Ratni vihor u oazi mira?

AIM Skopje, 16.03.2001

Poslije kosovskog uzasa i najveci pesimisti su vjerovali da je Makedonija izbjegla sve rizike vojne opasnosti. No, ovoga puta Makedonija je iznenadila i pesimiste i optimiste dokazujuci da na Balkanu ulogu seizmologa mogu prihvatiti samo nadprosjecne naivcine ili samo bolno pretenciozni. Jednostavno, oaza mira, kako je vole nazivati ovdasnji drzavnici, danas je u epicentru vojnog vrtloga. Ako ne po intenzitetu vojnih dejstava koja, objektivno, za sada ne mogu imati veci intenzitet zbog vojnog potencijala sukobljenih strana, onda sigurno po atmosferi rata koju odrazavaju kolone izbjeglica sto napustaju svoje domove (i to pretezno u etnicki mjesovitim sredinama) kao i po bojnim poklicima sto dolaze s raznih strana a ukrstaju se nad glavama zbunjenih gradjana.

A sve je pocelo u Tanusevcima, selu s nekoliko desetina kuca i nekoliko stotina zitelja, selu za koje je Makedonija zaboravila da je na njenoj teritoriji a sjetila ga se tek kad je potpisala Sporazum o razgranicenju sa Saveznom Republikom Jugoslavijom. Odnosno rijec je o istim onim gradjanima kojima ni dan-danas nije dato drzavljanstvo Makedonije i koji su sve do rata na Kosovu trazili da ih makedonska vlast zastiti od Miloseviceve policije. No, zvanicnici u Skoplju niti su im pruzili zastitu niti su culi vapaje zitelja ovog sela da im neko objasni pod cijom jurisdikcijom zive.

I dok su zvanicnici u Skoplju tvrdili da nemire u Tanusevcima izazivaju "teroristicke grupe" ubacene s Kosova, razumni su dokazivali da je rijec o necem ozbiljnijem: da glas "ratnih truba" ima autohton tonalitet. Odnosno da Makedonija koraca ka klasicnom gradjanskom ratu u kome ce najmanje biti vazno, ko je prvi poceo i koji su uzroci.

Bar sto se uzroka tice, Balkan ih ima u dovoljnim kolicinama da bi se ratovalo nekoliko sljedecih vijekova. Sada kad se vec puca u Tetovu, dok sva predvidjanja govore da ce se nemiri siriti po cijeloj zapadnoj Makedoniji, uvecava se i broj onih koji se upustaju u predvidjanja toka daljih dogadjaja. Pri cemu dominira mislenje da se dva najbrojnija etniteta u Makedoniji nalaze na pragu da po prvi put u svojoj istoriji ratuju medju sobom. I jos, da Makedonija moze opstati kao neka tampon-zona na Balkanu cak i ako prodje krvavi put rata. Razume se da poslije evnetualnog rata, Makedonija nece biti niti ona kakvom je danas osjecaju etnicki Makedonci niti kakvu danas prizeljkuju Albanci vec onakva kako odluce “spasioci”.

Kad su u pitanju uzroci za vojna dejstva u Makedoniji, ona nisu starija od godina koje ima ova mlada drzava. Jednostavno, etnicki Makedonci i Albanci vec deset godina grade zajednicku drzavu nalik na dvije ekipe koje navlace konopac, nadajuci se pri tome da ce ekipa protivnika pasti ili odustati od natezanja. U medjuvremenu od nove drzave korist su izvukle samo politicke elite koje su se brzo "zbratimile" da bi stekle licnu materijalnu korist zaboravljajuci da se baza piramide - narod - cijepa na dva paralelna svijeta. Vec odavno medjuetnicki odnosi su postali talac vladinih koalicionih partnera u Makedoniji i njihova nivelacija je bila zavisna od biznis-aranzmana vladajucih partija. Ne bi li se konacno stvorio dovoljan prostor da raste netrpeljivost kod onih koji su tvrdili da od zahtjeva albanaca profitiraju “sleperokrati” a od tvrdog stava u politickom kampu etnickih Makedonaca (postavljenom na braniku zastite nacionalnih interesa naroda kome je Makedonija sve sto ima), korist su izvukle samo elite koje su stekle poziciju da budu “mister deset posto”.

Tokom minulih deset godina Makedonija nije uspjela staviti ad acta neka krucijalna pitanja iz sfere medjuetnickih odnosa koja se vracaju na pocetnu poziciju prilikom svakih parlamentarnih ili lokalnih izbora. A ta pitanja su upravo iz sfere postivanja razlika i njihove institucionalne podrske. Deset godina u Makedoniji kao posredstvom “pokvarenog telefona” teku medjupartijska nateganja oko upotrebe albanskog jezika, obrazovanju Albanaca, upotrebi simbola, odgovarajucoj zastupljenosti Albanaca u drzavnim institucijama Jednu dekadu politicke elite u ovoj zemlji medjuetnicke relacije koriste kao najrentabilniju "tezgu" za dobijanje i gubljenje politickih poena zaboravljajuci da vrijeme za Makedoniju istice i da dolazi cas kad se suzava prostor za manipulaciju. Danas se u Makedoniji dogadja ono sto se, po logici stvari, kad-tad moralo desiti. Gradjani vise ne vjeruju svojim partijama; posebno Albanci. Za razliku od etnickih Makedonaca koji se bar "tjese" da su drzavne institucije, narocito policija i vojska, pod njihovom kontrolom, Albanci su ostavljeni na brisanom prostoru i pred dvije mogucnosti – ili i dalje da vjeruju svojim korumpiranim politickim elitama ili da se priklone onima koji su uzeli oruzje u ruke i traze brzopotezno rjesenje svih nagomilanih problema.

Iz onog sto najavljuje pucnjava oko Tetova moze se izvuci zakljucak da Makedonija nije daleko od mogucnosti da se raspadne upravo po sablonu po kome se raspala SFRJ . Odnosno dok albanske politicke partije nemaju nikakvu moc da djeluju na naoruzane Albance, moze se desiti da policija i vojska Makedonije sve vise i vise da se odnose kao da su zaduzene da stite samo etnicke Makedonce. Nedostaje samo jos jedan korak pa da se u Makedoniji postavi jasna granica izmedju dva suprotstavljena bloka – drzavne institucije na strani etnickih Makedonaca i naoruzani Albanci u zastiti interesa svog etniteta. Ako se to dogodi, ostatak sadrzine filma je onaj, vec vidjen na ovim prostorima: na jednoj strani ce biti jednonacionalna drzavna "oslobodilacka" vojska i policija etnickih Makedonaca koja ce sela i gradove u zapadnoj Makedoniji pokusati "osloboditi" od vlastitih zitelja Albanaca.

Cak i sada, na samom pocetku, rat u Makedoniji ima jedan paradoksalan element: svi – i naoruzani Albanci i zvanicnici - tvrde da su za teritorijalni integritet i stabilnost Makedonije. To zalaganje iskazuju i relevantni medjunarodni faktori. Ne postoji nikakav razlog da covjek sumnja u njihove iskaze. Ali, problem je u tome sto sve tri strane imaju svoje vidjenje toga, sta znaci suverena i stabilna Makedonija. Zvanicne drzavne strukture koje su u rukama etnickih Makedonaca pod stabilnom i suverenom Makedonijom podrazumijevaju unitarnu drzavu etnickih Makedonaca i ostalih gradjana, naoruzani Albanci svoju stabilnu Makedoniju vide kao drzavu postavljenu na stubovima dva najbrojnija etniteta – etnickih Makedonaca i Albanaca; medjunarodna javnost Makedoniju gleda kao “prvorodjence” na Balkanu zaceto od oca “multikulturizma” i majke po imenu “civilno drustvo”. Ovaj trougao koji cine tri krajnje zategnuta kraka - tri drzavotvorna projekta koji se nigdje medjusobno ne doticu - zapravo moze da vode samo jednom cilju – od Makedonije da ne ostane ni njeno pocetno slovo. Narocito odluci li ovdasnja vlast da sprovede zamisao premijera koji je izjavio da “Makedonija nece birati saveznike ako dodje u pitanje ocuvanje teritorijalnog integriteta”. Cini se da mu niko do sada nije rekao (ili je pak zaboravio) da je Makedonija okruzena “spasiteljima” (neki od njih kao Bugarska vec su se ponudile da upute vlastite vojnike) i ako dodje do takvog “spasavanja” Makedonija ce ostati samo romanticna povijest o pokusajima da se stvori jedna nova drzava na Balkanu.

I dok Makedoniji sa svih strana stizu poruke podrske za integritet i stabilnost, svi kao da zaboravljaju da ova zemlja nece moci opstati ako takvo priznanje ne stigne od njenih gradjana. Znaci, dok medjunarodni faktor podrzava Makedoniju u pokusajima da uspostavi red i poredak na svojoj teritoriji, cinici se podsmijevaju i podsjecaju na slicnu podrsku sto je nekoc davana SFRJ koja se ipak raspala jer nije na vrijeme uvidjela da nema podrsku etniteta koji su u toj zemlji zivjeli. Da li, u stvari, gledamo stari film u novoj reziji ostaje da se vidi pri cemu je sigurno samo to da, kad su ratovi u pitanju, Balkan je vrlo vitalan i izdrzljiv. Jos se nije umorio od izbjeglickih kolona, rusevina i grobova. Balkan je jos uvijek i dobar trening-centar za zapadnu diplomatiju i sve one koji imaju ambicija da postanu eksperti za rjesavanje konflikata. A Makedonija je specifican slucaj po mnogo cemu, ako nista drugo, onda zato sto je za sada i etnicki Makedonci i etnicki Albanci zele cijelu i neostecenu. Samo da jos otkriju, ko od koga da je oslobodi i da odgovore na kljucno pitanje: gdje vide svoj interes u izgradnji jedne takve “bratske drzave”. Jer, cak i sutra da se okoncaju vojna dejstva u Makedoniji, ona ponovo ce ostati nestabilna drzavna tvorevina, ako u medjuvremenu etnicki Makedonci ne odgovore jasno, da li su spremni da grade zajednicku multietnicku drzavu sa svim etnitetima koji zive u njoj, a Albanci ne definisu svoj limit zahtjeva i interesa koje zele realizovati u jednoj takvoj drzavi. Medjutim, danas je u Makedoniji suzen prostor za normalno postavljanje ovakvih pitanja iz prostog razloga sto su deset godina u ovoj zemlji termini multikulturalizam i medjuetnicki odnosi bili pokriche za demokraturu sto su je promovisale ovdasnje etnicke “politicke sekte”. Pri tome su zaboravile da demokratura radja samo nestabilnu drzavnu kreaturu.

AIM Skopje

KIM MEHMETI