su policajci, na poprištu eksplozije ukazao se i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić... Inače, nekoliko minuta prije nego što će se Zagrebom prolomiti eksplozija, Milan je Bandić potpisao nalog da se iz gradske blagajne izdvoji 580 tisuća kuna (oko 150 tisuća njemačkih maraka) za sanaciju nedavno miniranog spomenika partizanskim herojima na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Taj je spomenik raznesen u vješto izvedenoj terorističkoj akciji, jednako kao što je u terorističkoj akciji pred zagrebačkim Gradskim poglavarstvom razneseno desetak automobila. Samo zahvaljujući sreći i nečijoj pribranosti, raznesenih nije bilo kad se u četvrtak u prostorijama Ministarstva hrvatskih branitelja ukazao razvojačeni ratnik Zvonko Stojković: u ministarstvo je upao s četiri bombe prijeteći da će raznijeti i sebe i sve koji mu se nađu u blizini, ako smjesta ne bude riješeno njegovo stambeno pitanje. Samo zahvaljujući sreći, kilogram i pol trotila postavljen u kontejner za smeće pred zagrebačkom gradskom vladom nije raznio kakvog slučajnog prolaznika. Uzdati se, međutim, da će sreća i ubuduće biti na strani mirnih građana, a ne na strani luđaka naoružanih dinamitom i bombama - prilično je glupo i moglo bi imati krvave posljedice.

U ovom trenutku nema nikakve sumnje da je serija podmetnutih eksplozija u glavnom hrvatskom gradu rezultat organiziranog terorističkog djelovanja jedne pobješnjele društvene skupine koja se nikako ne može pomiriti s činjenicom da je Franjo Tuđman umro i da je Hrvatska demokratska zajednica izgubila vlast. Ta se društvena skupina zaogrnula plaštom tzv. domovinskoga rata i borbe za Hrvatsku, te je pokrenula široku i dobro organiziranu akciju utjerivanja straha u kosti hrvatskim građanima i aktualnoj vlasti: vođe te pomahnitale skupine i inspiratori eksplozivnih terorističkih akcija mogu se detektirati u Stožeru za obranu digniteta domovinskoga rata; mogu se naći među dvanaestoricom umirovljenih generala Hrvatske vojske što su kanili provesti državni udar i u desecima ražalovanih špijuna koji slobodno šeću hrvatskim ulicama kujući planove za svrgavanje "crvenog režima"; mogu se, na koncu, pronaći u hercegovačkoj vojnoj hunti koja svoju oružanu revoluciju pokušava izvesti u Zagreb, grad koji je istu tu vojnu huntu proizveo i u kojemu i danas stoluju političko-financijski sponzori hercegovačkoga secesionizma koji ima velike šanse da se obije o glavu Republici Hrvatskoj. Jedini motiv bombaških akcija patriotski nastrojenih terorista jest posijati strah i kaos u zemlji Hrvatskoj: kad strah i kaos više ne bude moguće sijati dizanjem u zrak spomenika i automobila, ne treba sumnjati da će se prijeći na ubijanje živih ljudi.

"Očito je da je riječ o planiranom sustavu i vrlo lako bi se moglo dokučiti otkud to dolazi", kaže doktor Dražen Lalić i nastavlja: "Vrlo je važan kontekst, odnosno činjenica da je bomba eksplodirala pred poglavarstvom u kojemu vlast drži SDP, kao što je i Mirogoj bio simbol, jer je tamošnja kosturnica simbol određene političke opcije koju nastavljaju i njeguju današnji socijaldemokrati. Zatim, za dva su mjeseca lokalni izbori na kojima se očekuje potvrda sadašnje vlasti. Stoga se tim sustavno planiranim terorističkim akcijama želi izazvati atmosfera straha i panike kako bi se ostvarili neki politički ciljevi ili ciljevi neke skupine koji se ne mogu ostvariti na demokratski način ili političkom borbom."

Za razliku od profesora Lalića, koji je kirurški precizno detektirao moguće naručitelje i moguće motive zadnjeg u nizu terorističkih akata u Zagrebu, predstavnici vlasti zaustavili su se tek na uobičajenim osudama terorizma kao takvog. Premijer Ivica Račan odmah je izišao s izjavom da zahtijeva brzo otkrivanje počinitelja, ravnatelj policije Ranko Ostojić kazao je da će policija poduzeti sve kako bi spriječila da se ovakvi događaji ponavljaju u budućnosti, a ministar unutarnjih poslova Šime Lučin raspisao je nagradu od stotinu tisuća kuna za informaciju koja će istražne organe dovesti do osobe koja je postavila kilogram i pol trotila u kontejner pred gradskom vladom.

Na ovom mjestu dolazimo do ključne stvari: ignorantski odnos Račanove vlade spram manifestacija desnog ekstremizma i evidentnog političkog terorizma - odnos koji hrvatska vlast prakticira od početka svoga mandata - za posljedicu i ne može imati ništa drugo doli eskalaciju istog tog desnog ekstremizma i političkoga terorizma, koji se - osim Račanovom neodlučnošću i stalnim kalkuliranjem - hrani i narastajućom bijedom što zahvaća sve veći broj hrvatskih građana. Metastazirajuće siromaštvo savršena je poluga u rukama viđenijih persona bivšega režima - sve odreda pljačkašima, razbojnicima, trgovcima drogom i ratnim zločincima - koji već mjesecima organiziraju putujuće cirkuse po ovoj nesretnoj zemlji huškajući sirotinju da uzme stvar u svoje ruke i obračuna se s "antihrvatskom bandom" koja trenutačno obnaša vlast. Uzimanje "stvari u svoje ruke", u hrvatskom slučaju, podrazumijeva posezanje za kilogramima eksploziva što imaju biti postavljeni u kontejnere ili pod spomenike, e kako bi nam glasno kazali da smo se 3. siječnja 2000. godine, jednostavno, zajebali.

Ivica Račan i njegova ekipa, međutim, sve to mirno gledaju ne čineći ništa da bi nas uvjerili kako se, ipak, zajebali nismo. Hrvatska policija, naime, nije uspjela uhvatiti počinitelja nijednog teškog eksplozivnog zločina u proteklih godinu dana: nemaju pojma tko je postavio bombu što je u Gospiću raznijela haaškoga svjedoka Milana Levara, nemaju pojma tko je u Dubrovniku pokušao ustrijeliti uglednog odvjetnika Srđa Jakšića, ne znaju ništa o podmetačima eksploziva pod mirogojsku grobnicu narodnim herojima, a sva je prilika da se nikad neće saznati tko je postavio onaj trotil što je u petak uništio desetak automobila pred zagrebačkim poglavarstvom. Nekako se čini da ova vlast sve te izljeve ekstremizma i terorizma nastoji minorizirati i staviti ih pod tepih ne shvaćajući da je ignorantski odnos spram metastazirajućeg desnila u Hrvata uvod u eventualne potoke krvi što bi mogli poteći ovom zemljom. No, zar je potrebna krv da bi se Ivica Račan konačno trgnuo i odustao od politike pomirbe s ljudima koji dinamit tretiraju legitimnim sredstvom političke borbe?

Ivica Đikić